Armin Avdić, magistar ekonomskih nauka i profesor na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu u intervju za Buku govori o posljedicama masovnog iseljavanja stanovništva na bh ekonomiju, o zaduživanju koje se približilo opasnom nivou po održivost društva i ekonomije, a otkriva nam i može li BiH funkcionisati bez MMF-a, kao i da nikada nije urađena ekonomska strategija koja bi kazala u kom pravcu bi se BiH trebala razvijati. “Možda imaju tri odvojene “ekonomske strategije” koje trebaju svakom BH konstitutivnom narodu obezbijediti minimum egzistencije. No strategiju koja objedinjuje ekonomske i resursne kapacitete na teritoriji cijele BH i koja može istinski osnažiti i poboljšati ekonomske prilike u BiH, a što bi bilo normalno da se napravi, jednostavno nema, niti vidim da se ona gradi, nažalost”, kaže za Buku Avdić.
Profesore Avdiću, u posljednje vrijeme satalno slušamo priče o masovnom iseljavanju rado sposobnog stanovništva. Spomenimo samo najnovije podatke EUROSTAT-a prema kojima je od 2010. do 2015 godine BiH napustilo 92 600 ljudi. Njima će se, prema procjenama, u naredne 4 godine pridužiti još 59 hiljada radno sposobnih građana BiH. Koliko su zapravo ovi podaci zabrinjavajući za bh ekonomiju i njenu budućnost?
Razmjere iseljavanja su ogromne iako se u medijima vrlo rijetko ili čak nikako ne govori o ekonomskim gubitcima iseljavanja iz BiH. Ako uzmemo da približno toliko stanovništva ima grad Bijeljina sa kompletnim okolnim područjem, a to je drugi po veličini grad u RS-u, ili da ukupna regija Banjaluke ima približno toliko zaposlenih osoba koliko se u zadnjih 5 godina iselilo iz BiH, onda je stanje veoma zabrinjavajuće. Možemo to posmatrati i “ekonomskim” očima, što vlasti u BiH pokušavaju izbjeći pod svaku cijenu. Na primjer, jedan prosječan stanovnik u BH tokom samo jedne godine generiše BDP-a u vrijednosti od oko 8.200 KM, a ako posmatramo koliko generiše jedan zaposleni radnik, jer ne radi svaki stanovnik u državi, tada svaki od 750.000 radnika generiše približno 40.000 KM BDP godišnje. Tako bi 92.600 radnosposobnih osoba po prosječnoj produktivnosti generisalo oko 3,7 milijardi KM prihoda godišnje ili 12,54% BDP. S obzirom da se na iseljavanje odlučuju uglavnom bolji i sposobniji radnici, onda možemo reći da se samo tokom jedne godine izgubi oko 4 milijarde KM prihoda. Odlazak još dodatnih oko 59.000 radnika dodatno uvećava gubitak za 2,3 milijarde KM. Ukupno posmatrano, proces iseljavanja iz BiH za jednu godinu generiše društveni gubitak od oko 6,3 milijarde KM ili oko 21,4% BDP, što doista predstavlja veliki gubitak. Kako se većina stanovništva iseljava sa svojim cjelokupnim porodicama onda su dugoročni negativni efekti još veći i tokom petogodišnjeg perioda mjeri se desetinama milijardi KM izgubljenih prihoda. Porazno je da se taj proces dodatno uvećava i ubrzava, a niti jedna od vlada u BiH ne poduzima gotovo išta da zaustavi taj proces. Čak nisu u stanju da precizno detektiraju koliko osoba se tačno iseljava, koje profesionalne strukture i zašto.
I dok radno sposobni, već godina masovno odlaze, javni dug se iz godine u godinu povećava- tako je na kraju prošle godine dostigao 12,26 milijardi maraka, za čak 350 miliona maraka je viši u odnosu na 2015. godinu. Od ovog iznosa 71,3 odsto ili 8,74 milijardi KM čini spoljni dug, dok 28,7 odsto ili 3,52 miliona miliona KM čini unutrašnji dug. U informaciji o stanju javnog duga u BiH koju je izradilo Ministarstvo finansija BiH, a o čemu se raspravljalo i u prlamentu, navedeno je da će u ovoj godini javni dug dostići 12,75 milijardi KM, a u idućoj 13,22 milijardi KM. Da li smo na rubu ambisa?
