<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Ovde bi se dobar pršut pravio

<p>U sedmom dijelu putopisa Siniše Vlaisavljevića koji je uz tehničku pomoć telefona, a uz svesrdnu pomoć svoje mašte i želje za putovanjima, zabilježio ovaj jedinstven i intiman doživljaj svog proputovanja kroz Ekvador, Boliviju, Čile i Argentinu, upoznajte pustinju Ujuni!</p>

14. april 2010, 12:00

19. decembar u 12:31

Na pola sata od grada prostire se gola pustinja. Tojota leti po prašnjavom putu koji ide paralelno sa prugom, koja vodi ko-zna-gde. Primećujem da je rastinje oko nas svedeno na mínimum. Verovatno radi nadmorske visine, nedostatka vode i kiseonika. Grmlje, koje se prostire po nepreglednoj ravnici, je lepo organizovano, kao šahovske figure na tabli. U daljini se vide zaostali džipovi kako klize kroz neopisive fatamorgane.  Alfredo vozi blizu osamdeset kilometara na sat. Sve se trese. Kasetofon ispada iz kućišta kontrolnog panela. Svi prozori na džipu se jedva otvaraju od silnog treskanja. Naletesmo na krdo lama, koje pastiri brižljvo sklanjaju sa puta. Pitao sam se da li se kaže “krdo” za Lame i ko o tome odlučuje.
Ubrzo se na horizontu počelo pojavljivati selo. Konture kućica u daljini izgledaju kao da se peku na suncu. Sve izgleda kao vreli asfalt na autoputu. Stigli smo u selo Kolčani. Alfredo reče da ljudi ovog sela žive od proizvodnje jestive soli. Svratili smo da se okrepimo. Kupio sam par suvenira, naravno, napravljenih od soli. Ušli smo u malu, primitivnu fabriku soli gde su nam pokazali kompletan proces proizvodnje i prerade soli. Psi lutalice, domaće svinje i lame se šetkaju oko džipa čekajući da im neko dobaci hranu. Čudna scena za sve prisutne avanturiste. Posle kratkog odmora, sedosmo nazad u džip i uputismo se pravo u zaslepljujuću belinu ispred nas. Vegetacija polako nestaje. Jedino su ostali crveno-sivi lišajevi, ali su ubrzo i oni nestali sa vidika.
Neverovatan prizor! Vozimo se brzinom od preko sto na sat po nepreglednoj ravnici od soli. Ne mogu da se zaustavim od sreće i uzbuđenja. Ovo je stvarno fantastično ludo. „Jezero” Ujuni je ogromno. Ovo je samo so koja je ostala od slanog jezera. Čak ima i nekoliko ostrva sa „vanzemaljskom” vegetacijom. Usput prolazimo pored lokalnih seljaka koji lopatama zgrću so na kamare. Obučeni su u crnu odeću i pokriveni su od glave do pete. Na nogama nose duboke gumene čizme. Alfredo pretpostavlja da zgrću so da bi se brže osušila. Reče da je ova so ipak jako vlažna i da se na taj način brže suši i pakuje u fabrici. Jedino što se može primetiti od silnog bleštavila je tamni trag guma od džipova koji svakodnevno prolaze istom putanjom. Put na soli ili slani put je čvst i stabilan. Kao da klizimo po ledu. Stigosmo u hotel od soli. Sve je napravljeno od soli u ovoj građevini: kreveti, stolice, stolovi, zidovi i ko zna šta još.

