<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Rat mi je uništio djetinjstvo!

Zapalile smo po cigaretu krijući se iza nekog stuba, jer imamo samo po 15 godina, a onda je Ena nastavila: "Znaš moj tata ti je bio na prvoj liniji, a mama je bila bolničarka tokom rata".

16. august 2017, 12:00

Rat mi je uništio djetinjstvo, ponavljala je često djevojka s kojom sam odrasla. Nikad mi nije bilo jasno o čemu govori jer rođene smo tek 1994. godine, tako da smo imale sreću da se ne sjećamo granata, mrtvih ljudi i svih užasavajućih scena koju nosi oružana “komunikacija”.

Jednom sam se usudila iz svoje radoznalosti pitati, kako tebi, čega se ti možeš sjećati?

“Posljedica koje proživljavam zajedno sa svojima koji se sjećaju tih dešavanja, a mi zamišljamo”, rekla je zagledana u jednu tačku.

Malo me šokirao odgovor, pa sam zastala u nevjerici mudrošću, tada petnaestogodišnjakinje i poželjala da čujem nešto više o tim posljedicama.

U tom trenutku sam nervozno promrmljala, kakvih posljedica? Imala sam predstavu o čemu govori jer ni moja situacija kući nije bila bolja.

Zapalile smo po cigaretu krijući se iza nekog stuba, jer imamo samo po 15 godina, a onda je Ena nastavila: “Znaš, moj tata ti je bio na prvoj liniji, mama je bila bolničarka tokom rata. Nemoj da mi se smiješ i kažeš kako je to davno bilo. Nije, Anisa, nije vjeruj za njih, njima je to svaki dan kao jučer. Oni žive ratne dane još uvijek. Pričaju o prijateljima koji su pred njihovim očima umirali, o djeci koju su pokopali i rodbini što ih je vječno napustila. Svi najbliži prijatelji su im umrli tokom ratnih godina. Oni imaju još njihove slike. A znaš, to je najmanji problem, jer ja to poštujem, suosjećam se, ali pojma nemam kako izgleda pravi osjećaj kad izgubiš nekoga.

Problem nastaje kada sva ta tuga počne da prelazi u bijes na sve i svakoga. Kada proradi nerv za ludilo i kada se slike vraćaju pred oči, kad trauma nadvlada razum i kad svi užasi prelete pred očima. To ti kulminira svađama, scenama nasilja da pomislim kako će neko nekog da ubije, traje tako po par dana, a onda kao da se samo oni razumiju, pa kao ništa se nije desilo. Sve ispočetka. Tad sam ih mrzila, mislila kako sam višak u toj jebenoj kući, pitala se čemu sam kriva da preživljavam sve to? A onda sam čula kako imaju noćne more i kako ponekad imaju potrebu da su sami. Viđala sam ih kako na grobovima meni nepoznatih ljudi plaču. Nije mi baš bilo jasno zašto to rade, zašto se ne razvedu, pa kao ljudi žive, al’ Anisa, ne da tu nije bilo ljubavi, oni su liječili rane, krili strah prikazivajući ga kao ljutnju i bijes. Tako sam čula da je rekao njihov prijatelj psihijatar.

Znaš, bilo me je strah dok sam bila mala, uvijek sam mislila kako će se nešto dogoditi loše, ali sad znam da neće, znam da to što su se posvađali već sutra će biti zaboravljeno, samo dok sam shvatila trebalo je preživjeti sve strahove i jebeno teške noći”. Povukla je moja Ena zadnji dim cigarete i bacila opušak. Tad sam samo motala po glavi svađe mojih roditelja i mislila, zašto im je to trebalo?

Ena je bila katolkinja, ja muslimanka, ovdje, u Bosni i Hercegovini bi to rekli Hrvatica i Bošnjakinja. Samo nisu znali definiciju tih pojmova.

Hrvatima zovemo ljude iz naše susjedne zemlje Hrvatske, Bošnjak je pojam koji potječe iz perioda Turske vladavine (tako su u tom vremenu nazivani ljudi sa prostora Bosne), a ja nisam ni Turkinja, a niti je ovo Osmansko carstvo. Mi smo bile Bosanke koje su isto voljele, istu sudbinu imale i voljele jednako i Bajrame i Božiće (radi poklona naravno).

Sa ove vremenske distance hoću da vam kažem da nije vrijedilo jednog života ono jada od politike devedesetih, da ste svi isti, razlikujete se samo po tome u koju bogomolju idete. Vašu mladost, adrenalin i lakovjernost nekoliko ljudi je upotrijebilo je za jogurt slavu. Veliki “heroji” su postali. Filmove o njima snimaju, dok Vi prijatelje tražite po grobljima, a djeca kartone na zavodima za zapošljavanje.

Nikad mi nije bila jasna ta definicija podjeljenosti na nacionalnu pripadnost, ostat ću stava da je to izmišljeno radi političkog i materijalnog interesa nekoliko familija.

Još se smatrate boljim od drugih i trećih. Svi isto plačete, svaki gubitak isto boli, svaka žrtva je samo žrtva u statistici bez imena i prezimena, svaka silovana žena je u statistici broj za sve one koji vam brane vitalne interese, a vama svima svaki dan je užasavajuća priča i zajedničko da pomoću sedativa nosite svoj bol na plećima.

Nemojte da još jedna generacija doživi vašu sudbinu, još jedna generacija Enino djetinstvo, volite se, nemojte da se dijelite jer svima isto srce u grudima kuca.

Izvor: Mreza-mira.net