ĆUTI, ŠTA SE BUNIŠ: Dok oni prožive, pojedu, popiju, poj...., tebi prođe život
Foto: 6yka

PROTESTI

ĆUTI, ŠTA SE BUNIŠ: Dok oni prožive, pojedu, popiju, poj...., tebi prođe život

Piše: Milovan Matić

“Ćuti, šta se ti buniš, samo neka ne puca i slično. Ljudi nisu u letargiji, ljudi su sebični u Banjaluci. Samo svoje dupe gledaju, samo da oni prožive i žive i konzumiraju, da vide, pojedu, popiju, obuku, j....! Licemjerstvo i sebičluk, to je glavna karakteristika raje u Banjaluci.”

 Ima li Republika Srpska ljudi, volje i snage da se odupre bahatoj vladavini, uništavanju društva i bjesomučnom bogaćenju pojedinca na račun siromašnih i obespravljenih? Mogu li građani RS pokazati da imaju petlju ustati protiv vlasti, tajkuna i političkih siledžija?

 

Da li su protesti rješenje i zašto građanski bunt i politički otpor na ulici nemaju podršku većine u ovom entitetu, pitanja su koja smo odlučili postaviti nakon ovosedmičnih protesta u Banjaluci u organizaciji UG “ReStart Srpska” i pojedinih opozicionih političara. 

Pored onih iza nas, najavljuju se i novi protesti, još masovniji… 

Ipak, do danas su građani RS mnogo puta izlazili na ulicu i tražili svoja prava, borili se za bolje sutra. Nekad više, a nekad manje uspješno. 

Zato smo odlučili da razgovaramo sa onima koji su bili predvodnici narodnog bunta u kratkoj istoriji RS i pokušamo da dođemo do odgovora da li građani imaju snage da na ulicama Banjaluke nešto promijene. 


Možda i najveći bunt građana odigrao se poslije rata, tačnije 1997. godine. Tadašnja predsjednica RS Biljana Plavšić se u junu 1997. godine razišla se sa vladajućim SDS-om i pokrenula tzv. proces demokratskih promjena u ovom entitetu. Na banjalučkim ulicama dešavali su se masovni protesti, a kriza je okončana u januaru 1998. godine na sjednici Narodne skupštine u Bijeljini, na kojoj je za premijera RS izabran lider SNSD-a Milorad Dodik. 

 

Upravo početkom jula te 1997. godine, prije 20 godina, urednik portala BUKA, Aleksandar Trifunović, sa nekolicinom kolega studenata sa Pravnog fakulteta, organizovao je prve političke demonstracije u RS. Prirodu protesta i ono što je uslijedilo nakon njih, on je najbolje opisao u nekoliko rečenica. 

 

"Više blesavi nego hrabri, odlučili smo da istrajemo do kraja, jer stanje je bilo neizdrživo. Tadašnja partija na vlasti, SDS, shvatila je RS kao svoje privatno vlasništvo. Blagostanje je bilo rezervisano samo za poslušnike partije i one bliske partijskom rukovodstvu. Kriminal i korupcija su bili sastavni dio sistema. Javni medij RTRS je bio strogo kontrolisan i služio je isključivo za hvalospjeve vlastodršcima. Svaka kritička misao prozivana je u startu izdajom i neprijateljstvom. Dešavalo mi se dosta ružnih stvari prije, a najviše poslije protesta, ali sve je nebitno u poređenju sa činjenicom da sam jednu opuštenu ideju pretvorio u početak bunta poslije kog, mislio sam, ništa i nikada više neće biti isto. Kako sam se samo zajebao", poručio je Trifunović.

 

Poslije ovog protesta, svi drugi nisu se ni približili buntu naroda iz 1997. godine, kako po brojnosti onih koji su izašli na ulicu, tako i po direktnim posljedicama. 

 

Sljedeći veći protest u RS bio je onaj iz 2004. godine, koji je organizovala tadašnja opozicija pod motom “Ovako više ne može - tražimo izbore”. Proteste, na kojima se okupilo oko 10 hiljada ljudi, organizovali su Savez nezavisnih socijaldemokrata, Demokratski narodni savez, Socijalistička Partija Republike Srpske. 

 

Kasnije su se ređali manji protesti, sve do 2012. godine kad su počeli protesti Banjalučana zbog uništavanja tzv. Picinog parka, jedne od malobrojnih zelenih površina u centru grada, na kojoj je kompanija kontroverznog biznismena Mileta Radišića izgradila stambeno-poslovni objekat. 


Jedan od pokretača tog protesta i ljudi koji su svakodnevno učetvovali u uličnim akcijama bio je Tihomir Dakić, aktivista iz Banjaluke.


On tvrdi da se u većini slučajeva kod nas ljudi bore samo za sebe i svoje bližnje, pa je nivo šire društvene borbe dosta nizak. 