Pomislio sam, kako bi se ovde dobar pršut pravio. Kupio sam lokalno pivo u slanom hotelu i vratio se u džip. Pomislih u sebi da džipovi ovde mora da imaju kratak životni vek (barem limarija) kad se svakodnevno voze po soli. Ubrzo su se vratili i ostali članovi naše male ekspedicije. Sledeća destinacija je ostrvo Incahuasi sa gigantskim kaktusima. Sat vremena od hotela i stigli smo na ostrvo. Pomislih da u životu nisam rekao reč “so” u jednom dahu. Imao sam šta i videti. Kaktusi su ogromni. Veliki broj je i do deset metara visine. Dovezli smo se do male slane lagune i parkirali džip. Na ostrvu se nalazi Mongos bar. Da, izgleda da je to ista firma kao i kafana iz La Paza. Ulaznica za obilazak ostrva, koji je ujedno i nacionalni park, je koštala deset bolivijanosa. Pentrao sam se po ostrvu kao pravi. Teško se diše. Vazduh je suv i hladan. Nadmorska visina je tri hiljade i šesto šezdeset i kusur metara.
Ubrzo nam se pridružilo još desetak džipova. Iskoristio sam momenat njihovog prilaska ostrvu da ih uslikam. Rekoše da ovde ekspedicije često svrate na ručak. Obradovao sam se kad sam ugledao moje Brazilke i zbunjenog Japanca. Izgrlili smo se kao da se godinama nismo videli. Rekoše da će noć provesti u vrećama za spavanje pored vatre koja gori ukopana u samoj pustinjskoj soli. Moja mala ekspedicija je završila ručak i uputila se nazad u Ujuni, udaljen  dva sata vožnje od ovog neverovatnog mesta. Stigli smo brzo. Ceo put sam zurio u nepregledne ravnice, neopisive prejzaže i ogoljene planine. Razmišljao sam o svrsi života. Tražio sam sebe u lepotama prirode.
Saznao sam da se niko nije javio da mi se pridruži za Atakamu. Spustio sam cenu na dvesto osamdeset dolara. Žena iz agencije je pristala i pozvala vozača da se upoznamo. Reče da ništa ne brinem i da je oženjen i da ima dvoje dece. Polako pada noć. Još nisam odlučio šta da radim. Malo me je strah, moram priznati. Nešto mi je frka da idem sam samcat noću po pustinji.
Smislio sam način kako da se dodatno zaštitim. Uspeo sam da nađem čoveka i da upetljam tu i policiju. Svratio sam u stanicu i pitao za sigurnost ove maršute. Rekoše mi da je sve relativno sigurno, mada ponekad imaju problema sa meštanima iz udaljenih sela. Poslali su me u lokalnu kancelariju imigracije da mi udare izlazni pečat iz Bolivije. Ovo je poslednje mesto gde se tako nešto može i obaviti. Vlasnica agencije me ubeđuje da je sve OK i da se ništa ne brinem. Kaže da ćemo se voziti do jedanaest uveče pa ćemo dremnuti nekoliko sati u malom selu koje se nalazi na pet hiljada metara nadmorske visine. Frka mi je. Ne ide mi se Samoa, ali adrenalin me tera u avanturu.

19. decembar u 19:50

Vlasnica  je izgledala pomalo zabrinuto, ali nisam mogao da provalim zašto. Došao je šofer i malo smo popričali. Dogovarali smo put. On je predložio da vozimo četiri sata do sela na konak i da nastavimo jutrom do frontere, kako ovi lokalni momci zovu granicu. Vozač je izgledao sasvim pristojno. Bio je nizak, širok i ispucalog lica. Na sebi je nosio kariranu košulju i farmerke. Ja sam instinktivno odlučio da je ova organizacija OK i da će sve biti u redu. Najveća glupost je što se meni ustvari nigde ne žuri. Jedino bi’ malo da se izvučem iz ove nedođije. Uzeo je moju veliku torbu i sa lakoćom je digao na rame. Pristojno je sačekao da završim sa plaćanjem prevoza i vodio računa da mi torba uvek bude u vidokrugu. Temperatura pada čim se smrači. Već je bilo oko osam sati. Moram priznati da mi nije bilo lako. Da li je to paranoja ili opreznost, ne znam ni sam.

