U domaćim medijima još nisam našla ozbiljniji nagoveštaj da je ubistvo crnog američkog studenta na Zakintu u Grčkoj bilo i rasistički čin. Dva videa koja su objavljena pokazuju kako u jednom baru nekoliko mladića iznenada sukne na crnog mladića, a drugi video pokazuje kako ga grupa od više mladića (izgleda devet) juri preko ulice, stiže ga kod drugog lokala i dometa druge nadzorne kamere, baca ga na ulicu do parkiranog automobila, i za manje od minuta ga ubija šutiranjem u glavu. Neka devojka pokušava da razdvoji ubice od žrtve. Kako nema nikakve sumnje o tome šta su naši mladići uradili, ostalo je jedino da se krivica baci na žrtvu, a da se našim mladićima osigura što bolji tretman, po mogućstvu oslobađanje iz te neprijatne situacije. Roditelji, advokatica sa ugledom u kriminalnim slučajevima, čak i ministarka pravde su se uključili u pomirujuće garantovanje da će našim mladićima biti osigurana najbolja pomoć. Naravno, roditelji, rođaci i prijatelji naširoko potvrđuju kako su naši mladići, svi do jednog, bili mirna, učtiva deca koja nikad ništa slično nisu uradila, a dva prva puštena da se brane iz slobode odmah su otišla da mole u crkvi sv. Prokopija. U nevreme se javio predsednik republike, u vezi sa nedavnim ubistvima žena u centrima za socijalni rad, zahtevajući što strožiju kaznu za ubice. To predsednik, sem ako nije Erdogan, po svojoj funkciji ne sme da zahteva; on treba da brine za to da se poštuje postojeći zakon, i njegove izvanredne intervencije pre svega mogu biti amnestije. Rodnu ravnotežu odmah je dala Politika, sa fabrikovanim prilogom o opasnosti od feminizma u sudstvu i šire.
Mržnja prema ženama i nasilje nad njima su fenomen koji je primećen odmah posle pada socijalističkih sistema, posebno u Istočnoj Nemačkoj: kombinacija tolerisanog patrijarhata u bivšem režimu, nova ideološka preporuka za ponašanje koja je zamenila komunizam – antikomunizam – i mogućnost da se nekome smanje data prava proizveli su ovu situaciju. Žene su bile krive za komunizam, za novi kapitalizam, ukratko za sve. Kada su se docnije počele praviti (uglavnom primitivne) političke podele, element koji je „posrkao“ mržnju prema ženama bio je rasizam. Sličnosti nalazimo u svim državama nastalim iz socijalističkih; jugoslovenski primer, premda je zaista bio drugačiji, preuzeo je većinu elemenata i sačuvao ih do danas u svim novim državama. Premda katastrofalna situacija osiromašenih masa izvesno proizvodi ovakvu socijalnu patologiju, to je u domenu razloga, a ne opravdanja. Socijalna nebriga, kao što je nedostatak tretmana PTS u svim zdravstvenim ustanovama, sistematske borbe protv alkoholizma i oduzimanja oružja konačno je pogoršala stanje. Dodajmo još samo industriju zabave sa neskrivenim nasiljem, misoginijom i rasizmom, i slika je kompletna. Zvanični, već više od pola veka trajući državni, crkveni i visoko-kulturni (po statusu) nacionalistički diskurs je po definiciji rasistički. Uz to je revendikatorski, i nikada nije bilo javnog i zvaničnog pokretanja razgovora o odgovornosti za rat, čemu pripadaju i stalno slavljenje ratnih i drugih zločinaca, i istorijski revizionizam. Ali ni to sve zajedno nije opravdanje. Pouzdanih studija za naše područje još nema, ali ima mnogo znakova, i to ne samo u bivšim socijalističkim državama, da muška populacija ima veće teškoće sa kriznim periodima i socijalnim propadanjem nego žene, što bi mogla biti jedna od posledica snalaženja u patrijarhatu. Utvrđeno je, recimo, da su muški gastarbajteri u Nemačkoj, posebno iz Turske, teže podnosili ne samo krize, nego i adaptaciju, što se, između ostalog, odražavalo i u impotenciji. Mnogi upravo takvim stanjem muške populacije tumače držanje žena pod većom stegom, i brzo oslobađanje i osamostaljenje druge generacije – kćerki.
Širi vidik i paralele ne pomažu mnogo u razumevanju jednog slučaja groznog i smrtonosnog nasilja, ali bar mogu da ukažu na smišljeno licemerstvo i automatsku samozaštitu sistema koji nosi sve pomenute uzročno-posledične osobine. U ubilačkom ispadu muškog čopora postoji i žena – kako izgleda, hostesa koja je bila u društvu crnog studenta, a „naša“. Zamislimo, sasvim okvirno, situaciju: naša devojka razgovara u baru u kojem inače radi sa gostom, Crncem, na engleskom. Iz nepoznatog razloga, dolazi do svađe između veće grupe naših mladića i Crnca. Na engleskom. Svađa se, recimo, završava uvredama i ružnim rečima: Crnac na raspolaganju ima najgoru reč, koju svakodnevno upotrebljava, a upotrebljavaju je i naši mladići koji ne govore najbolje engleski: fuck. Mogli bismo čak reći da je u generaciji približno istih godišnjaka na svim kontinentima to najčešće upotrebljavana reč… Koga je to moglo da uvredi? Da li je sećanje na sv. Prokopija moglo da ih spreči da njih devet (više ili manje) utuče ljudsko biće, koje je već priznalo poraz time što je pobeglo? Ništa od toga. U tom mladom čoporu, kao i u društvu iz kojeg su došli, eksplodirala je mržnja prema ženama, koje su zajedničko vlasništvo i Crncima: u oba slučaja, rasizam, najvažniji idejni kod njihovog društva.
Kako se u Grčkoj takvo nasilje blaže kažnjava, i kako su moćni domaći mehanizmi stavljeni u pogon, optuženi će verovatno dobiti relativno male, možda uslovne, a možda i oslobađajuće presude. Mladi su, zaslužuju život i popravak. Ostalima može pomoći samo sv. Prokopije.
Peščanik.net, 21.07.2017.