 

“Ljudi imaju lične interese, što i nije toliko neobično, jer su uvijek u pitanju lični interesi ili veća grupa ličnih interesa. Prosta matematika kaže da je u Banjaluci teško imati masovne proteste. Banjaluka je administrativni centar RS i već tu vam se nalazi pola odgovora zašto se u Banjaluci ne mogu desiti masovni protesti. Ako Banjaluka ima oko 200 hiljada ljudi, na ruralnom području živi oko 50 000 ljudi, koji se bore na svoj način da prežive i grad im je daleko u svakom pogledu. Ostaje nam 150 000 ljudi u „urbanoj“ zoni grada. Kao što smo vidjeli onih 20 hiljada studenata ne postoji, jer su to stanovnici Caspergrada i ne treba na njih računati. Ukoliko samo u Gradskoj upravi „radi“ oko 1000 građana, može se procijeniti da ukupno u javnom sektoru radi oko 15 000 ljudi. Pomnožimo taj broj sa bar 8 (bliža i dalja rodbina i prijatelji) i dobijemo broj od 120 000 ljudi koji su interesno vezani za neke od ovih 15 000 funkcija. Ostaje nam neki broj od 30 000 ljudi. Jedan dio otpada na privatni sektor koji je opet zavistan od institucija i koji takođe nisu vlasnici svoje slobode", tvrdi Dakić, iznoseći neumoljive podatke.

 

Na kraju, kako on navodi, u Banjaluci ostaje oko 2000 ljudi koji upravljaju svojom slobodom, uslovno govoreći. 

 

On navodi da je teško očekivati neki veći bunt jer je kod naroda prisutna ogromna autocenzura.

 

"Ćuti, šta se ti buniš, samo neka ne puca i slično. Ljudi nisu u letargiji, ljudi su sebični u Banjaluci. Samo svoje dupe gledaju, samo da oni prožive i žive i konzumiraju, da vide, pojedu, popiju, obuku, j....! Tako i sa svojom djecom, zbog njihove djece gaze preko svih i svega. Ja lično ne osjetim represiju i dosta toga sam pokrenuo, učestvovao i realizovao. Ne može se protiv „neprijatelja“ boriti iz kafane i kladionice i da ustajete u 10.00 časova. Moramo biti sposobniji i spremniji deset puta", poručuje Dakić, navodeći primjer protesta u Picinom parku, gdje se skupila ogromna energija oko jedne zajedničke stvari, od koje direktno nije imao niko ništa. 

 

"Sa druge strane je bila sva politikantska bulumenta i administracija, jedan dio medija, pa i dobar dio građana. Pored toga, opet ste mogli čuti po gradu, kako nas je plaćala opozicija, kako iza nas stoji ovaj ili onaj. To sam čuo od raje koju znam i koja se svakog jutra gleda u ogledalu i zna da laže sebe. Licemjerstvo i sebičluk, to je glavna karakteristika raje u Banjaluci. Mi smo tada pobijedili, ma ko šta mislio. Mi smo bili na ulici 100 dana, i družili se sa dobrim policajcima, političari su pokazali svoje lice, a mi zanavijek izgubili strah od autoriteta i sistema. Taj se osjećaj ne može opisati", prisjeća se Dakić.

 

Prema njegovim riječima, protesti su legitiman način borbe, ali prije toga ima dosta posla. Dosta aktivnosti kojih se svaka vlast boji, a to je istrajno kljucanje u njihove mozgove i na njihova vrata. Oni se moraju početi bojati, nas!!! Oni imaju zaštitu policije, a mi nemamo jedinstvo. Način postoji, a odgovor se nalazi u izreci Margaret Maed: 'Nikad ne sumnjajte da mala grupa pažljivih, posvećenih građana može da promeni svijet; Uistinu, to je jedini pravi način'," zaključuje Dakić.  

Protesti za Picin park su trajali godinama, a u međuvremenu, vrijedan pomena je i “ustanak” nekoliko hiljada zaposlenih u prosvjeti, policiji, pravosuđu i upravi koji su održali, bez većeg uspjeha, proteste 2012. godine, nakon što je Vlada RS donijela odluku da budžetskim korisnicima smanji plate za deset procenata. 


Svi protesti u RS su dosad naišli na ogromne napade od strane vlasti i bili su izvrgnuti raznim manipulacijama, a organizatori su se uvijek dovodili u spregu sa pojedinim političarima. O tome za BUKU priča Nikola Dronjak, koji je 2013. godine predvodio oko 2.000 banjalučkih studenata u borbi za poboljšanje studentskog standarda.

“Protesti su legitiman način u borbi za određena prava. Suština svih protesta je da su politički, jer na kraju samo politika može riješiti neke probleme ili zahtjeve. Režim je dugo forsirao priču kako su studentski protesti politički, kako su zahtjevi studenata politički i tako dalje. Međutim, svugdje u svijetu je tako. Od '68 pa do danas. Kada smo mi organizovali studentske proteste 2013. zbog Paviljona koji je izgrađen, najveći otpor smo doživjeli upravo od svojih kolega koji su tada mene pokušali diskreditovati, govoreći da iznosim političke zahtjeve. Većina tih tada koji su bili protiv protesta danas su dobro zbrinuti u SNSD-u ili DNS-u." 