U lokalnoj kancelariji za imigraciju su nam dali kovertu da odnesemo na granicu. Svratili smo do lokalne benzinske pumpe i kupili dvesta pedest litara goriva. Ispod oka sam posmatrao ponašanje Romera, čoveka kojem ću da poverim svoj život sledećih nekoliko sati. Gledao sam ga dok je pričao telefonom na benzinskoj pumpi i pokušavao sam da se nekako uverim da je sve legitimno. Ušli smo u njegov džip i lagano krenuli niz glavnu ulicu. Već posle jednog bloka me upitao da li je OK da sa nama krene i njegova devojka. Pravio sam se da ništa ne razumem, dok sam razmišljao šta da radim.
Romerova devojka je iz mraka dotrčala i ušla u auto. Slatko se nasmejala i predstavila: „Zovem se Huana.” Milion stvari mi se vrti po glavi. Kakva sam ja budala da krenem sam samcat u pô noći na put. Bolivija je, može se slobodno reći, jedna od najopasnijih zamalja za turiste. Razmišljao sam da odustanem, ali nisam znao ni sam kako. Kapiram, policija zna za ovaj put, turistička agencija, hotel u kom sam spavao, banka gde sam izvadio pare i Brazilke koje se vraćaju za dva dana nazad u Ujuni.

Nebo se lomi. Seva na sve strane. Ovde kiša pada jednom ili dva puta godišnje, kako reče Romero. Izgleda da sam ja doneo kišu sa sobom. Makadamski put mi stvara još veću unutrašnju nervozu. Svetla na džipu su jako slaba. Sve se trese od brzine na ovom tvrdom, rebrastom makadamu. Što mi je ovo trebalo?! Već se vozimo pola sata i još nijedan automobil nije prošao pored nas. Posle sat vremena, stadosmo u selo San Kristobal da kupimo vode i sitne klope da se pozabavimo za vreme puta. U autu trešti bolivijska muzika koja zvuči kao neka tužna pokvarena salsa. Penjemo se uzbrdo. Ništa se ne vidi. Jedina indikacija da smo visoko jeste što su usne počele da mi se suše i što sve teže dišem. Napolju je mrkli mrak. Počelo je da udara po kolenima. Hladnoća provire kroz lim. Romero je ubrzo rekao devojci da mi doda jedno ćebe da se umotam,  jer u džipu nema grejanja. Ovo vreme je vreme dubokog razmišljanja, nešto kao meditiranje pod velikim stresom. Faca vozi jako brzo. Zna svaku krivinu napamet. Što brže vozi, čini mi se da se makadamske vibracije lakše podnose.

Oko jedanaest smo stigli u mali pueblo, zove se Puerto Vilja. Selce je tako malo da nema ni znaka na putu. Laknulo mi je kad sam ugledao još tri džipa parkirana pored kuće gde treba da prespavamo. Ovde struje nema. Hladnoća mi se provukla kroz odeću. Platio sam petnaest bolivijanosa za krevet u prašnjavoj sobi. Krevet je kompletno propao i madrac se jedva drži za ivice. Pitao sam za sveću. Romero je nešto promrmljao na Kečua jeziku domaćinu i ubrzo zatim sam dobio jednu četvrtinu bele istrošene sveće. Bio sam zadovoljan kao da su mi dali najveći poklon. Zahvalio sam se i otišao u svoju sobu. Spavanje mi nije bilo ni na kraj pameti. Zatvorio sam vrata i uključio laptop. U tom sobičku sam napisao poslednja dva izveštaja. U krevet sam se uvukao u kompletnoj odeći. Čak nisam skidao ni cipele. Pisao sam dok nije nestalo baterije. Bio sam premoren od naporne vožnje. Spustio sam laptop pored kreveta, zatvorio oči i utonuo u san.
Oko tri ujutru me je probudila buka motora automobila. Iskočio sam iz kreveta kao metak. Za tren sam bio van sobe u dvorištu. Ovakvo nebo nikad u životu nisam video. Kompletno nebo je obasjano zvezdama. Okrepio sam se sa malo vode i onako kroz sumrak pokušao da nađem svog vozača Romera. Pronašao sam ih iza kuće. Šoferi su nešto žustro raspravljali. Pitao sam Romera šta se dešava. Reče da postoji blokada puta na dva sata odavde. Blokada puta? Samo mi je još to trebalo.

Prethodni dio putopisa možete pročitati ovdje.