Građanski aktivizam u Banjaluci: Razbuđujemo se tek kada smo se toliko zapustili i doveli do praktično bezizlazne situacije

Buka intervju, Marina Dimitrić Ćato

Građanski aktivizam u Banjaluci: Razbuđujemo se tek kada smo se toliko zapustili i doveli do praktično bezizlazne situacije

Piše: Buka intervju

Aktivizam je svugdje oko nas. Izađimo iz sfere svojih kuća i dvorišta, proširimo gledišta i sređujmo naš grad i našu državu s pažnjom dobrog domaćina. Kao svoj dom. I eto, već smo aktivni.

Banjalučanka Marina Dimitrić Ćato, po profesiji je diplomirana ekonomistkinja, po zanimanju "raspisana blog naopaka domaćica, drug čak i bračni, s ljubavlju majka". Kaže da je u duši aktivista, jer najmanje toliko duguje samoj sebi.

Marina  je pokrenula Inicijativu građana Bulevar koji su se aktivirali u ovoj mjesnoj zajednici, sa ciljem da nešto urade na lokalnom nivou. Sa njom smo za portal BUKA razgovarali o njenom aktivizmu, IG Bulevar, životu u Banjaluci i drugim temama.

Marina, šta je tebe podstaklo da se društveno angažuješ, da izađeš iz sfere interneta i Facebooka i uključiš se u rad Inicijavite građana Bulevar koja djeluje u MZ Bulevar u Banjaluci?

Inicijativu građana Bulevar sam pokrenula radi formalnih potreba, u svrhu kandidovanja neformalne grupe građana za izbore Savjeta MZ. Ovim sam željela podstaći svoje sugrađane da se putem izbora pokušaju uključiti u rad Savjeta MZ nezavisno od političkih partija i od partijske pripadnosti pojedinaca. Željela sam da građanska svijest pobijedi i da se građani, barem do nivoa mjesnih zajednica, ujedine oko zajedničkih ciljeva, neovisno o tome koji je njihov partijski, ili nacionalni, ili vjerski, ili bilo kakav drugi identitet. Ono što me je podstaklo je svakako činjenica da moje dijete, moja porodica i ja živimo na tom prostoru i da je to i više nego dovoljan razlog da se angažujem oko njegovog uređenja, odnosa i duha koji tu vladaju. Kada sam čula za izbore, prepoznala sam dobru priliku za gore navedeno, a zatim kontaktirala nekoliko osoba i tako je sve počelo. To nije bio moj prvi aktivističiki podvig, iako je zbog izvjesne sprege sa političkim partijama, mimo moje volje, postao najviše ispraćen.

O kakvoj je inicijativi riječ, možeš li nam reći nešto više o njoj, kakvo je trenutno stanje kada je ona u pitanju, budući da ste izabrani od strane građana kao prestavnici u ovoj MZ?

Zapravo, ovo je po meni bila jedna zdrava i pozitivna inicijativa u svojim počecima. Inicijativa koja je mogla postići više za svoje sugrađane nego i sam Savjet mjesne zajednice, šireći pozitivnu sliku. Imala sam želju nakon uspješno ostvarenih rezultata i dalje djelovati u njenim okvirima. Međutim, nakon određenih dešavanja i promjena koje su tu uslijedile, ona za mene više nema isti smisao. Ipak, ne odustajem od svojih zamisli i vjerujem da ću na neke druge načine i kroz neke druge inicijative opravdati povjerenje građana.

Koliko je važno angažovati se, biti aktivan i raditi na poboljšanju zajednice u kojoj živimo?

Jako je važno. Što je sindikat radnicima, to je građanski aktivizam građanima. Navikli smo sjediti skrštenih ruku i čekati da vlast po automatizmu rješava naše probleme tako što će ih nagađati ili čitati između redova, a mišljenja sam da su budni i svjesni građani nosioci svih promjena i kreatori slike stvarnosti i da je vlast tu da ih sprovede u djelo. Dobra vlast bi trebalo da dobro reaguje na potrebe građana, u skladu sa realnim mogućnostima države. A odgovor od strane građana za svoja zalaganja predstavnici vlasti bi dobijali na izborima. Takvo ponašanje bi po meni bilo ono koje bi donosilo optimalne, odnosno najbolje rezultate.

