Postoji jedna koalicija koja maestralno i temeljno zaglupljuje narod. Radi u sljedećem sastavu: politički sistem, škole i masovni mediji
Foto: Rašo Pavlić

Buka intervju: Dejan Andrić

Postoji jedna koalicija koja maestralno i temeljno zaglupljuje narod. Radi u sljedećem sastavu: politički sistem, škole i masovni mediji

Piše: Buka intervju

Država je svjesna da je narod gladan i sve će uraditi da tako ostane, jer nas „truju“ informacijama i svakog dana uz pomoć masovnih medija izmišljaju toliko različitih informacija kako bi narod bio u konstantnom strahu, kaže za Buku Dejan Andrić, glumac Nevid teatra.

U razgovoru sa njim dotakli smo se mnogih tema, predstava koje igra, stanja u društvu, kritike, obrazovanja, instant zabave i kulture, ali i planova Nevid teatra i predstava koje nam pripemaju za kraj godine.

 

Poštovani Dejane, najdugovječniju predstavu Nevid teatra, “Pohvala ludosti” na javnoj sceni izvodite već punih sedam godine. Sve je počelo u saradnji sa Udruženjem za razvoj urbane kulture „URUK“ 18. juna 2010. godine ispred spomenika Banu Milosavljeviću.  Koji  su bili Vaši motivi da krenete sa ovakvim nastupima I na šta ste ovim projektom željeli ukazati?

Izvođenjem kulturnog sadržaja u najrazličitijim prostorima grada želimo razviti kulturna interesovanja i kulturne navike još u najranijem djetinjstvu, ohrabriti intelektualne i stvaralačke potencijale djece, mladih i odraslih, u svrhu razvijanja kritičkog mišlјenja putem umjetnosti. Kada je riječ o spomenutoj predstavi „Pohvala ludosti“, koju izvodimo i u otvorenim i u zatvorenim prostorima grada Nevid teatar želi ukazati na sveopštu glupost u današnjem društvu, neobrazovanost stanovništva, internost, ljenost tijela i duše.  Bog ludosti na satiričan i tragičan način kritikuje postojeće društvo, ismijava sujetu, laž, lakomislenost, uobraženost, šupljoglavost. 

 

Koliko je predstava puta do sada odigrana i kakve su reakcije publike?

Predstava je do sada ukupno odigrana 46 puta u 30 različitih prostora u zemlji i inostranstvu. Na otvorenim prostorima gradova u zemlji i inostranstvu predstava je izvedena 16 puta u 12 različitih prostora. Tokom ovih sedam godina izvođenja doživio sam mnogo lijepih trenutaka u interakciji sa publikom. Istina, kod nas ljudi nisu navikli na ovakav način izvođenja, ali se tokom godina broj onih koji dolazi gledati predstavu postepeno povećava. Djeca mnogo vole predstavu, mališani od tri, pet, sedam godina sa velikom pažnjom odgledaju cijelu predstavu i učestvuju u interakciji tokom izvođenja predstave što nam govori da djeca nisu inertna bića koje sve svoje sposobnosti duguju nama. Svi se mi rađamo sa urođenom voljom za razvojem i trebali bismo se potruditi da našoj djeci koliko god možemo omogućimo najbolje uslove za to.

Rijetki su roditelji koji bi svoju predškolsku djecu odveli u pozorišta ukoliko bi se ovakvi i slični komadi tamo prikazivali iz bojazni da njihova djeca to ne bi razumjela ili da društvo ne bi prihvatilo ili bi osudilo takvo ponašanje roditelja i tu griješimo, jer iako djeca nemaju dovoljno iskustva o temama koja se obrađuju u predstavi, djeca na otvorenim prostorima grada uče direktno o uličnoj umjetnosti jer sama postaju akteri u gledanju, a to momentalno razbuktava dječiju maštu i usmjerava njihovu pažnju.  Pretpostavljam da ima roditelja koji nakon predstave porazgovaraju sa djecom o tome šta su gledala, ali bih volio kada bi svi roditelji pričali sa svojom djecom o tome šta su gledala i nastojala da odgovore na sva pitanja koja djeca vole da postavljaju, pa čak, ako bi morali i do biblioteke da prošetaju i opet uče o tome što ih je dijete pitalo, jer nema ništa gore u obrazovanju ukoliko zbog neznanja djeci odgovorimo površno na pitanja koja nam postavljaju. Na taj način bismo djeci pomogli da bolje razumiju svijet koji ih okružuje jer se trenutno obrazovanje ne bavi mentalnom higijenom djece niti je u interesu obrazovnog sistema naše zemlje da se zaštiti psihički život mališana, s obzirom na to da je nova praksa naše republike da zatvara škole.


