U jednom trenutku sastao sam se sa Salkom Hasanefendićem, tadašnjim direktorom “Oslobođenja” i Zlatkom Dizdarevićem, tadašnjim glavnim urednikom. Zamolio sam ih da u “Oslobođenju” objave specijalni dodatak koji bi bio katalog prvog Sarajevo Film Festivala; besplatno naravno. Slušali su me pažljivo, a onda je nastala tišina. Znao sam da razumiju važnost moje molbe, ali i da nije lako odlučiti da u strašnoj ratnoj neštašici papira, daju dodatne strance za filmski festival!
Za
vrijeme Opsade Sarajeva, “Oslobođenje” je izlazilo na osam stranica. Na 4
stranice su bili izvještaji sa ratišta. Na naredne četiri stranice bile
su smrtovnice za poginule. Jednog dana sam vidio da je jedan otac svome
ubijenom sinu u smrtovnici citirao stihove: “Nebom stupa, nebom lupa
moja generacija/jedan po jedan srešćemo se svi.” Taj trenutak se urezao u
moje srce zauvjek. Bio je to citat iz pjesme Omara Mjesečara.
Salko
Hasanefendić je rekao: “Daćemo osam stranica.” Slušao sam u nevjerici –
“Oslobođenje” će štampati dodatnih osam stranica! Cijeli jedna broj,
dakle cijeli jedan dan svog života, “Oslobođenje” će dati Sarajevskom
filmskom festivalu! Bio sam presretan. Pozvao sam Nadu Salom, urednicu
za kulturu u “Oslobođenju” da napravimo katalog. Ona je došla odmah u
prostorije Festivala MES i sa Lejlom Pašović, Lejlom Hasanbegović,
Mirsadom Bjelak i ostalim članovima tima užurbano pisala opise filmova.
Nada je pozvala Marinu Rodić, tehničku urednicu “Oslobođenja” i Marina
je odmah počela priremati fotografije i prelamati katalog. Zaviršili smo
pripremu te večeri, i Marina i ja smo ponijeli materijale i uskočili u
kombi koji je povremeno vozio iz centra grada do zgrade “Oslobođenja” –
relativno govoreći.
Kod same zgrade “Oslobođenja” je bila prva linija i nije se moglo u potpunosti prići automobilom bez velikog rizika. Te večeri se čula jaka pucnjava. Vozač nas je dovezao na nekih 300 metara od zgrade i rekao “Ja ne smijem dalje.” Marina je znala put kroz neku visoku travu i neko grmlje; puzali smo, ona je puzala naprijed, a ja sam je slijedio; oboje stiskajući papire i fotografije uz sebe kao nešto najdragocjenije. Napokon smo došli nekako do zgrade, i ja sam slijedio Marinu u podrume gdje su bile smještene redakcije, štamparija, i neke improvizovane spavaone. Ljudi su izlazili iz mračnih hodnika, pozdravljali smo se, sve je bilo kao u nekom postapokaliptičkom filmu, izuzev raspoloženja – jer koga god smo sreli, bio je nasmijan. Marina i ja smo otišli kod Ibrahima Cuce Horića, mog druga iz gimnazije, koji je bio dežurni grafički urednik te noći. Obradovali smo se obojica, sretni što je onaj drugi živ, i odmah se zajedno sa Marinom bacilli na posao.