U našem slučaju nerealno je očekivati rezultate, a godinama ničim kao zajednica nismo doprinosili njihovom stvaranju. Razbuđujemo se tek kada smo se toliko zapustili i doveli do praktično bezizlazne situacije. Kako unutar sebe ne uspijevam vlastima niti njihovim predstavnicima pridati veći značaj nego nama građanima, tako nas vidim i podjednako važnim u stvaranju stabilne države. Dvadeset i više godina unazad dozvolili smo da naši životi izgube važnost i vrijednost, da budemo manje bitni i zaista smo sami sebi krivi za to. Činjenica je da je odgovornost vlasti prema državi moralno veća zbog našeg ukazanog povjerenja njima, ali to nas ne oslobađa obaveze da i sami odgovorno, savjesno i svakodnevno brinemo o njoj. Zato nikada ne bih umanjivala ni moć ni odgovornost građana, iako toga nismo svjesni ponajviše zbog hroničnog izostanka kritičkog mišljenja. Koje, opet, svoje uporište ima u neznanju i lažnom i pogrešnom informisanju.

Kod nas su ljudi spremniji da stave lajk na Facebooku i na taj način nešto podrže, ali za promjenu je potrebno uraditi nešto više od tog lajka. Kako ti komenatrišeš ovo stanje?

Ja, ustvari, mislim da je Facebook sjajna stvar. Omogućio je nevjerojatan protok informacija, koje je teško cenzurisati i kontrolisati. Dao je priliku svima da javno kažu svoje mišljenje, a to nam je dalo i skoro jasnu sliku o stepenu i vrsti interesovanja i nivoima znanja i razumijevanja trenutnih okolnosti koji vladaju u našoj državi, od strane običnih građana. Taj "lajk" možda nije konkretna podrška, ali daje brzinske informacije poput anketnog listića. I može biti tretiran kao statistički uzorak. A to je i te kako važno za procjene nekih stanja i donošenje odluka u daljnjem istupanju i djelovanju. Naši ljudi se sve više brinu za svoju budućnost i optimistički vjerujem da će sve veći broj njih "lajk" zamijeniti konkretnim aktivnostima. Nadam se da će shvatiti da je pomalo i licemjerno glasno voljeti svoj grad, a ne razmišljati kako će on u budućnosti izgledati. Ili da je još licemjernije voljeti svoje naselje, a zatrpavati ga smećem. Možda nismo svi rođeni za pokretanje inicijativa, ali djelovanje može da se ostvari i trenutnim uočavanjem nepravilnosti oko sebe i reagovanjem na licu mjesta. Npr. pisanjem žalbi na neprofesionalan rad zaposlenih, prijavljivanjem tuča ili nepropisno parkiranih vozila policiji, prijavom nezakonitosti, mita, korupcije itd. Aktivizam je svugdje oko nas. Izađimo iz sfere svojih kuća i dvorišta, proširimo gledišta i sređujmo naš grad i našu državu s pažnjom dobrog domaćina. Kao svoj dom. I eto, već smo aktivni.

Ljudi očekuju da neko drugi uradi nešto za njih, da se oni sami ne izlažu, ne traže promjenu, kao da se boje javno ustati i ukazati (pokazati) na probleme. Kako animirati ljude da se više aktiviraju, da shvate da niko neće njihove probleme rješavati, da to moraju sami uraditi?

Taj neki trend osjećaja nemoći i bespomoćnosti koji je zavladao nakon što nas je rat osiromašio i ta neka borba za opstanak u novom i potpuno drugačijem kapitalističkom sistemu, uništili su građanski duh koji je donekle stvorila bivša Jugoslavija. Ljudi su se zabavili oko svoje "muke" i ne uspijevaju razmišljati dalje od toga. Ipak, moraće shvatiti da njihove muke ne počinju na vratima njihovog doma već na vratima njihove države i da je uređena država osnov za uređene privatne živote njenih građana. I da ona ne pripada samo predstavnicima vlasti, već svima nama. Nema mjesta za sram ili za strah, jer nije važno šta drugi misle, važno je misliti svojom glavom, a ne tuđom. Zasukati rukave, stvarati civilno društvo i početi savjesno i odgovorno postupati prema svojoj zemlji, svom životu, svemu svome. Kao što sam već rekla, aktivizam je svugdje oko nas. Odreagujte malo i osjetiće se. Skup malih aktivnosti velikog broja savjesnih građana može biti veliko djelo. Zapravo, upravo takva djela često i mjenjaju svijet. Svijet mijenja kolektivni rast svijesti.