Foto: Nevid teatar, Pohvala Ludosti

Koliko mi danas razumijemo ono o čemu je Erazmo tako davno pisao? Ili se zapravo i prije 500 godina, kao i danas, ili bilo kada u istoriji, duštvo uglavnom nalazilo pod vlašću “ludosti”?

Ništa mi ne razumijemo, jer da razumijemo ne bismo dozvolili da nam je narod gladan, da nam djeca odlaze iz zemlje, da nam je mortalitet veći od nataliteta, da djeca odlaze iz sela u veće sredine, da se zatvaraju škole.   Erazmo piše: „Sreća voli one koji ne razmišljaju mnogo, voli smijelije ljude i zato ludaci sjede na krovu države, plivaju u novcu i uživaju“.

Ne možemo zaustaviti glupe ratove niti možemo svakom pomoći kome je pomoć potrebna, ali svaki pojedinac može raditi na svom ličnom razvoju i trebao bi preuzeti odgovornost za neka bitna pitanja ljudskog djelovanja u društvu, jer ako to ne preuzme onda će o njegovom životu odlučivati drugi kojima pojedinačni interesi i potrebe nisu na prvom mjestu. Moramo biti svjesni da postoji jedna koalicija koja maestralno i temeljno zaglupljuje narod. Ta koalicija radi u sljedećem sastavu: politički sistem, škola i masovni medji. Ovdje govorim o generalnom problemu, svakako da ima pojedinaca unutar ovih grupa koji pokušavaju uticati na razvoj umjetničkog i estetskog senzibiliteta stanovništva.

 

Kako se odvija plan i program ove koalicije?

Škola sistematski gasi kreativne potencijale kod djece jer republika i država nemaju jasnu viziju obrazovnog sistema. Današnji sistem radi po principu: Sjedi, ćuti, slušaj, uči napamet. U trenutnom sistemu obrazovanja donose se odluke, ratifikuju sporazumi, potpisuju deklaracije, izglašavaju strategije, prepisuju zakoni, a ništa se ne sprovodi. S druge strane, politički sistem kao ukupna socijalna struktura jedne republike i/ili države ne postoji. Sva koncentracija moći pripada jednom krugu ljudi koji donose odluke i zakone, a koji isključivo odgovaraju njihovim ličnim interesima. Maks Veber je vrlo jednostavno objasnio - oni koji imaju moć mogu da utiču na druge i na svoje okruženje čak i kada postoji suprotstavljanje takvom trendu.

Masovni mediji i institucije kulture samo produbljuju i učvrščuju ovaj sistem neatraktivnim programima, kičom i šundom. 

Najveći trenutni poraz ovoga društva je uvođenje Bolonjskog procesa koji je trebao, između ostaloga, donijeti i više prakse i bolje uslove studiranja, a nakon 14 godina sad smo u većem problemu nego u kojem smo bili, jer je naš sistem ostao na tekovinama starog obrazovanja, a nije se potrudio da razumije Bolonjsku deklaraciju i da iz nje nauči i primjeni ono što je produktivno, jer svaki sistem ima dobre i loše strane. 

Potreba ljudske vrste za opstankom i razvojem ogleda se u svakodnevnom otklanjanju doživljenih nedostataka, a ova koalicija dobro poznaje psihologiju opstanka ljudske vrste, te iz dana u dan, iz minute u minut radi na tome da čovjek/pojedinac, zbog nedostatka elementarnih potreba za život, nema ni snage ni volje da se posveti svom mentalnom zdravlju, jer je nemoguće stvarati praznog stomaka. Država je svjesna da je narod gladan i sve će uraditi da tako ostane, jer nas „truju“ informacijama i svakog dana uz pomoć masovnih medija izmišljaju toliko različitih informacija kako bi narod bio u konstantnom strahu. Najveći problem ovoga društvo smo mi sami, jer “kukamo”da nam nije dobro, a rijetki su oni koji se odvaže suprostaviti ovom sistemu. Postoji mnogo načina nenasilnog suprostavljanja od štrajka i protesta. 


