On se, naime, od momenta kada se penzionisao 2012., bavi izradom kućica od drveta koje, zbog svog različitog izgleda i dimenzija, svakodnevno plijene pažnju prolaznika.
- Mnogi od njih zastanu, uđu u avliju i obiđu ovo moje malo naselje. Uglavnom su iznenađeni onim što vide i puni pohvala za moj trud. Ima, naravno, i onih koji požele da imaju neki od ovih objekata u svojoj blizini - kazao je.
Mustafa veli kako je u početku napravio desetak kućica za ptice kojima je obradovao svoje unuke i da je prvu kućicu napravio na osnovu fotografije jedne bosanske kuće iz Sarajeva, koju je vidio u novinama.
Nije mu, priznaje, puno trebalo da se odluči da je napravi, a nedugo nakon što je bila završena pronašla je i svog vlasnika - Mustafinog rođaka iz Glavica.
- Kasnije sam napravio istu takvu kućicu i ona je još uvijek ovdje, zajedno s još nekoliko njih, od kojih mi je posebno draga kućica koja me podsjeća na onu u kojoj sam odrastao. I unutrašnjost kuće je autentična, kao i raspored stvari koje su se u njoj nalazile - priča ovaj Bugojanac.
Nakon toga se, veli, rodila ideja da napravi repliku bugojanske željezničke stanice, koju ovih dana privodi kraju.
Ističe da ga za ovu stanicu vežu, također, brojne uspomene iz djetinjstva i mladosti.
- Kao i mnogi Bugojanci, i ja sam emotivno vezan za tu stanicu. Vozovi su dolazili, odlazili, na stanici je uvijek bilo puno đaka, pa i svatova. Kao omladina, često smo išli na to mjesto. Ona je simbol Bugojna - pojasnio je.
Najavio je da će u mini verziji svjetlo dana uskoro ugledati još jedan historijski objekt na području bugojanske općine.
- Riječ je o zgradi u kojoj sam završio osmogodišnju školu, u kojoj danas djeluje Osnovna muzička škola. Kada god prođem pored nje, sjetim se vremena u kojem sam bio osnovac - kaže nam ovaj penzioner, koji je cijeli radni vijek proveo u administraciji, ali je u mlađim danima često radio s majstorima i imao priliku da se okuša u njihovom poslu.
Dodaje da pravljenjem malih kuća od raznih letvica, lima, stakla i drugog materijala ispunjava svoje slobodno vrijeme, ali da je puno važnije od toga to što je, na ovaj način, pronašao neko unutrašnje zadovoljstvo.
- Potpuno sam smiren i zadovoljan kad vidim da mi je pošlo za rukom da uradim nešto što sam zamislio. To je jedno veliko duševno zadovoljstvo i nadam se da ću se ovim baviti još dugo - naglasio je.
Na kraju ističe da ima veliku podršku porodice i da svaki čovjek, bez obzira da li živi na selu ili u gradu, u privatnoj kući ili soliteru, može sebi pronaći neku zanimaciju.
- Malo je teško na početku, ali kada krene onda to postaje opsesija, takva da se mora nešto raditi. A pruža zadovoljstvo, u svakom smislu. Ne mora to biti u materijalnom, ali u društvenom životu ispunjava čovjeka, sigurno - poručio je Mustafa Duraković.
