Dolazim iz Libana i vjerujem da trčanje može promijeniti svijet. Znam da ovo što sam rekla nije očigledno.
Liban kao država bio je uništen dugim i krvavim građanskim ratom. Ne znam zašto su ga zvali građanskim ratom kad ništa građanskog nije bilo u vezi s njim. Na sjeveru je Sirija, Izrael i Palestina su na jugu, a naša vlada je još uvijek izdijeljena i nestabilna. Godinama je država podijeljena između politike i religije. Međutim, jednom godišnje zaista smo ujedinjeni, i to onda, kada se održava maraton.
Nekada sam i ja trčala maraton. Trčanje na duge staze bilo je dobro za moje zdravlje i pomoglo mi je da razmišljam i da sanjam velike snove. Što sam duže trčala snovi su mi postajali sve veći, do onog sudbonosnog jutra, kada me je tokom trčanja udario autobus. Skoro da sam umrla, bila sam u komi, ostala sam u bolnici dve godine i podvrgla sam se operacijama 36 puta, da bih ponovo prohodala.
Čim sam izašla iz kome, shvatila sam da više nisam ona ista trkačica, pa sam odlučila, ako već sama ne mogu da trčim, želim da to mogu drugi. Još iz bolničkog kreveta sam zamolila supruga da pravi bilješke i posle nekoliko mjeseci rodio se maraton.
Organizacija maratona, kao reakcija na nesreću, može da zvuči čudno, ali tada, čak i tokom mog najranjivijeg stanja, bio mi je potreban veliki san. Bilo mi je potrebno nešto da mi otkloni bol, neki cilj kojem ću težiti. Nisam htjela da sažaljevam sebe ili da to drugi čine i mislila sam da organizacijom takvog maratona, mogu da se odužim zajednici, da gradim mostove sa spoljnim svetom i da pozovem trkače u Liban da trče pod kišobranom mira. Organizacija maratona u Libanu svakako se razlikuje od organizacije istog u Njujorku. Kako predstaviti koncept trčanja narodu koji je stalno na ivici rata? Kako da zamolite one koji su se nakad borili i ubijali jedni druge, da se okupe i trče jedan pored drugog? Štaviše, kako ubijediti ljude da trče 42 km kada nisu čak ni poznavali reč "maraton"? Morali smo da krenemo od samog početka.
Skoro dve godine smo obilazili zemlju i posjetili čak i udaljena sela. Lično sam upoznala ljude svih profesija - gradonačelnike, aktiviste, đake, političare, milicionere, ljude iz džamija, iz crkava, predsednika države, domaćice. Shvatila sam jednu stvar: kada potkrijepite svoje riječi djelima, ljudi vam vjeruju. Mnoge je dirnula moja lična priča, i zauzvrat su i oni podijelili sa mnom svoje priče. Zbližila nas je iskrenost i transparentnost. Govorili smo zajedničkim jezikom, kao čovjek sa čovjekom. Kada smo izgradili poverenje, svi su htjeli da budu dio maratona, da pokažu svijetu prave boje Libana i Libanaca, i njihovu želju da žive u miru i harmoniji.
Oktobra 2003., preko 6000 trkača, 49 različitih nacionalnosti, stalo je na startnu liniju, svi odlučni, i kada je pucanj označio start, to je bio znak, da za promenu, svi trče složno.
Maraton se uvećavao. Sa njim i politički problemi. Ali poslije svake katastrofe, maraton je zbližavao ljude. 2005. naš premijer je ubijen i u državi je došlo do potpunog zastoja, zato smo organizovali kampanju - trku od 5 km, Trčimo ujedinjeni. Došlo je preko 60 000 ljudi na start, svi obučeni u bele majice, bez političkih slogana. To je bila prekretnica za maraton, ljudi su počeli da ga shvataju kao platformu za mir i jedinstvo.
Od 2006. do 2009. naša zemlja, Liban, prolazila je kroz nestabilne godine, invazije, ubistva, što nas je dovelo blizu građanskog rata. Država se opet toliko podijelila, da se parlament povukao, godinu dana nismo imali ni predsednika ni premijera. Ali smo imali maraton.
(Aplauz)
Shvatili smo da, uz pomoć maratona, možemo prevazići političke probleme. Kada je opoziciona partija odlučila da zatvori deo gradskog centra, pregovarali smo o alternativnim maršrutama. Vladini demonstranti su postali navijači sa strane. Čak su postavili i tezge sa sokovima.
Maraton je zaista postao jedinstven. Stekao je kredibilitet kako Libanaca, tako i međunarodne zajednice. Novembra 2012. preko 33 000 trkača, 85 različitih nacionalnosti, je startovalo, ali ovog puta izazov su bili jaka oluja i kiša. Ulice su bile poplavljene, ali ljudi nisu hteli da propuste šansu da budu deo takvog nacionalnog praznika.
Asocijacija bejrutskog maratona se proširila. Uključili smo svakog: mlade, starije invalide, osobe sa smetnjama u razvoju, slepe, elitu, amatere, čak i majke sa bebama. Trke su bile posvećene zaštiti okoline, raku dojki, ljubavi prema Libanu, miru ili jednostavno trka radi trke.
Prva godišnja ženska trka za osnaživanje, koja je jedina te vrste u regionu, održala se pre nekoliko nedelja, učestvovalo je 4 512 žena, uključujući i Prvu damu, i ovo je tek početak.
Hvala.
(Aplauz)
ABM podržava dobrotvorne organizacije i volontere koji pomažu da se Liban preoblikuje, skupljanjem sredstava i ohrabrivanjem drugih za donacije. Zarazili smo se kulturom davanja i činjenja dobrih dela. Razbili su se stereotipi. Stvorili smo one koji rade na promenama i buduće lidere. Mislim da su oni kamen temeljac budućeg mira.
ABM je postala tako poštovani događaj u regionu, da su vladini službenici u regionu, kao što je Irak, Egipat i Sirija, zamolili organizaciju, da im pomogne u organizaciji sličnog sportskog događaja. Sada je naša trka jedna od najvećih trka na Srednjem istoku, ali ono što je najvažnije, ona je platforma nade i saradnje u večito krhkom i nestabilnom dijelu sveta. Od Bostona do Bejruta, stojimo kao jedan.
(Aplauz)
Posle 10 godina u Libanu, od maratona i drugih nacionalnih događaja, do manjih regionalnih trka, vidimo da ljudi žele da trče za bolju budućnost. Na kraju, mirotvorstvo nije sprint. Više liči na maraton.
Hvala.
(Aplauz)