 Foto: Aleksandar Čavić, Pustolovine Boleta Komete 

Danas sve postaje pozorište, modne piste, politički nastupi, otvaranje kojekakvih trotoara, zgrada….. a šta je sa pravim pozorištem i daskama koje život znače, daje li se njemu prostora i može li se uopšte razvijati kada su sredstva koja se izdvajaju svake godine sve manja?

Nikada se nije izdvajalo mnogo sredstava za kulturu, ali ovo što se sada radi je za plakati. Svjedoci smo totalnog urušavanja vrijednosti. Još uvijek postoji šačica entuzijasta koji vjeruju da se nešto može promijeniti, ali kako da se promijeni kad država BiH po javnom konkursu za kulturu izdvaja 3.097.000,00 KM za institucije kulture i udruženja, 390.000 KM za međunarodnu saradnju, Republika Srpska za projekte iz oblasti kulturnog stvaralaštva nacionalnih manjina, izdavačkih djelatnosti, kulturno-umjetničkog amaterizama, muzike i muzičko scenskih umjetnosti, pozorišne produkcije, filmske produkcije, književnih manifestacija i vizuelne i multimedijalne umjetnosti izdvaja 650.000 KM.

Iz ovih podataka ne morate biti stručnjak da zaključite da su sufinansijerska sredstva koja udruženja dobiju putem javnih konkursa dovoljna za malo ozbiljniji koktel bez muzike i pravo je umijeće kako kulturni radnici završe projekte, jer se projekti završe prije nego država i republika uplate novac, što stvara velike probleme. Grad Banjaluka korektno ispunjava ove obaveze i na vrijeme izvrši uplatu odobrenih sredstava, ali pričati o bilo kakvoj korektnosti u kojoj Banjaluka izdvaja oko 40.000 KM godišnje za sufinasiranje kulturnog stvaralaštva je više nego besmisleno. 

Zbog nedostatka novca u budžetu Ministarstva kasne sa isplatama sufinansijerskih sredstava odobrenih putem javnih konkursa zbog čega direktno uzrokuju odlaganje početka rada na projektima, realizaciju festivala i manifestacija. Ove godine svjedoci smo da je 18. Međunarodni festival profesionalnih lutkarskih pozorišta za djecu „Lut Fest“ koji će biti, nadam se održan i ove godine u Istočnom Sarajevu, zbog neuplaćivanja sredstava iz budžeta Republike prolongiran iz maja u oktobar. Banjaluka je u poslednji šest godina ostala bez sedam festivala: „KratkofilPlus“, međunarodni festival kratkog metra koji je ugašen nakon devet godina, „Flaster Graffiti Jam“, međunarodni festival studentskog filma „Duka Fest“, „Gitar Fest“, „Rock Open Air“, „Kastel Fest“, festival urbane kulture „Neofest“ i poslednji festival koji je ugašen nakon 10 godina je međunarodni festival folklora „Dukat Fest“. Organizatori svih ovih festivala, koji su prestali da postoje u Banjaluci, bili su iz godine u godinu sve više i više opterećeni dugovanjima prema poslovnim partnerima zbog neizvijesnosti finansiranja i zbog neuplaćenih  sredstava od strane republike koja su im odobrena putem javnih konkursa. Svake godine su strepili da li će im biti uplaćena sredstva na vrijeme, te su zbog toga ulagali iz godine u godinu sve više i više sopstvenog novca kako bi produžili vijek trajanja festivala i radili su skoro volonterski samo da opstanu.  Nemoguće je da dobijete neka inostrana sredstva ukoliko nemate podršku republike i države, jer zašto bi Vas stranci podržali, ako Vas republika ili država ne podržavaju, a nemoguće je da Vas podrže jer se ukidaju i postojeći konkursi-javni konkurs/decentralizacija u kulturi, konkurs Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske više ne postoji. 

