Na adresu naše redakcije stiglo je ovo pismo koje u cijelosti objavljujemo ...
Kako li je živjeti u državi u kojoj svakog dana ne treba kretati u borbu za prava koja vam po zakonu pripadaju. Sam Bog zna koliko je dosadan invalidima život u takvom društvu.
Slušam jutros vijesti na više radio i tv kanala i ne čujem ni jednu vijest o položaju ratnih vojnih invalida. Ta materija me interesuje iz više razloga. Među prvima iz Sarajeva sam se uključio u rat, to ni malo nije bilo jednostavno zbog okruženja u kojem sam živio. Iz rata sam izačao časno i pošteno kao stopostotni ratni vojni invalid.
Morao sam da napustim svoj dom u Sarajevu i sad živim u Istočnom Sarajevu.Nebitno za priču gdje živim jer moji problemi su i problemi većine. Nekako sam imao sreću da se izdignem iznad problema većine rvi ali zahvaljujući roditeljima a ne državi i društvu.
Krvavo sam se borio za sva svoja prava koja mi kao pripadaju po zakonu.Zašto o ja ovo pišem i zašto bi ovo trebalo nekoga da zanima i na kraju krajeva šta bi čitaoci ovih redova mogli da pomognu?
Jeste li se dragi moji zapitali kako žive rvi u Republici Srpskoj? Znate li da u dragoj nam Srpskoj stopostotni rvi nema baš nikakav popust, ali baš nikakav. Besplatan prevoz, tv pretplata, telefon i internet, subvencije za električnu energiju, voda i kanalizacija itd itd. Dugačak je spisak povlastica koji invalidi imaju u normalnim zemljama.
Ovde Fond socijalnog osiguranja neće da odobri računar sa govornim softverom slijepom čovjeku zbog nepotpune dokumentacije. Čovjek nema oči pa nema ali iz fonda neki nazovi stručnjak procjenjuje da li mu treba računar.
Ili primjer drugi, iz fonda traže da im slijep čovjek objasni zbog čega želi Brajevu pisaću mašinu. Brajeva azbuka je prva stvar kada pomislite na slijepog čovjeka. Za one koji ne znaju to su one tačkice koje se nalaze na svakoj kutiji lijekova na svijetu. I neko vas pita zbog čega vam to treba.
Zamislite da nemate nogu a tamo vam neko odredio, ko ima obadvije noge koloko vremena treba da vam koristi proteza pa ako vam se u međuvremenu uništi onda nema hodanja.
Čitave generacije mladih i zdravih ljudi su otišle u rat i šta se sada dešava. Drugi upravljaju rezultatima njihove borbe a oni se nalaze na marginama u stvari prvi su u bolnicama, ludnicama i na birou za zapošljavanje. Stalno se pitam kako je neko imao hrabrosti da ide u borbu protiv naoružanog protivnika a nemaju hrabrosti da se bore za svoja prava? Svako od nas zna za nekog iz našeg okruženja koji se ubio ili se odao alkoholu i upropastio i porodicu i sebe. Kako je to živjeti a nemati novca za lijekoe i potrebnu terapiju?
Kada su se posle rata formirale institucije mislili smo da ćemo kao borci i rvi u boračkoj organizaciji imati oslonac izaštitnika, nismo dobili ništa. Ovde u Palama ima neka boračka organizacija ali od nje borci i rvi nemaju nikakvu korist. Nismo primjetili da su napravili nešto za nas a o tome da vas podrže u nečemu ili urgiraju da vam se pomogne nema ni govora. I što je naj gore postigli su da ih više niko ne smatra za ozbiljnu instituciju. A mi smo to dozvolili.
Dragi čitaoci ovih redova možda i u vašem komšiluku ima neki rvi kome je potrebna pomoć a sramota ga je da se obrati drugome. Sigurno mu možete pomoći bar malo. Za početak bar se ne morate parkirati za mijesto predviđeno za invalide.
Pozdrav sa Pala
