BUKA Sarajevo Film Festival blog: Muškarci u Bosni ne plaču feat Mirjana Karanović!

Svjetla, kamera, akcija - počeo je 23. Sarajevo Film Festival!

BUKA Sarajevo Film Festival blog: Muškarci u Bosni ne plaču feat Mirjana Karanović!

Piše: Nikola Lero

Grad tokom ovih sedam dana gubi svoj lokalni identitet i dobija onaj veći, kosmopolitski. Pomalo i pacifistički. Onaj preko potreban BIH.

 

Crveni tepih i na njemu velika imena  BH, ali i svjetske kinematografije. Glumci, režiseri, muzičari, velike medijske kuće, kritičari, svi su tu. I poneki „random“ filmofil. Kao ja. Bilo je i političara. Ne znam baš ko, nisam ljubitelj tog  „žanra“. Ovih sedam dana oni nisu superzvijezde. Reflektori sijaju u drugom smijeru. 

Doduše, otvaranje nije bilo kao prošle godine kada je De Niro „ukrao šou“, ali ne može svake godine De Niro. I ne treba. 

Ako mislite da je Sarajevo Film Festival počeo 11. avgusta opasno se varate. Ne, ne, ne. Kao što Banjaluka živi Demofest mjesecima ranije, tako i Sarajevo upada u groznicu, „rush“, mnogo prije.

Vidi se to u svakom detalju. Grad tokom ovih sedam dana gubi svoj lokalni identitet i dobija onaj veći, kosmopolitski. Pomalo i pacifistički. Onaj preko potreban BIH. Obale i mostovi Miljacke postaju scenografija, „set“ a vjerujem da se svaki stanovnik Sarajeva osjeća kao glavni glumac. 

SFF groznica se vidi i u cijenama. Pomalo „deru“ , ali neka. Zašto ne iskoristiti priliku i zaraditi. Pa, ovakvi događaji i jesu najveći izvor prihoda u svim metropolama svijeta. No, o ulaganjima u kulturu i turizam ćemo u drugom blogu.

Ove godine su Superstars SFFa Džon Kliz i Oliver Stoun. Kliz kao stari Pajtonovac i reprezentativni primjerak najkvalitetnijeg humora na svijetu, britanskog, zasigurno zaslužuje „Počasno Srce Sarajeva“. Kao i Stoun.

Oliver Stoun je mašina za kontroverzne filmove. Od Vijetnama do Wall Streeta, teorija zavjere i ubistva Kenedija, Stoun „voza“  filmske fanatike svojim „Ponoćnim ekspresom“ već duže od 30 godina. Jedini čovjek  koji je sjeo sa Putinom i imao slobodu da ga pita šta god želi. Zaista imao slobodu.

No, hajdemo na filmove. 

Kaurismakijev film „Druga strana nade“ je otvorio festival na Open Air Cinema- kinu sa kapacitetom od 3000 mjesta. Da, tri hiljade.

Ukupno će biti prikazano 235 filmova u 18 kategorija. WOW! Filmove sa SFFa nećete naći u kinima Bosne i Hercegovine. Jer nema kina, kao prvo. A i ovo malo jada što ima pušta holivudsko smeće ne bi li zaradili za hljeba. U ovom slučaju kokica. Koliko god ja želio, jedan smrtnik ne može sve to propratiti, pa ću se fokusirati na „našu“ kinematografiju. Jer to je ono što SFF i izdvaja od ostalih festivala, promocija regionalnih ostvarenja.

Film koji su mnogi čekali jeste dobitnik nagrade Cine Europe na festivalu  Karlovy Vary– Muškarci ne plaču, BiH reditelja Alena Drljevića. Ovo je Alenu bilo skidanje mraka (onog filmskog, dugometražnog), a već je pokupio nagradu i u Herceg Novom. Prvo, pa muško! No pun intended.

Film pripovijeda priču o desetorici ratnih veterana, s različitih strana - iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije okupljenih na mirovnoj psiho-radionici, koju organizira strana NVO (naravno)  u udaljenom planinskom hotelu.


Nije baš udaljen kao što stoji u opisu - u pitanju je hotel Bistrica na Jahorini. 

 Znači, film se fokusira na veterane sa PTSP-om, poremećajem koji je prisutan, sigurno,  kod većine stanovnika BIH. I sam Emir Hadžihafizbegović (dio stelarne glumačke postave) je nakon filma publici rekao – Pa, 30% vas ovdje ima PTSP a da ni sami ne znate! 