Mislim da je proces zaduživanja iznimno veliki sagledavajući stepen razvijenosti i konkurentnosti BH privrede, te se približava svom maksimumu od 60% BDP, iznad kojeg već prelazi u rizičan nivou po održivost društva i ekonomije. Možemo reći da smo na ivici ambisa i da se po ekonomskim parametrima približavamo vrlo blizu značajnih ekonomskih poremećaja. Nažalost ova visoka zaduženost se nije koristila da se unaprijedi konkurentnost i BH i entitetskih ekonomija, već za dominantno korištenje sredstava za javnu potrošnju i pronevjeru novca kroz razne kriminalne aktivnosti vladajućih struktura. Za dvije do tri godine moglo bi doći do ozbiljnih ekonomskih poremećaja jer jednostavno ovakvo državno uređenje i model funkcionisanja vlasti i upravljanja privredom je dugoročno neodrživ i bez ikakve sumnje mora doživjeti svoj debakl. Vjerujem da kada se dođe u poziciju stvarno i realno prezentirati obim nagomilanih društveno-ekonomskih problema, da će se tek tada vidjeti kolika je dubioza i nivo kriminalnih aktivnosti, ali se bojim da će tada biti prekasno za popravljanje stanja i da nas očekuju ekonomski teška vremena. Osim nastojanja manjeg broja pojedinaca da pobojšaju ekonomsko stanje u društvu i državi, ne vidim da se donose ispravne ekonomske mjere od strane vladajućih struktura, već se uglavnom usvajaju mjere kojima se kratkoročno gase požari no bez pravih ekonomskih mjera i politika.
Prošle godine je MMF je odobrio novih milijardu konvertibilnih maraka kredita, a do sada je isplaćena prva tranša u iznosu od oko 150 miliona KM. Uslov za drugu tranšu je izmjena Zakona o akcizama i drugi prateći zakoni, koji nikako da se usvoje. Iako i iz FBiH i iz RS- poručuju da mogu bez ovog kreditnog aranžmana, kakvo je vase mišljenje – može li BiH bez MMF-a?
Mislim da će bez MMF-a biti vrlo teško održati postojeći nivo strukture društvenog uređenja i potrošnje, no da vladajuće strukture ipak neće biti u poziciji da izglasaju zakon o akcizama, posebno jer je javnost saznala da se novac od akciza koristi prvenstveno za punjenje budžetskih rupa a ne za izgradnju putne infrastrukture, za šta su predviđene putarine a ne akcize. Uporno nastojanje vladajućih političkih struktura da probaju usvojiti zakon o akcizama u stvari pokazuje da su oni svjesni da će bez akciza biti veoma teško održati stabilnost entitetskih budžeta, te da to može i dovesti do promjene stranaka na vlasti u oba BH entiteta. Najave pojedinca iz vlasti da će biti neophodno povećati stopu PDV-a dodatno pokazuje da vlast uporno pokušava doći do novca, međutim to je u ovakvim ekonomskim okolnostima vrlo rizičan potez jer može dovesti do općeg porasta cijena i masovnih protesta stanovništva, čija primanja stagniraju ili tek za pojedine grupe imaju blagi rast. Stoga očekujem da vladajuće strukture nastave sa tim aktivnostima ponovnog vraćanja zakona o akcizama u parlamentarnu proceduru iznova i iznova, sve dok ne bude svima jasno da on neće moći biti usvojen i da efekti tog novca neće biti vidljivi kroz javne radove prije izbora 2018. godine. Čini mi se da je postojeći sistem funkcioniranja vlasti jednostavno potrošen i doveden do krajnjih granica.
Da li upravo ovi krediti na neki način guraju BiH u dužničko ropstvo, jer postavlja se pitanje kako ih vratiti, obzirom da se ne koriste za oživljavanje privrede, već “krpljenje budžetskih rupa”, isplatu plata, penzija?
Da, ovi krediti guraju BH u ekonomsko robstvo čijim uzimanjem se smanjuje prostor za donošenje smišljenih i dobrih ekonomskih politika za ojačavanje BH ekonomije. Međutim, vladajuće stranke donose odluke koje imaju samo kratkoročne efekte po ekonomiju i ne bave se baš previše dugoročnim posljedicama, posebno onim lošim. A ekonomski problemi se samo gomilaju i nažalost kada se otrijeznimo od ovog neadekvatnog društveno-ekonomskog modela u stvari neće postojati dovoljno ekonomskih mehanizama da se ovi problemi riješe bez velikih ekonomskih poremećaja. To što drugi vrlo racionalno postupaju sa novcem kojeg nam posuđuju pokazuje da oni znaju šta rade i zašto, dok taj novac naša vlast koristi uglavnom neadekvatno. Stoga proizilazi da smo mi tj. vladajuće strukture, krivi zbog toga a ne oni koji se ponašaju racionalno i koji nam posuđuju novac.
