Tim povodom predsjednik RS Milorad Dodik je izjavio da je cilj najavljene zajedničke Deklaracije Srbije i RS da se "izbegnu nova stradanja Srba, ojača njihov nacionalni identitet i nacionalne države Srbije i RS."
Ipak, ovaj potez vlasti RS i Srbije nije naišao na odobravanje većeg dijela liberalne javnosti, ali ni njihovih susjeda.
Sve te kritike predsjednik Srbije Aleksandar Vučić odbacuje, uz ocjenu da su motivisani i zahtjevima nekih iz međunarodne zajednice.
"Još nijedno slovo te deklaracije nije napisano i to nema bilo kakve veze sa ratnohuškačkom politikom već će se baviti zaštitom srpskog jezika. Pokažite mi dokument u kome piše da je to ratno huškanje", poručio je Vučić.
Urednik lista Danas iz Beograda Dragoljub Petrović ne vjeruje u dobre namjere ove deklaracije, posebno kad znamo ko stoji iza nje.
"Kakva god da bude, ta deklaracija može da donese samo regionalne tenzije, pre svega, jer bi verovatno zadirala u unutrašnja pitanja bivših jugoslovenskih država u kojima žive Srbi. Sa druge strane, položaj srpskog življa jeste diskrkriminatorski u nekim delovima Balkana, najpre mislim na Kosovo, a ne verujem da bi se to popravilo deklaracijom. Deklaracije služe za unutrašnje potrebe, da bilduju nacionalni ponos nacionalističkog biračkog tela, a takva biračka tela su dominantna u svim državama. Timoti Les napisao je lane u listu Foreign Affairs da bi valjalo nacionalno zaokružiti ovdašnje države, stvoriti veliku Srbiju, veliku Hrvatsku i veliku Albaniju, što je pretpostavka trajnog mira na Balkanu. On je u pravu, tada bi apetiti najvećih naroda u regionu bili podmireni, ali pitanje je - da li bi to bio neki novi balkansku sukob zarad mira na duže vreme", rekao je Petrović za BUKU, pokušavajući slikovito opisati moguće posljedice jedne ovakve deklaracije.
Od "Načertanija" Ilije Garašanina preko Memorandum "Srpske akademije nauka", pa do najnovije deklaracije čiji potpisnici će biti predsjednici RS i Srbije Milorad Dodik i Aleksandar Vučić, ređale su se razni dokumenti za očuvanje nacije srpskog narodu, koji su odnijeli mnoge živote, a mnogo puta upravo su umirali i gubili Srbi.
Istoričarka Dubravka Stojanović ističe da vlasti nije potreban nikakav novi nacionalni program i poručuje da "ne treba da se trude i forsiraju toliko".
"Od memoranduma naovamo ima ih koliko vole. Mogu bilo koji da uzmu, jer su suštinki isti. Na primer Miloševićev se zvao 'Svi Srbi u jednoj državi', zbog čega smo ratovali devedesetih", rekla je istoričarka za srpske medije.
A baš ratovi devedesetih su Srbima došli glave. To je čak i priznao predsjednik RS obrazlažući motive za donošenje nove deklaracije.
"Gledajući iistorijsku retrospektivu, treba istaći da su Srbi bili oni koji su bili dominantni u stvaranju bivše Jugoslavije i da su njenim raspadom prošli najgore od Slovenije, Hrvatske, BiH, Crne gore, Makedonije."
Ipak, iz RS, bar kada su istoričari u pitanju, dolaze drugačiji stavovi. Tako profesor Zoran Pejašinović iz Banjaluke smatra da je jedan program nacionalnog jedinstva potreban Srbima, iako su, kako kaže zakasnili cijeli jedan vijek.
"Zakasnili smo više od jednog vijeka. Jesu Srbi imali programe, zvanične i nezvanične. Neki su osporavani, neki su kontroverzni, ali činjenica je da Srbi nisu imali nacionalni program kada je to trebalo, a to je prije 100 i više godina. Srbi su se odrekli nacionalnog puta u smislu obnavljanja srpske države nakon Prvog svjetskog rata. Tad je trebao jasan srpski nacionalni program. Zato se bojim da smo izgubili taj strašni 20. vijek u tumaranju i da sad, kad su sve evropske nacije završile zaokruživanje nacionalnih država i ušle u nadnacionalne integracije, mi smo na početku 20. vijeka. I tu smo sami sebi najviše krivi i skupo smo platili cijenu poigravanja sa nacionalnim programom", zaključio je Pejašinović.
