<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Te proklete pare: Hipi život na plaži Ade Bojane

ŽIVOT

Dom kulture tada nije radio. Bilo im rano. Veći deo standardne ekipe Ade Bojane još nije ni stigao. I njima je bilo rano. Vladalo je neko zatišje. Jedino je kajt surfera bilo koliko god hoćete. Možda i previše.

23. august 2017, 12:00

Dok se tako čekalo zahuktavanje, da se malo živne i danju i noću, kvalitetno se blejalo. Ekipa je igrala neki Mau-Mau. Menjali se barovi. Uživalo se u Politikinom Zabavniku, bilju, pivu i ljudima…tako nekim malim stvarima.

Naravno, uvek se tražilo nešto novo. Jednom prilikom, podstaknuti upravo tom željom, prilazeći izjutra plaži posle svog onog šiblja i makadama skrećemo desno. Standardno pitanje na početku svakog dana.

„Kuda sad?“

„Brojimo do 30 i gde stignemo, tu smo.“

Na 27 smo se zaglavili u pesku. Par metara od neke sklepane table na kojoj piše Oaza. Šta god da je, to je to.

ada bojana

Stefan je naše godišta. Tridesetak. On je Ulcinjanin koji živi u Oazi. Čovek je prebogat! Ustvari, nema on bog zna šta da vam ponudi. Samo je jedna od onih pojava koja vas natera da se momentalno zainteresujete za njegovu životnu priču. Nije ni brbljiv, miran je i mnogo se smeška. To je u današnje vreme hiperinformacija i nesnosne buke izgleda bilo više nego dovoljno da se znatiželja u nama probudi.

Oaza je prikolica. Ništa fensi. Ima dovoljno mesta za spavanje, za njegove instrumente i za Timbu, ako poželi da uđe. Timba je štene mešanca. Možda i najsrećniji ker kojeg smo sreli. A i što ne bi bio. Živi na plaži, okružen muzikom i pozitivnim ljudima.

U početku se nismo baš najbolje uklopili. Timba je bio preterano „druželjubiv“ prema našem Bagiri. Pritom smo ložili vatru koristeći suvo granje naslagano iza prikolice koje je Stefan mesecima skupljao. Saznali smo da Stefan voli da pravi skulpture. Od granja je trebalo da napravi čoveka u prirodnoj veličini.

„Nema veze, naći ću novo“, govorio nam je dok se s obe ruke držao za glavu.

„Ne beri brigu, pomoći ćemo ti!“

„Nemojte više da mi pomažete, k’o boga vas molim“, reče, na našu sreću, uz osmeh.

Oaza nije samo kuća. To je ozbiljan preduzetnički poduhvat. Bar. Skrpljen sa dušom, od trske, granja i nula dinara. Jedini bar na Adi Bojani u kojem pivo ili špricer nemaju cenu. Stefan ima neki čudan odnos prema novcu. Gotovo da ga ne voli. Toleriše ga onoliko koliko mu je neophodno za život. Odriče ga se što je više moguće. Zato vam nudi da džabe popijete nešto kod njega, iako on niti pije niti puši. On prosto voli život, voli ljude i voli razgovor.

„Pa šta radiš ti ovde, čoveče?“

„Evo ništa. Već 11 godina imam svoj mir!“, odgovara šeretski.

I dok se mi pitamo gde su voda, struja i kako bre spava pored toliko komaraca on se okreće ka plaži i moru. Širi ruke.

„Je l’ osetite vi ovo? Ovaj pogled i miris. Sloboda je zen!“

Stefan je ovde sam…ako izuzmemo Timbu. Al’ s druge strane, ovaj čovek je stalno okružen ljudima. Za vreme našeg boravka društvo su mu pravili Poljaci. Njih troje. Svako sa svojim rogom. Nabadali su neke note koje su bile sasvim dovoljne za pravljenje jedne opuštene atmosfere.

ada bojana

Kada svira, Stefanova je gitara. Kada ne svira, vežba tehniku za kajt surfing. Izmišlja sprave kako bi prošao što jeftinije. To je jedan od ONIH planova. Da skupi dovoljno tih, kako voli da kaže, prokletih para, uhvati vetar na moru i zajaše talase.

ada bojana

Dok ispijamo drugo Nikšićko i preozbiljno razgovaramo o glupostima kao što su uticaj morske soli na kosu, postotku vlažnosti u drvima za potlapu i zašto mu gitara bolje zvuči sa 5 umesto sa 6 žica, ponudio nam je picu.

„Odakle ti pica!?“

„Pa može pica, može pasulj, samo da se dogovorimo. Imam ja tu neki improvizovani Smederevac. Sam sam ga napravio.“

Ide li pasulj na ovu vrićinu? Možda bolje pica? A onda je ispričao kako je par meseci radio u Italiji. Išao je autostopom do Venecije. Kaže, samo da je vidi, makar na pola sata. Pošto je išao bez prokletih para, kamiondžija ga je odbacio do Jesola. U Jesolu je ostao više nedelja. Razvlačio je testa i gnječio paradajz za pelat kako bi skupio novac za brodić do te famozne Venecije. Tu je ispekao zanat. Da, onda svakako bolje pica nego pasulj!

Pravili smo ih do kasno u noć. Znanje je bilo tu. Sastojci savršeni. Nego je taj „Smederevac“ od metalnog kazana sa glinenim poklopcem…teško sranje. Stvarno je nauka napraviti dobru picu na „šporetu“. Na kraju, bila je skroz jestiva.

ada bojana

Nismo štedeli na njemu. Stefan ne naplaćuje al’ prima donacije. Sve smo želeli da platimo kao da smo na bilo kom drugom mestu, jer ima divne planove za zimu. Dolazi nam u Srbiju. Volontiraće u Planinarskom domu Stare planine za smeštaj i hranu. Nada se da će napokon naučiti da vozi snoubord. Kako ne podržati takav plan!

Svako treba barem jednom da upozna osobu kao što je Stefan. Čisto da nam život zvizne šamarčinu i ukaže na to koliko umemo da izgubimo kompas. Da nam pokaže kako su sreća i mir jako proste stvari, a većina ljudi slepci koji od šume ne umeju da vide drvo.

Rekli bismo vam da ga posetite, ako ne ove, onda neke naredne godine. Međutim, njega verovatno neće biti na Adi Bojani. Barem ne na plaži, 27 sekundi desno od dugog makadama koji vodi ka moru.

„Sve će to dogodine zakupiti ovi što imaju 5.000 evra u džepu…uhhh te proklete pare.“ reče Stefan i slegnu ramenima.

tripblogpost.com