Koji su, po tebi, najveći problemi u Banjaluci, da li su oni rješivi?

Prvo moram naglasiti da je, u poređenju sa ostatkom Republike Srpske, Banjaluka "Las Vegas". Bilo bi nesmotreno prema ostalim dosta manje razvijenim bosanskim opštinama, Banjaluci iznalaziti mane. Svi znamo da Bosna nikada nije bila dovoljno razvijena i da smo je takvu naslijedili. I da su naši najveći gradovi za neke druge uslove samo varošice. Dakle, što se tiče Banjaluke, daleko od toga da je savršena. U poređenju sa evropskim gradovima, ona zaista nije ništa posebno, osim što je naš dom pa je mi zbog toga volimo. Ali treba biti i realan. Obišli su nas i Barok i Renesansa kroz istoriju i sada je suludo očekivati da blista evropskim sjajem, naslijeđem, kulturom i uređenjem. Prvenstveno naša građanska klasa nema kulturološke navike kakve krase Evropu sa kojom se poredimo, da bi mogla takvo nešto stvarati.

Konkretno, Banjaluka u zadnje vrijeme doživljava čak i preporod, iako godinama unazad, po meni, ima dosta promašenih investicija i promašenih idejnih rješenja. Više sam, npr. voljela stari park Petar Kočić. Arhitektonski ni Bosku ( iako potiče iz bivše Jugoslavije ), ni fontane oko nje ne smatram lijepim rješenjem. Ali, kao što rekoh, potrebno je uključiti se, pratiti dešavanja i reagovati na propisane načine, kako projekti koji nisu po volji većine građana ne bi ugledali svjetlost dana. Bilo bi lijepo kada bi se težilo reizgradnji nekih objekata koji su postojali i kakvi su bili prije zemljotresa, barem u centru grada. I stilskom usklađivanju sa Gospodskom ulicom. Inače, mišljenja sam da Banjaluci u gradskoj zoni prvenstveno nedostaje nekoliko predškolskih ustanova. Zatim i adekvatan broj ili kapacitet ustanova za djecu sa posebnim potrebama. Takođe, i još bolja prilagođenost osobama sa invaliditetom. Kao i bolje kanalizacione mreže. Vjerujem da se teži rješenjima i da neki dio toga može biti uspješno završen. Ipak, sumnjam da će naš grad u skorije vrijeme raspolagati sa dovoljno novca za realizaciju svega navedenog. Ovo su velike investicije.

Koliko je teško nešto raditi bez političke pozadine, imajući u vidu da je kod nas sve uglavnom u sprezi sa politikom?

Svaka vrsta građanskog djelovanja je političko djelovanje. Dakle, to je praktično neodvojivo. Jer pojam "politika" treba shvatati u širem smislu, a ne usko vezati za partije i političare. Ali, ipak, mi živimo u partijskom sistemu i na višim nivoima ne možemo djelovati bez međusobne saradnje, onda kada građanski aktivizam prelazi u realizaciju putem partijskog djelovanja. Tačnije, kada poruke građanskog djelovanja politički lideri, partijski predlagani i birani, sprovode u djelo. Kada bismo ovo imali, to bi bio način na koji bi se mogućnost nezadovoljstva i promašenih investicija svela na manje mjere. Ali nažalost, mislim da je ovaj koncept u BiH sad za sad neodrživ. Ponajviše zbog toga što naš narod još uvijek ne shvata svoju sopstvenu moć i što se još uvijek bezbjedno i svrsishodno osjeća tek kada se pokorava. S tim u vezi, mnoge tek rođene inicijative građana dobijaju partijsku pozadinu. Nekad i finansijsku podršku od koje pojedinci izvuku ličnu korist. Naše društvo još uvijek nije građanski dovoljno zrelo da može da se odupre pritiscima i dosegne u početku postavljene ciljeve. Time se stvara tlo na kom može da se gradi formalno i masama prihvatljivo civilno društvo, a opet sa partijskim djelovanjem u pozadini. Samim tim i izvjestan dio građanskog aktivizma postaje sve više upotrebljavan kao naličje partijskog aktivizma. I to u svrhu o/pozicionih predizbornih radnji. Zbog ove vrste licemjerstva na našim prostorima, u zadnje vrijeme više poštujem otvoren partijski aktivizam.

