<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Neliberalna demokratija ili višepartijska kleptokratija?

KOMNENTAR

U takvoj zemlji naizgled postoji demokratija, ali jedino važno pravilo je da pobeđuje samo jedna partija, dok se ostalima manje ili više dopušta da se uključe u podelu plena.

23. august 2017, 12:00

Ako se ne varam, izraz „neliberalna demokratija“ prvi je upotrebio Fareed Zakaria. Viktor Orban, mađarski premijer, jedan od uzornih mladih istočnoevropskih reformatora i liberala iz 90-ih godina 20. veka, koji je ubrzo okrenuo drugi list, danas s ponosom koristi iste reči da opiše svoj režim u Mađarskoj. U poslednje vreme termin je stekao veliku popularnost kao opis i objašnjenje režima poput Erdoğanovog u Turskoj ili Putinovog u Rusiji. Možda se i Venecuela može svrstati u istu kategoriju.

Korišćenje termina „neliberalna demokratija“ implicira da je određeni sistem demokratski utoliko što postoje slobodni izbori, manje ili više slobodni ili bar raznoliki mediji, sloboda okupljanja i tako dalje, ali su „vrednosti“ koje režim zastupa neliberalne. Erdoğan veruje da islamu treba dati prednost u odnosu na ljudska prava u obliku u kojem ih je ustanovilo prosvetiteljstvo, Orban veruje u „hrišćansku civlizaciju“, Putin u „rusku duhovnost“, a Maduro u „bolivarsku revoluciju“. „Neliberalnost“ takođe implicira mogućnost majorizacije i oduzimanja određenih „neotuđivih“ prava prostom većinom glasova. U ekstremnim oblicima to znači da većina može odlučiti da uskrati neka prava manjini, na primer slobodu govora.

Verujem da takva definicija prenaglašava vrednosnu komponentu u pomenutim režimima. Sama suština ili željeni cilj tih kvazidemokratskih režima je višepartijski sistem u kojem pobeđuje samo jedna partija. Rusija je najviše uznapredovala u razvoju „izbornog inženjeringa“, pa u ovoj zemlji naizgled postoji demokratija, više partija i tako dalje, ali jedino važno pravilo igre je da pobedu može odneti samo jedna partija, dok se ostalima, u zavisnosti od „kooperativnosti“ i bliskosti sa „partijom vlasti“, manje ili više dopušta da se uključe u podelu plena.

Upravo taj momenat „podele plena“ je ključna odlika ovih režima. Suprotno verovanju nekih analitičara, njihovi lideri zapravo ne zastupaju „vrednosti“ koje su suprotne zapadnim liberalnim vrednostima. Umesto toga, verujem da je skup vrednosti koje ovi režimi nude kreiran samo zato da bi se biračima pružio utisak da su dali glas za neki prepoznatljivo „nacionalni“, „domaćinski“, „nekosmopolitski“ politički program, dok je stvarni cilj partije na vlasti očuvanje kontrole nad državnim aparatom da bi partija mogla da nastavi da krade, bilo direktno (preplaćenim javnim radovima ili kroz državna preduzeća) ili indirektno (korumpiranjem privatnog sektora i sastavljanjem zakona i propisa po meri onih koji ponude najviše).

Partija na vlasti zapravo formira sistem organizovane krađe. Da bi opstala i napredovala, ona je prinuđena da se pretvara da brani određene „vrednosti“, dok je njen glavni zadatak da osigura finansijsku korist onima koji je podržavaju. To je klijentelistički sistem od vrha do dna. Funkcije koje obavlja partija na vlasti veoma su slične funkcijama koje je obavljao Mobutuov režim u Zairu (što je sjajno opisala Michala Wrong uknjizi „In the footsteps of Mr. Kurtz“). Lideri na vrhu (Erdoğan i njegov sin, Putin, Rothenberg i ostali oligarsi, itd) uzimaju za sebe veliki deo kolača, kao i Mobutu, ali njihova primarna funkcija je da arbitriraju u deobi novca između različitih interesnih frakcija. Ako pročitate knjigu Michale Wrong o Zairu videćete da je Mobutu bio na vrhu piramide, ali to nikako ne znači da je imao neograničenu kontrolu apsolutnog diktatora. Da bi sačuvao poziciju moći morao je da obezbedi podršku različitih grupa koje se bore za novac. Upravo tako i Putin opstaje na vlasti: ne kao staljinistički diktator, već kao neophodni sudija čiji bi iznenadni odlazak sa scene srušio sistem i ostavio ga u rasulu dok se ne pojavi novi opšteprihvaćeni arbitar, možda tek posle građanskog rata.

Koliko je za razumevanje ovakvih režima važna upravo ta osobena struktura vlasti kombinovana sa klijentelizmom, a ne navodno suprotstavljanje „liberalnim“ vrednostima, shvatio sam tokom letošnjeg boravka u Crnoj Gori. Već 30 godina Crnom Gorom vlada jedan čovek. Kao i Putin, promenio je više pozicija sa kojih je vršio vlast: predsednik partije, premijer, predsednik države. Takođe, njegova vladavina je u izvesnom smislu usklađena sa zapadnim liberalnim „vrednostima“ u oblasti zaštite prava gej populacije, životne sredine, liberalizacije propisa itd. On je Crnu Goru doveo na prag priključenja Evropskoj uniji i izborio se za ulazak zemlje u NATO. Ali struktura njegove vladavine nimalo se ne razlikuje od Putinove: u pitanju je kontrola vlasti da bi se kralo i delilo sa onima koji nas podržavaju (uz deo za sebe i najbližu kliku, naravno).

Da bi opstao, takav sistem mora redovno da pobeđuje na izborima, ako je moguće zauvek. Ben Ali i Mubarak su organizovali nešto slično u Tunisu i Egiptu, ali su na kraju srušeni. Đukanović, Lukašenko, Erdoğan, Putin i Orban se još dobro drže. I tu Rusija prednjači. Da bi se osigurala pobeda koriste se sva sredstva: državnim uposlenicima se toplo „preporučuje“ da glasaju za „pravog“ kandidata ili „pravu“ partiju, glasačima se dele mobilni telefoni da snime za koga su glasali, a ako su glasali za „pravog“ kandidata, telefon mogu da zadrže kao poklon (ista tehnika se koristi u Crnoj Gori više od 10 godina), glasovi se direktno kupuju ili se u izborne kutije ubacuju lažni listići i stvara se zabuna. Direktna krađa izbora falsifikovanjem rezultata brojanja ostaje kao krajnje rešenje za slučaj nužde. U Rusiji je takvu krađu teško ili nemoguće izvesti u velikim gradovima, ali je izvodljiva u manjim mestima i udaljenim regionima gde broj glasova za „pravog“ kandidata dostiže i 90 odsto ili više.

Verujem da grešimo kada takve režime posmatramo kao suštinski različite od zapadnih liberalnih režima. Oni samo dodatno naglašavaju određene aspekte koji postoje i u „naprednim“ demokratijama: u oba sistema državni propisi i zakoni se mogu kupovati, ali se u „novim“ režimima to radi otvorenije i bezočnije. Izgledi da se u Rusiji pojavi istinski nezavisna druga partija ravni su izgledima da u Americi zaživi treća. Samo je u Rusiji i sličnim režimima zanemarivanje volje glasača otišlo korak dalje. Tu imamo pojačane, često groteskno, loše strane demokratije i gotovo potpunu eliminaciju dobrih.

Ali ključna osobenost svih ovih novih režima je to što sistem višepartijske kleptokratije dozvoljava pobedu samo jedne partije.

globalinequality, 22.07.2017.

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net, 22.08.2017.