 

Prema njegovim riječima, u Banjaluci i RS nema izgrađene svijesti šta su protesti i šta je demokratija. 

 

“Najveći problem i rješenje leži u opoziciji i ljudima koji žele da zamijene vlast i ne bježim od odgovornosti jer sam i sam član PDP-a. Ali, opozicija mora imati jasan plan, strategiju i viziju, i na kraju hrabrost da stanu ispred naroda i da naprave neku vrstu "društvenog dogovora" i da istraju do kraja. Režim koji je sada na vlasti se mijenja velikim akcijama i mobilizacijom velikog broja ljudi. Da bi to bilo, mora postojati povjerenje", ispričao je Dronjak.

 

I današnja opozicija je imala jedan izlet na ulicu tokom maja prošle godine, kada su bezuspješno poveli manji broj građana u bunu protiv vlasti, koja je organizovala kontramiting na isti dan u Banjaluci i tako minimizirala i ugušila sve ono što su tad uradili opozicionari.

 

Ako pogledamo unazad, vidimo da su Banjaluka i građani RS imali u pojedinim situacijama petlje da se na ulici oštro suprostave vlastima, ali pitanje je koliko su danas ojađeni i obespravljeni spremni da izađu na crtu onima koji im već godinama kroje sudbinu.

 

Ove sedmice smo imali priliku da svjedočimo protestima u Banjaluci u organizaciji UG “ReStart Srpska” i pojedinih opozicionih političara, na kojima je bilo dvjestotinjak ljudi. Kažu da je ovo samo početak, a koliko će njihovi sugrađani biti spremni i smjeli da ih podrže i da li će novi protesti donijeti neke promjene, vidjećemo u danima koji dolaze.

 
Komentari na tekst (7)
Objavljeno:
Nazalost, jos jedan u nizu tekstova koji ne pomaze stanje " raje", kako slobodoumno autor potpisa gradjane Republike Srpske.Ne pomaze jer je previse povrsan da bi objasnio servilnost i unizenost mentalnog i psiholoskog sklopa ljudi o kojima pokusava dati ime. To je daleko kompleksnije i za mnogo informisanije i produhovljenije od autora kolumne. Protesti raznih vrsta u BL prvenstveno ne uspjevaju jer nisu dobro organizovani, imaju samozive lidera pokreta, protestanti nisu dovoljno istrajni u borbi za dogovorenu ideju protesta, pogotovo kad se pokrene represivni aparat sistema vlasti. Svakako je potrebno napomenuti da je kolicina energije koja je vjekovima bacana na nasim prostorima mnogo vise koristena kao energija destrukcije nego kao energija stvaranja.
Objavljeno:
"Banjaluka je administrativni centar RS i već tu vam se nalazi pola odgovora zašto se u Banjaluci ne mogu desiti masovni protesti. Ako Banjaluka ima oko 200 hiljada ljudi, na ruralnom području živi oko 50 000 ljudi, koji se bore na svoj način da prežive i grad im je daleko u svakom pogledu. Ostaje nam 150 000 ljudi u „urbanoj“ zoni grada. Kao što smo vidjeli onih 20 hiljada studenata ne postoji, jer su to stanovnici Caspergrada i ne treba na njih računati. Ukoliko samo u Gradskoj upravi „radi“ oko 1000 građana, može se procijeniti da ukupno u javnom sektoru radi oko 15 000 ljudi. Pomnožimo taj broj sa bar 8 (bliža i dalja rodbina i prijatelji) i dobijemo broj od 120 000 ljudi koji su interesno vezani za neke od ovih 15 000 funkcija. Ostaje nam neki broj od 30 000 ljudi. Jedan dio otpada na privatni sektor koji je opet zavistan od institucija i koji takođe nisu vlasnici svoje slobode. Na kraju u Banjaluci ostaje oko 2000 ljudi koji upravljaju svojom slobodom, uslovno govoreći."
Objavljeno:
A sta mislite da nas prestanete zvati "raja"?!
shk
Objavljeno:
ovdje samo nacionalizam pobjedjuje ko je veci i ko je manji srbin
Objavljeno:
Sto ne objaviste moj komentar. Da neko ne pomisli da ima jos nekog ko se borio u bl mnogo uspjesnije nego Ti i Daka.Mislim uspjesnije kao rezultat ipak un8verzitet dobio kasarnu.A Vas protest nije donio nista. Tolijo o demokratiji na buci.Sta se prepo da ce Ti donatori utanjiti pa ces biti manje zadrigao hahahaha
sem
Objavljeno:
Nikad se bolje nije zivjelo sa manje rada-zasto bi protestvovali?
Objavljeno:
Sustina svega je da ljudi ne protestuju jer se vecina slaze sa sadasnjim sistemom sto pokazuju i rezultati izbora svaki put. Nama manjini koji se ne slazemo sa sistemom preostaje da se iselimo. Kad ne budu imali robove onda ce se potuci sami izmedju sebe i stvari ce se rijesiti.
 

Napomena:
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.