Da li se mladi trebaju više pokrenuti, izaći iz letargije ili se od njih uvijek nešto više očekuje od onog što mogu da daju?

Na mlade se, čini mi se, zapadnjačkom kulturom ciljano utiče kako bi bili tromi i neefikasni građani, ali budući savršeni potrošači potrošačkog društva. Oni uopšte nisu svjesni da su "nepokretni". Pravci i trendovi koji im se zadaju kao vrijednost, ne obogaćuju ih ni u kom smislu i iz takve podloge oni tek nemaju svijest o svojoj snazi i mogućnostima. Koliko znam, Hipi pokret je bio jedan od najsnažnijih pokreta na svijetu, a bio je pokret i otpor mladih. Tako da ja ne bih mlade podcjenjivala. Mislim da naša omladina ne živi kulturu koja nešto uči, ima dublji smisao ili nečemu vodi i da su zato letargični. Žao mi ih je.

Kakav je po tebi život u ovom gradu?

Solidan. Opet, zbog onih manjih opština ne smijem da se žalim. Što se tiče sadržaja ima tu stvari koje su odlične, kao i onih koje nedostaju i onih koje mogu biti bolje. Ali sve u svemu, nije loše zaista. Najviše mi smeta stopa nezaposlenosti koja zbog svima poznatih problema u državi kao i zbog stalnog priliva stanovništva iz unutrašnjosti, ne može da se smanji. Ja sam godinama nezaposlena, smatram da mi je država svojom neefikasnošću to uskratila pa sam valjda u tom segmentu najviše frustrirana. To nezadovoljstvo, kao i nezadovoljstvo radom zdravstvenih ustanova i propisima o dozvoljenim granicama nejonozirajućeg zračenja građana su me i podstakli na prve aktivističke korake. Nisam se libila da ga ispoljim. A vjerujem da ću tako i nastaviti.

Kakvi su ti planovi kad je društveni aktivizamu pitanju?

U svakom slučaju pokretaću inicijative koje smatram potrebnim. I podržaću inicijative koje smatram korisnim. Ovaj posao je često "Sizifov" ili "Don Kihotov", ali svaki postignuti rezultat na kraju opravda sve napore. Možda jedan dio aktivnosti formalizujem osnivanjem udruženja građana uskoro, ali vidjećemo. Poznajem dosta onih koji bi se željeli aktivirati, koji su se javili da ih zovem u nove pobjede, pa ćemo vidjeti ko je tu bio ozbiljan. Čuće se.

 

 

Razgovarala Maja Isović Dobrijević

 

 

 

Komentari na tekst (1)
Objavljeno:
Draga gospodo banjalucani, nasem gradu nedostaje upravljanje otpadom i njegova reciklaza! Ovo je pod moranje! Što prije! Gušimo se u vlastitom otpadu umjesto da zaradjujemo na njemu. Izgradnja novih mostova ( most kod bazena u Toplicama, Zeleni most, most kod stare lokacije Medicinskog fakulteta, most kod ušća Vrbanje u Vrbas, novi "Vitaminkin most". Zaobilaznica oko grada koja bi usmjerila saobraćaj prema Vrbanji i Čelincu. Trenutno sav saobraćaj za Čelinac, Kotor Varoš i Teslić ide na Rebrovački most i manji dio pored Toplane. Ova saobracajnica treba da ide od kruznog toka pored Vitaminke, novim mostom, preko Česme pa dalje za Čelinac. Zavrsetak istocnog tranzita. Rad na energetskoj efikasnosti starih objekata.
 

Napomena:
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.