Da li je moguće imati ljubav? Kada bi odgovor bio pozitivan,
ljubav bi bila stvar, supstancija koju je moguće imati, posjedovati. Ali nema stvari kao što je »ljubav«. »Ljubav« je
apstrakcija, možda božica ili otuđeno biće, premda nitko nikada
tu božicu nije vidio. U stvarnosti postoji samo čin voljenja.
Voljenje je produktivna djelatnost. Ona implicira brigu,
poznavanje, reagiranje, afirmiranje, uživanje prema osobi,
drvu, slici, ideji. Ona znači oživljavanje, povećanje njegove/
njene životnosti. To je proces samoobnavljanja i samouvećavanja.
U modusu imanja doživljaj ljubavi znači ograničavanje,
zatvaranje ili upravljanje predmetom »ljubavi«. Ona je bremenita
opasnošću od ugušivanja, ona je umrtvljujuća, zagušljiva, ubojita, neživotodavna. Ono što ljudi nazivajuljubavlju obično je zloupotreba riječi da bi se sakrila stvarnost
njihova nevoljenja. Još uvijek ostaje sasvim otvoreno
pitanje koliko roditelji vole svoju djecu. Lloyd de Mause je
iznio da je u protekla dva milenija u povijesti Zapada bilo
toliko izvještaja o okrutnosti nanesenoj djeci — u rasponu od
fizičkog do psihičkog mučenja, nebrige, čiste posesivnosti i
sadizma — i to toliko potresnih, da čovjek mora povjerovati
kako su roditelji koji vole svoju djecu izuzetak, a ne pravilo.
Isto se može reći i za brak. Bez obzira na to da li je brak
zasnovan na ljubavi ili, kao tradicionalni brakovi prošlosti,
na društvenoj konvenciji i običajima, izgleda da su izuzetak
supružnici koji se istinski vole. Društvena konvencija, običaj,
uzajamni ekonomski interes, zajednički interes za djecu, uzajamna
ovisnost te uzajamna mržnja ili strah svjesno se doživljavaju
kao ljubav — sve do časa kada jedan ili oba partnera
ne shvate da se ne vole i da se nikada nisu voljeli. Danas se u
tom pogledu može zapaziti izvjestan napredak: Ljudi su
postali realniji i trezveniji i mnogi znaju da seksualna privlač-
nost ne znači ljubav ili da uzajamno prijateljski odnos, makar
i suzdržljiv, predstavlja izražavanje voljenja. Taj novi stav pridonio je većem poštenju, premda i češćoj zamjeni partnera.
Zamjena partnera ne vodi nužno učestalijem voljenju, a novi
partneri mogu se voljeti jednako malo kao i stari.
Promjenu od »zaljubljenosti« do iluzije o »imanju« ljubavi
često je moguće konkretno pratiti kod parova koji se nisu
»zaljubili«.
Za vrijeme udvaranja nijedna osoba nije još sigurna u
drugu, ali svaka nastoji pobijediti. Obje osobe su žive, privlačne, zanimljive, čak i lijepe – utoliko što životnost uvijek
poljepšava lice. Nijedna osoba još nema drugu i zbog toga je
energija svake od njih upravljena na bivanje tj. na davanje
drugom i stimuliranje drugog. Činom vjenčanja situacija se
često bitno mijenja. Bračni ugovor daje svakom partneru
pravo na isključivi posjed tijela, osjećaja i briga drugog partnera.
Nitko više ne mora pobijediti, jer ljubav je postala
nešto što se ima, vlasništvo. Oba partnera se prestaju truditi
da budu privlačni i da pobuđuju ljubav pa stoga postaju dosadni
i zbog toga njihove ljepote nestaje. Postaju razočarani i
zbunjeni. Zar to više nisu iste osobe? Nisu li na početku
počinili neku pogrešku? Svatko obično uzrok promjene traži
u drugom i osjeća se prevarenim. Pri tome ni jedan od partnera
ne vidi da oni više nisu osobe kakve su bile u svojoj zaljubljenosti,
kako ih je pogreška da je moguće imati ljubav
dovela do toga da prestanu voljeti. I sada, umjesto da se uzajamno
vole, orijentiraju se na to da zajednički posjeduju ono
što imaju: novac, društveni položaj, dom, djecu. Na taj način
se, u nekim slučajevima, brak potaknut ljubavlju počinje
pretvarati u prijateljsko vlasništvo, u korporaciju u kojoj se
dva egoizma stapaju u jedan: egoizam »obitelji«.
Kada par ne može preboljeti žudnju za obnovom prijaš-
njeg osjećaja ljubavi, jedan od članova para počinje njegovati
iluziju da će novi partner (ili partneri) zadovoljiti tu težnju. Počinju
osjećati da je ljubav jedino što žele. No ljubav za njih
nije izraz njihovog bivanja već božica ko.joj se žele podrediti.
Stoga oni nužno doživljavaju neuspjeh jer »ljubav je dijete
slobode« (kao što kaže jedna stara francuska pjesma) a poklonik
božice ljubavi na kraju postaje tako pasivan da biva
dosadan te gubi posljednje ostatke svoje nekadašnje privlačnosti.
Ovaj opis nikako ne želi reći da brak ne može biti najbolje
rješenje za dvoje ljudi koji se međusobno vole. Poteškoća
ne leži u braku već u posesivnoj, egzistencijalnoj strukturi
oba partnera i, u krajnjem slijedu uzroka, društva u kojem žive.
Zagovornici’ modernog oblika zajedničkog života, kao
što je grupni život, mijenjanje partnera, grupni seks itd.
pokušavaju, koliko ja razumijem stvari, samo izbjeći probleme
koje imaju u ljubavi, liječeći dosadu uvijek novim poticajima
i željom da imaju više »ljubavnika« umjesto da budu
sposobni voljeti samo jednog.
Izvor: Imati ili biti?