Pozitivna stvar je u tome što je Banjaluka započela kandidaturu za evropsku prestonicu kulture za 2024. godinu jer ćemo na taj način, po prvi put, dobiti strategiju razvoja grada i vjerovatno će se povećati budžet sufinsiranja projekata iz oblasti kulturnog stvaralaštva, ali opet pričati o kandidaturi u kojoj Nevid teatar još uvijek nema prostor za rad nakon 8 godina rada i stvaranja, 11 projekata, osvajanja nagrada, saradnje sa 42 umjetnika iz pet država i izvođenjem kulturnog sadržaja u 66 različitih prostora u zemlji inostranstvu je apsurdno. 

Pozitivna stvar je i u tome što je Republika Srpska, prije mjesec i po dana, usvojila Strategiju razvoja kulture. Iskreno se nadam da će ova strategija konačno doprinijeti boljem položaju kulturnih radnika i slobodnih umjetnika. Nadam se da će omogućiti bolje uslove u radu i stvaranju kako pojedinaca koji reflektuju talenat i kvalitet, tako i kulturnih udruženja, te da će biti obezbijeđeno više sufinansijskih sredstava putem Javnih konkursa iz oblasti kulturnog stvaralaštva i da će odobrena sredstva biti isplaćena u roku. 


 Foto: Nevid teatar, Pohvala Ludosti


A šta je sa kritikom da li je ona izgubila svaki smisao, ili nam je možda potrebnija nego ikada?

Ne postoji kritika, ne postoji kritična masa, ne postoji pisana kritika o nekom događaju u novinama. Ukoliko, pak, neko objavi neki stav o nekom događaju, taj stav ne ocjenjuje niti procjenjuje. Autor tog članka samo informativno prenosi ono što je pogledao i često neubjedljivo. Ne postoji tendencija ka izražavanju estetskog stava o nečemu, niti pokušaj da se pogledani događaj protumači i vrednuje sa razumijevanjem. Taj stav koji autor prenosi čitaocu je hvalospjev o tom događaju i jedini cilj tog napisanog teksta je reklama. 

S druge strane ljudi se plaše da bilo šta kažu o tome što su doživjeli jer ne žele da budu izopšteni iz društva, pa se, u večini slučajeva čuju riječi ohrabrivanja: “Sviđa mi se”, “Svaka čast”, “Zanimljivo” itd. U malim krugovima ljudi pričaju kako je ono što su pogledali loše, dok se u velikim krugovima bodre. Rijetki se usuđuju da javno kritikuju ono što su pogledali, a primjetio sam da pojedinci uopšte ne znaju značenje riječi “kritika”. Kritika nije negativan stav o nečemu, iako se u našem društvu isključivo poistovjećuje sa tim,  kritika je razumijevanje i vrednovanje djela, estetski doživljaj pogledanog i kao takva kritika je više nego potrebna današnjem društvu jer se na taj način čuva kontakt između stvaralaca i publike, pospješuje se produkcija, uvećava kvalitet, stvara se kritična masa.

Živimo u vremenu senzacionalizma, šunda, lakih nota, reality emisija, turskih serija…. stiče se dojam da su i stari i mladi apatični i željni samo instant zabave i kulture. Kako to komentarišete?

Današnja omladina nema strpljenja da sasluša osobu više od dva minuta, a da ne pogleda u mobilni telefon. Djeca su nam sve više nepismenija jer koriste isključivo društvene veze za komuniciranje, a koristeći društvene mreže i razne programe za ćaskanje, ne koriste osnovne interpunkcijske znakove, uz to koriste i skraćenice u pisanju: ae/aj, brb, bzvz, ćć, čjms, đa, dns, msm, nzm, zzm itd. Klinci se u osnovnim školama tuku metalnim šipka i onda zbog posljedica tih tuča završe na maksiofascijalnoj hirurgiji. Mladi koji se danas okupljaju na školskim igralištima ili u parkovima u većini slučajeva slušaju turbo-folk jer puštaju tu vrstu muzike putem bluetooth zvučnika.  Ovo se desilo jer nastala zbrka u obrazovanju i vaspitanju djece u kojoj roditelji okrivljuju državu, a društvo okrivljuje roditelje za ponašanja djece.  Obrazovni sistem ne postoji, školski programi su unaprijed utvrđeni i djeca moraju da ih se strogo pridržavaju. O modelima kulturne politike nema smisla ni pričati, jer oni ne postoje.

