<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Nasilje iz igraonice u Banjaluci

NASILJE

Kod nas nasilnici mirno šetkaju ulicom i traže nove žrtve....

31. juli 2017, 12:00

Braniću čast prosvetnih radnika u svako doba, svim sredstvima, jer sa čim se ti ljudi susreću i šta doživljavaju u učionici od pojedine djece to ljudi ne mogu ni zamisliti. I sama sam prosvetni radnik, kratko sam radila u struci i nikad se nisam susrela sa nasilničkim ponašanjem, čak ni bezobrazlukom. Bilo je tu i razmažene djece i nestašluka, ali nikad ništa loše i zlonamjerno. Svi shvatamo da su djeca nestašna i radoznala i složićemo se da takva i treba da budu.

Da je sve otišlo k vragu, poznato nam je. Da je sistem vrijednosti narušen, da smo u trci sa vremenom i novcem zapustili svoje roditeljske obaveze i to je sasvim jasno. Neke stvari nisu do nas, radimo šta možemo i koliko možemo. Ali, za neke stvari nema i nikad neće biti opravdanja.

Napisaću svoje iskustvo, nisam ga mislila dijeliti dalje od društvenih mreža, ali ponovo sam naišla na tekst o malom Aleksi, kao i Mahiru i ne želim više nikad da se takve stvari ponavljaju.

Podsjetnici na tu djecu svaki put na mene djeluje kao šamar, moram dati svoj glas, moram ustati i reći, jer u suprotnom ko sam ja? Gnjida. A gnjida ima sasvim dovoljno i bez mene.

Suprug i ja smo prije nekoliko dana sjedili u jednom ugostiteljskom objektu u Banjaluci i mirno večerali. Bilo je oko 23:00h. Kako su vrućine bila je tu nekolicina djece u vanjskoj igraonici, ali vrlo brzo oni manji su otišli na spavanje, ostalo ih je par, malo većih.

Jedan dječak od oko pet - šest, najviše sedam godina prilazi za naš sto i kaže nam: “Ja sam došao da vas ubijem.” Kako su mi djeca uvijek simpatična i volim njihov smisao za humor, upitala sam: “Dobro, a zašto baš nas?” “Krivi ste!!!” izdera se dijete koliko ga je grlo služilo. Suprug, već iznerviran, zamoli dječaka da se udalji od stola uz “prijetnju” da će ga reći roditeljima.

Ni briga ga nije bilo za to, i dalje je stajao tik uz naš sto ne odustajući od svog nauma. Nakon što nam na to odgovara: “Hoćeš ku*ac reći”, vidim da je đavo odnio šalu i da imamo posla sa malim nasilnikom kome je večeras falio neko da se svađa i izbaci nakupljene frustracije (jadno dijete, zamislite samo šta je u toj maloj glavici i šta trpi). Utom prilazi teta koja pazi na djecu u toj igraonici i izvinjava se jer je i ona već izbezumljena njegovim ponašanjem i još više roditeljima koji sjede par stolova dalje i sve posmatraju i uopšte ne reaguju.

Dječak je sve vrijeme sa nama i sada već glasno izgovara i nama i teti: “Ne bojim vas se, eno moje mame tamo, svi marš u pi*ku materinu!!!” Uz to, dijete je skakalo i izvodilo neke neartikulisane radnje da sam još samo očekivala da počne da nas udara. Vidno uznemirena, u 5. mjesecu trudnoće, dok mi se srce popelo u grlo, uspjevam samo izustiti: “Gdje su mu roditelji?”

Teta pokazuje u pravcu ljudi na koje nam je i dječak pokazao. Okrećem se prema njima i netremice ih posmatram par minuta u nadi da će klimnuti glavom, pozvati dijete sebi, bilo šta… Kada su ugledali moje strijeljanje pogledom samo su spustili glavu i nastavili da se smijulje, očigledno ponosni na ponašanje njihovog djeteta. Bar takav utisak su odavali svojim ponašanjem.

Nisam imala snage da ustanem, da im priđem, jer u životu nisam doživjela takav šok, bar ne od tih malih bića od kojih očekuješ sve samo ne nasilje. Naravno, ubrzo su se pokupili i otišli, jer je postalo očigledno da su sada u centru dešavanja i da već svi u lokalu gledaju u njih. Dok je gospođa u kratkoj suknjici i sa jakom šminkom na licu prolazila pored nas samo sam smogla snage da joj “čestitam”. Nije ništa odgovorila, naravno.

Poslije svega, dan poslije, kada su mi se osjećanja malo slegla, mene šok i dalje ne prolazi, i dalje sam zgrožena i pokušavam shvatiti, jutros sam se čak nadala da je sve bio samo ružan san i da takva djeca ne postoje, bar ne u mom okruženju. Nije san, java je, itekako! Mogu samo da zamislim kakve riječi to dijete sluša u kući u kojoj odrasta, sa čim se susreće od malih nogu i kakve situacije će od njega napraviti delikventa. Potresena sam.

Nadam se samo da je ta majka svjesna da je “odgojila” malog nasilnika, budućeg zlostavljača lijepo vaspitane djece, budućeg ubicu malog Alekse, budućeg silovatelja malog Mahira…

Nadam se da je svjesna da će, prvi put kada mu ne ispuni neki njegov hir, i ona sama postati žrtva verbalnog pa čak i fizičkog nasilja. Nadam se da će osvijestiti svoju grešku u dogledno vrijeme dok još nije prekasno, ako već nije prekasno. Nadam se da će svi roditelji razmisliti kako odgajaju djecu, mogu li učiniti još nešto...

Jer sutra… bude li moje dijete žrtva malih nasilnika, nema druge nego ću morati pravdu uzeti u svoje ruke. Ja ili bilo koji drugi roditelj koji se trudi da svoje dijete vaspita i usadi mu neke, davno zaboravljene, vrijednosti. A bolje da nikad niko ne sazna kakva je pravda majke kojoj je čedo povrijeđeno.

Nadam se da će jednog dana biti nekog reda i zakona koji će ovakve slučajeve staviti na mjesta koja su predviđena za njih, istina u nekom normalnom, civilizovanom svijetu.

Postoje popravni domovi, postoje institucije koje se bave ovakvim problemima. Postoje… negdje.

Kod nas nasilnici mirno šetkaju ulicom i traže nove žrtve. Gdje su Aleksini i Mahirovi zlostavljači? Svugdje samo ne na nabrojanim mjestima. Vjerovatno negdje na ljetovanju, nagrađeni jer su ispunili očekivanja svojih roditelja … Gdje su Aleksa i Mahir? U grobu.
Složićemo se, djeca nisu ništa kriva!!!



Dragana Spasojević Dunović
profesor srpskog jezika i književnosti