Naravno, film je pun Četnik vs Balija vs Ustaša scena. Jebiga, kad je tako i u real life. Znam da se mnogi od vas pitaju – Pa, dokle  sa tim ratnim filmovima. Ali zaboravljamo početnu premisu umjetnosti – njen zadatak je da slika život. Da vam malo pomognem sa dedukcijom. Imaćemo filmove o ljubavi, zajebanciji i muzici kad to bude naša svakodnevica. Možemo bježati koliko hoćemo, ali mi smo bacili ratni bumerang davno i dok ne rasčistimo šta se desilo, on će nas pratiti. U svemu, pa i u filmu.

Da li smo se suočili sa ličnim traumama iz rata je pitanje koje je tabu tema u BIH. Kroz niz scena  se provlače motivi alkoholizma kao bijega od prošlosti, nasilja te porodičnih problema kao posljedica baš tog PTSPa. Sada mali spoiler, moram.

Na početku filma psihijatar pita dva pitanja. 

Prvo – Da li smatrate da sve ratne zločine treba kazniti?

I drugo – Da li smatrate da su zločini počinjeni na svim sukobljenim stranama?

Na prvo pitanje su bile sve ruke podignute, dok je drugo završilo tučom.

E, gdje ćete bolju sliku današnjice. 

Ipak, pored svega, ta ljudskost i empatija nađu zajednički jezik, jer nije homo homini lupus – ne mogu se složiti sa tim! Da nama, kao državi, treba kolektivna psihoterapija kao u „Muškarci ne plaču“ se ipak slažem.

Najkraću recenziju filma jeste dao sam Emir Hadžihafizbegović nakon projekcije u Narodnom pozorištu:

„Prije bi od BIH napravili civiliziranu državu ovi što su se gledali preko nišana, nego politika“.

Izgleda da ni političari ne plaču, moj Emire.


No, hajde da se pomaknemo sa rata na malo vedrije teme. Tipa položaj radničke klase u tranziciji postjugoslovenskih zemalja. Pardon my sarcasm. Govorim o „Rekvijemu za gospođu J.“, novom ostvarenju Bojana Vuletića iz Srbije. Vodeću ulogu dominantno iznosi Mirjana Karanović, koja nakon „Grbavice“ ima kultni status u Sarajevu. Možemo spekulisati o njenim stavovima ali o njenoj glumi  ne, kvalitet  je i sada dokazala. Kratki opis -Depresivna udovica u disfunkcionalnoj porodici koja ostaje bez posla i odlučuju da se ubije. Ne želeći da optereti ukućane, Gospođa J.(Mirjana) priprema samoubistvo sama. 

Nabavlja municiju za pištolj, nadgrobni spomenik, sređuje račune ali na svakom koraku nailazi na problem. Izgubljena u hororu birokratizacije ne može da naplati osiguranje, ne može da uzme otpremninu jer joj propala državna firma „Napredak“ nije uplaćivala ništa 10 godina itd. 


Kaže „kamenorezac“ (Boris Isaković) u jednoj sceni staru narodnu: „Ništa se ne mora, samo se umrijet mora“. Na ovim prostorima se ni ubit kao čovjek ne možeš. Uvijek fali jedan papir!

Humor, tačnije satira je na vrhunskom nivou. Stil režije neodoljivo podsjeća na Roya Andersona, skandinavskog majstora kadra i egzistencijalističkog filma dok tematika blago aludira na distopijski sci-fi klasik Brazil Terija Gilijama.

 Uz dužno poštovanje gospođi K.,  u „Rekvijemu“ je zablistala Jovana Gavrilović, harizmatični talenat koji igra ulogu Ane, kćerke gospođe J. Pobrala je moje simpatije - i osmijehom i glumom.Kako je i sama rekla nakon projekcije u razgovoru sa publikom – Humor i ne treba da bude eksplicitan. Tada gubi na vrijednosti. Bogatstvo ovog filma je u njegovoj implicitnoj poruci. 

A ta poruka vam je, dragi čitaoci, da se smijete i kad sve ide znate već gdje. Jer kao što bi Kliz i njegovi Pajtonovci rekli – Always look on the bright side of life.

O Putinu, Žabi te Buksovcima i njihovim „Slučajevima pravde“ čitajte u narednim danima. 

Stay tuned!

Iz Sarajeva za BUKU, 

Nikola Lero




  

Komentari na tekst (0)
 

Napomena:
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.