Ne mogu da razumijem naš obrazovni sistem u kojem djeca u 21. vijeku, gdje su im informacije “na dohvat ruke” moraju da sjede slušajući nastavnike, da budu poslušna, i da troše mnogo vremena učeći napamet zadane lekcije. Djeca su kreativna bića i trebali bismo više brige kao društvo da povedemo prema našoj djeci i da ih usmjerimo na najbolji mogući način kako bi mogli svoje kreativne potencijale iskoristi u svom najvećem obimu. Taj proces kao društvo moramo započeti od najranijeg djetinjstva, najkasnije kad dijete napuni tri godine, jer ga obrazujemo do 20 godine.  Naša djeca odrastaju u kulturnoj oskudici, a u najgorem položaju su djeca koja žive u kulturno izolovanim sredinama koja se rijetko ili skoro nikada ne susreću sa bilo kakvim kulturnim sadržajem, a tek sad se neće susretati jer je republika ukinula konkurs/decentralizacija u kulturi.

To što djeca odu pogledati predstave u pozorištima, izložbe u muzejima, filmove u biskopima ili posjete sajam knjige je samo jedna karika u lancu mentalnog razvoja naše djece, ali ako nakon odgledanog sadržaja dječiju razbuktalu maštu ne usmjerimo ka produbljenu interesovanja organizovanjem animacionih programa, onda smo na dobrom putu da ugasimo kreativne potencijele naše djece.  

 

Foto: Aleksandar Čavić, Spejs Koka

Gdje vidite alternativu, mogućnost promjene? 

Moramo što prije naš obrazovni sistem osloboditi okova tradicionlanog institucionalizovanog sistema obrazovanja i vaspitanja naše djece ako želimo samostalnu djecu koja će preuzeti odgovornost za svoje postupke, ako želimo zdravu naciju. Stoga je alternativa da se potpuno razori trenutni sistem obrazovanja, da se uništi nacionalizam, vandalizam. Gandi je rekao da obrazovanje treba da traje čitav život, a naš sistem je nekompatabilan jer bi pojedincu trebalo biti omogućeno da se razvija cijeli život od samog rođenja, pa sve do smrti, a da bi se to ostvarilo mora postajati jasno izdefinisan program obrazovnog razvoja ličnosti. Škola bi trebala sistematski da razvija interesovanja, a masovni mediji i institucije kulture da prodobljuju ta interesovanja. Izuzetno je važna i životna sredina koja bi morala biti estetski oblikovana. 


Foto: Rašo Pavlić

Predstava “Pohvala ludosti”, svoj život nastavlja, možete li nam na kraju ovog razgovora reći gdje će je sve publika ovog ljeta, odnosno jeseni moći gledati?

Do kraja godine predstavu će publika moći pogledati na javnim površinama grada, u alternativnim mjestima, u caffe bar-u Žiža i u Eklektik baru. Više detalja o vremenima i mjestima izvođenja publika može pronaći ukoliko posjeti našu web stranicu www.nevidteatar.com.

Takođe do kraja godine izvešćemo dvije premijere, projekat radnog naziva „Inžinjer ljudske duše“ koji govori o životu i djelu jednog od najvećih poeta XX vijeka, Vladimira Majakovskog i obrazovnu ineraktivnu predstavu namijenjenu djeci predškolskog uzrasta. Pored toga, u sklopu projekta decentralizacija u kulturi - „Obrazovni program Nevid teatra“, posjetićemo i 10 opština u Republici Srpskoj u kojima ćemo realizovati obrazovne radionice sa djecom predškolskog uzrasta, održati predavanja na temu „Uticaj interaktivne predstave u razvoju kreativnog mišljenja kod djece u najranijem djetinjstva“ i izvoditi obrazovnu predstavu za djecu predškolskog uzrasta.“


O Nevid teatru

Nevid teatar je nezavisna nekonvencionalna teatarska trupa, osnovana 2009. godine u Banjaluci, koja za cilј ima realizovanje kulturnih događaja, što podrazumijeva produkciju i promociju nekonvencionalnog umjetničkog, a posebno teatarskog izražavanja, produkcijom teatarskih predstava, performansa, animacijom i obrazovanjem stanovništva, ohrabrivanjem mladih umjetnika koji svojim radom reflektuju talenat i orginalnost, organizovanjem festivala, seminara, radionica i škole glume za sve uzraste u svrhu bogatijeg i dinamičnijeg života zajednice.