Složili smo katalog; ispravili greške i Cuco je
poslao katalog u štampu. Otišli smo da vidimo prvi otisak, bili
zadovoljni, i mene su poslali da malo odspavam do ujutro, kad će me
prebaciti do centra grada. Probudili su me oko 7 sati i onda se sve
odvijalo nevjerovatno brzo. Izveli su me van, tamo su velikom brzinom
utovarali novi broj “Oslobođenja” u bijeli Golf dvojku, u prostor gdje
je nekad bilo zadnje sjedište. Ubacili su i mene zajedno sa novinama;
naprijed su bili vozač i jedan distributer. Sjedio sam zatrpan stotinama
brojeva novog “Oslobođenja”, uspio da otvorim jedan broj i vidio divno
odštampan katalog festivala, a onda je vozač krenuo i vozio preko 100
km/h (standardna brzina u opkoljenom Sarajevu da bi se izbjegli
snajperi). Na Otoci, pored mosta, stajali su ljudi i čekali novo
“Oslobođenje” sa pripremljenim BH bonovima u rukama (tadašnji “novac”),
Golf se zaustavio nakratko, distributer otvorio prozor, ljudi su davali
bonove, on im je brzo davao novine, sve se događalo kao u nekom akcionom
filmu. Krenuli smo dalje, opet sto na sat; opet se zaustavili, sve se
ponovilo na još nekoliko raskrsica. Bila je neka nevjerovatna tajna
između “Oslobođenja” i čitalaca u tom jutarnjem ritualu u kojem su
rizikovali živote i oni koji su dijelili “Oslobođenje” i čitaoci.
Iz bijelog Golfa dvojke distributera “Oslobođenja” izašao
sam kod Šipadove zgrade u Titovoj ulici. Ljudi su prolazili pored mene i
u hodu čitali novi broj “Oslobođenja.” Vidio sam da sa radoznalošću
razgledaju naslovnu stranicu specijalnog dodatka na kojoj je bila
fotografija: Sa stare elektrane u Miljacku jedan momak je skako “laste”,
a dole u vodi stajali su drugi kupači i gledali ga. Annie Lieboviz,
najbolja svjetska fotografkinja, snimila je ovu fotografiju u julu 1993.
na kupalištu na Bentbaši. Iznad fotografije je pisalo “SARAJEVSKI
FILMSKI FESTIVAL – POSLIJE KRAJA SVIJETA.” Bio sam jako ponosan – na
Sarajevo, na moj tim iz Festivala MES, na “Oslobođenje.” Nisam nikada
poslije toga sreo Salku Hasanefendića, Marinu Rodić ni Ibrahima Cucu
Horića. Ali oni su uvijek bili i ostali veliki u mojim očima i mome
srcu! Sa Nadom Salom i Zlatkom Dizdarevićem, ponekad, rijetko, se
sretnem ili čujem nakratko. I njih dvoje su moji heroji Sarajeva, ali i
filmskog festivala!
Ideju za Sarajevo Film Festival dobio sam
jednog dana sjedeći u mojoj kancelariji u Festivalu MES i slušajući
grantiranje u daljini. Pitao sam se: “Kakvi se sada filmovi snimaju u
svijetu?” i pomislio da tražim preko mojih prijatelja, stranaca koji su
radili u opkoljenom Sarajevu, da nam nekoliko evropskih reditelja
pošalje svoje nove filmove na tadašnjem video formatu VHS. Mislio sam:
“Ok, dobićemo možda desetak filmova; pokazaćemo ih ovdje kod nas u
kancelariji Festivala MES na video-player-u; dolaziće možda 30-tak ljudi
da pogledaju te filmove i to će biti Sarajevo Film Festival. Naše
kolege iz svijeta su nam poslale oko 150 filmova koje smo prikazivali u
tri kina, a gledalaca je bilo više od 20.000. Holandski legendarni
dokumentarista Johan Van Der Keuken je zabilježio dio te atmosfere u
svom dokumentarnom filmu o prvom Sarajevo Film Festivalu.
Sarajlije
su rizikovali svoje živote da bi gledali predstave Festivala MES i
filmove prvog Sarajevo Film Festivala. Ovo nije metafora – oni su
bukvalno rizikovali živote za kulturu. Predstave, filmovi, koncerti i
izložbe u Sarajevu pod Opsadom bili su izraz civilizacije i ljudskog
dostojanstva. Festivale čini publika – “obični” gledaoci koji kupe kartu
i u tišini urone u umjetničko djelo. Oni su stvarni razlog svakog
festivala – ti umjetnikovi nepoznati saučesnici u stvaranju smisla.
Izvor: N1/SFF