Koje bi, po Vama, bilo najproduktivnije zaduživanje za BiH?
Najproduktivnije zaduženje je ono koje omogućava podizanje konkurentnosti privrede, no problem je što to nije nimalo lagan posao. Mnogo elemenata utječe na konkurentnost preduzeća i cjelokupne privrede i potrebno je poduzeti veliki broj različitih poželjnih mjera kako bi se povećao stepen konkurentnosti privrede. Mislim da bi prioritet trebao biti dalja izgradnja saobraćajne i druge poslovne infrastrukture (npr. razvoj privrednih zona, pojednostavljenje zakonskih propisa za preduzeća koja imaju jednog ili dva zaposlena, davanje stručne podrške preduzećima koja imaju potencijal za izvoz roba i usluga, smanjiti gubitke vremena u transportu roba itd.), a koja treba olakšati podizanje konkurentnosti domaćih preduzeća,. Također bi trebalo preduzećima omogućiti bescarinski uvoz savremenih tehnologija za proizvodnju proizvoda, a koje su mnogo produktivnije, energetski efikasnije, sa manje otpada i koje u konačnici poboljšavaju kvalitet gotovih proizvoda. Također ta sredstva treba upotrijebiti za dodatno osposobljavanje radnika kako bi oni radili i proizvodili brže i efikasnije. Također bi trebalo značajno unaprijediti ekonomsku diplomatiju naših diplomatskih predstavništava kako bi olakšao izlazak BH preduzeća na tržišta drugih država, posebno onih razvijenijih koji imaju viši životni standard od našeg. Mislim da bi od velike koristi bila i jača finansijska podrška ministarstava preduzećima koja nastoje organizirati nastup na ino sajmovima jer ona na taj način najlakše dolaze do novih ino-kupaca što je najbitnije za budući rast obima poslovanja.
Koje to rezove i poteze u našoj ekonomiji, što hitnije trebamo povući kako bi se napravio preokret- ubrzavanje rasta i smanjenje nezaposlenosti?
Smanjiti fiskalno i parafiskalno opterećenje preduzeća, nakon toga značajno pooštriti i proširiti zakonsku regulativu za rad na crno i putem nelegalnih gotovinskih transakcija, pooštriti kontrolu javnih tendera i žestoko sankcionisati zloupotrebe položaja koje su pri tome prisutne. Bez istinske i snažne borbe protiv sive ekonomije i korupcije nije moguće unaprijediti ekonomski ambijent. No prije toga treba rasteretiti privredu kako bi kompanije koje žele i posluju pošteno te po tržišnim principima, mogle i opstati na tržištu. To sada uglavnom nije slučaj. Postojeći zakonski sistem putem velikih i neracionalnih opterećenja i predugih administrativnih procedura jednostavno privrednike tjera da posežu za nuđenjem mita, te da posluju na kriminalnim principima kako bi preživjeli i opstali. Korupcija najviše razara samo tkivo ekonomije, a ona je u BiH izuzetno mnogo prisutna. Tek kada vidimo da se stvari pokreću u ovom smjeru, možemo očekivati početak istinskog ekonomskog napretka i poboljšanja privrednih prilika.
I na kraju ima li naša zemlja uopšte ekonomsku strategiju koja bi kazala u kom pravcu bi se BiH trebala razvijati?
Mislim da BiH nema ekonomsku strategiju. Možda imaju tri odvojene “ekonomske strategije” koje trebaju svakom BH konstitutivnom narodu obezbijediti minimum egzistencije. No strategiju koja objedinjuje ekonomske i resursne kapacitete na teritoriji cijele BH i koja može istinski osnažiti i poboljšati ekonomske prilike u BiH, a što bi bilo normalno da se napravi, jednostavno nema, niti vidim da se ona gradi, nažalost. No da bi se ekonomsko stanje u BiH poboljšalo izgleda treba prvo da se značajno pogorša kako bi se pokrenule snažnije društvene promjene, koje jedino mogu dovesti i do suštinskih poboljšanja ekonomskih prilika. Ekonomija funkcionira kao i jedno domaćinstvo. Samo odgovoran odnos prema resursima i racionalne odluke onih koji ih donose, mogu dovesti do dugoročnog poboljšanja ekonomskih prilika. Nadam se da će do toga što prije doći.
Razgovarala: Tatjana Čalić