Istražuju savremeni teatarski izraz, kao i različite forme umjetničkog stvaralaštva. Podstiču autorstvo, kreativnost, inovativnost i eksperiment. Prepoznatlјivi su u pozorišnom svijetu, jer su njihove predstave plod kolektivnog rada, kreacije i autorstva, koji je zaštitni znak većine njihovih projekata. Programske aktivnosti izvode u najrazličitijim prostorima u zatvorenim i otvorenim prostorima grada: parkovima, trgovima, ulicama, stanovima, krovovima, podrumima, restoranima, gostionicama, galerijama, tvrđavama, i u različitim prostorima pozorišta: svuda gdje su lјudi sa kojima žele komunicirati.

Njihovi kulturni sadržaj namjenjen je različitim starosnim grupama djece, mladih i odraslih, a misija im je razviti kulturna interesovanja i kulturne navike još u najranijem djetinjstvu, ohrabriti intelektualne i stvaralačke potencijale djece, mladih i odraslih, u svrhu razvijanja kritičkog mišlјenja putem umjetnosti. Za cilj imaju postati najvažniji autorski nekonvencionalni teatar u regiji, inovativni i obrazovni model kulturnog preporoda zajednice.


Foto: Rašo Pavlić, Slučajevi

Autorski projekat, „Arto Luda“ , antimonokoreodrama, prvi je projekat koji su proizveli i od tada do danas realizovali su još šest autorskih projekta i to: naučno-fantastičnu basnu za djecu, mlade i odrasle od tri do 133 godine, „Spejs Koka”; „Pustolovine Boleta Komete“, animirana bajka za djecu, mlade i odrasle od tri do 133 godine; „Zväće se Hamlet“, muzičko-pantomimska igra; „Moćni Ć protiv Dekokrada“, obrazovno animirani film; „Eros škrt na strijeli“, plesni performans i pantomimsku igru o ljudskom dostojanstvu „Uspon i pad Kamijevog kamena“.

Pored autorskih projekata producirali su i filosofski stand-up „Pohvala ludosti“ po tekstu Erazma Roterdamskog, kabare apsurda „Slučajevi“, po tekstu Danila Harmsa, pet večeri „Art poezija“ (Pornezija, Infuzija, Poorezija, Revizija, Bard iz Stratforda na Ejvonu), likovni konkurs „Moje Pustolovine Boleta Komete“ za djecu iz cijeloga svijeta od tri do 11 godina na teme iz predstave „Pustolovine Boleta Komete“, autorski projekat Marka Dukića i koprodukcijski program za kafe bar-om „Žiža“ – „Artipično veče“, regionalna saradnja mladih pisaca iz Zagreba i Banjaluke.

Realizovali su i prvu međunarodnu – regionalnu saradnju u Republici Srpskoj projektom „Tito ovdje nije bio/Tito was not here“ (panel, predstava, diskusije) koji je okupio mlade uzrasta od 18 do 35 godina starosti iz Sarajeva, Brčkog, Prištine, Skoplja, Beograda, Rijeke, Kumanova i Banjaluke, posjetili pet opština u Republici Srpskoj projektom decentralizacija u kulturi (predstava i predavanja).

Do sada su kroz realizaciju projekata angažovali 42 umjetnika iz pet zemalja, a predstave su izvodili na pet jezika. Učesnici su na brojnim festivalima i manifestacijama i dobitnici su brojnih nagrada i priznanja. U realizaciji dosadašnjih projekta Nevid teatar promovisao je 66 različitih prostora u zemlji i inostranstvu.

 

Razgovarala Tatjana Čalić

Komentari na tekst (8)
Objavljeno:
Pod broj 1.-komentar od rode dva,mi se dopao. pod br.2.-Razmišljam kakav bi učinak bio,obzirom na sveukupne današnje zatečene okolnosti u ,tehničko-tehnološkom,smislu,da osnovno obrazovanje djece, do određenog stepena, bude u kućnoj "radinosti".Možda bi djeca ulazeći novi,viši stepen,bila kreativnija,slobodnija i "obrađena"u više različitih"kalupa"..Današnji roditelji bi svojim stečenim znanjem mogli svoju djecu podučiti osnovama.Možda,ovakvim pristupom bi smisao roditeljstva poboljšao mnoga,osjećanja odgovornosti i pridonio poboljšanja.!?Ovo je moje ,skromno razmišljanje,na što imam pravo,može biti dobro a može biti, totalno, loše.!?
Objavljeno:
Brko, ovo nije moj stav o religiji, mada nisam daleko od toga. Kad je riječ o religiji ja tu vidim suštinsku podjelu na vjeru ili vjerovanje i religiju. To su dva različita pojma. Vjera je intimna stvar i uvjerenje o postojanju ili nepostojanju više nekakve sile. Tu si u pravu, čovjeku drugi čovjek niti može niti treba zabranjivati, čak ne može ni znati njegovo najintimnije uvjerenje. To je čovjekova sloboda duha, mišljenja. Čovjeku se to niti treba niti može zabraniti . Čovjek može vjerovati u kamen, drvo, boga, nevidljivog duha.To ne treba biti predmet ograničenja sve dok taj vjerujući nebi ugrožavao slobodu onog drugog koji nije takvog uvjerenja. U svijetu se ta ljudska sloboda duha, da čovjek vjeruje u najvišu silu, zloupotrijebila i institucionalizirala i od vjere je nastala religija. To je sve suprotno od naprijed rečenog, sputavanje duha i mišljenja, kao osnovne čovjekove biti. Religija zabranjuje mišljenje, pa je naturila dogme, kao suprotnost svakom mišljenju i slobodi duha. Gdje počinje dogma, prestaje mišljenje. Od vjere i vjerovanja napravljeno je čisto profesionalno zanimanje, kao što su sva druga zanimanja i profesije. Ti ljudi koji su na sebe preuzeli ulogu božjih posrednika i božjih ljudi, na tome su profitirali u najmanje dva segmenta ljudskih odnosa; priskrbili su za sebe materijalne, nezaslužene, privilegije i ono što je gore od toga učinili sebe kontrolorima ljudskog duha i mišljenja. Taj božji čovjek, zastupnik božji, ne traži za sebe samo limuzine i ostalo, njemu je još važnije da vlada ljudima i upravlja njihovim mišljenjem. Da ne duljim religija jeste oblik svijesti, dio kulture naroda, ali se zna i koje mjesto njoj pripada u ukupnoj društvenoj kulturi. Religija je danas postala najretrogradniji oblik ideologije kojom se manipuliše masama.
Objavljeno:
"....Jos uvijek postoji sacica entuzijasta koji vjeruju da se nesto moze promijeniti...." bas tako...kakav surov prostor...jezivo...kako ovi ljigavi hohstapleri sve sto iole vrijedi ili budi nadu....podnistavaju i skrnave...Uvijek na pitanje Zasto...odgovor im je....Zato....Kako bih volio da ovakvi ljudi uspiju bar privuci vise slicnih...da ove generacije ne istrunu cekajuci Veliku Laz...Dejane...zelim vam svako dobro i uspjesnu realizaciju projekata.....
Objavljeno:
@RODA DVA A čemu takva isključivost stvari koje ne razumijemo!? Takav stav o religiji nije prihvaćen kao neka opšta nepobitna činjenica, pa ako je tebi religija=robovanje za nekog drugog je sloboda, spoznaja te uzrastanje uma i duha. Inače kulturu po definiciji čine umjetnost, književnost i religija.
Objavljeno:
Ja mislio ti zdimio u Siriju pa zamako kad evo te među nama. Kako s vodom ili si priša na pivu ili je prestala redukcija.
Objavljeno:
ako ovaj gordančićdivosčić bude redovno čitao Buku možda nekad u budućnosti nešto i nauči.
Objavljeno:
Odavno nisam nešto bolje i smislenije pročitao!
Objavljeno:
A kako ubiti misao, duh, slobodu? A đe je ođe u pobrojanom religija?
 

Napomena:
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.