O onome što se odvijalo iza zatvorenih vrata mnogo se pisalo, a u nastavku ćete doznati i zašto je bolnica opisana kao "pakao na zemlji". Brojni novinari, ali i političari poput Roberta Kennedyja, upozoravali su na alarmantno stanje, prenapučenost i manjak zaposlenih.
A jednom kada se bolnica našla pod povećalom javnosti, otkriveni su i svi užasi Willowbrooka.
Ilegalni eksperimenti na pacijentima
Od 1955. do 1970. dr. Saul Krugman pokušao je pronaći lijek za hepatitis tako što je virusom namjerno zarazio pacijente Willowbrooka. Ponekad je to činio uz pomoć hrane koju bi "začinio" fekalijama s virusom, a ponekad se radilo o injekcijama. Naravno, sve je to radio bez dopuštenja pacijenata ili njihovih skrbnika. Međutim, unatoč ovim zastrašujućim eksperimentima, Krugman je 1972. izabran na mjestu predsjednika Američkog društva pedijatara.
Poznati mikrobiolog Maurice Hilleman, Krugmanove je eksperimente nazvao "najgorim primjerom neetičnih medicinskih eksperimenta provedenim nad djecom na području SAD-a".
Očajni životni uvjeti
Iako se radilo o najvećoj mentalnoj instituciji na području SAD-a, maksimalni kapacitet brzo je prijeđen. Naime, maksimalni broj pacijenata bio je 4000, ali još šezdesetih godina prošlog stoljeća, ta se brojka popela do 6000. To je, naravno, rezultiralo očajnim uvjetima, a jedno istraživanje pokazalo da je situacija u već i tada prenapučenim zatvorima bila daleko bolja od one u Willowbrooku. Razmak između kreveta bio je samo dvadesetak centimetara, nije bilo dovoljno WC-a, pacijente su držali u zatvorenim kavezima gdje su se valjali u vlastitoj prljavštini, ponekad nije bilo dovoljno hrane, a budući da nije bilo ni dovoljno zaposlenih, ni u situacijama kada je hrane bilo dovoljno, mnogi pacijenti nisu redovito dobivali obroke.
Nije bilo provjere zaposlenika
Za razliku od danas, u to vrijeme uprava bolnice nije provjeravala zaposlenike koji su radili s djecom i pacijentima, pa su u Willowbrooku radili i oni kojima to nikada nije smjelo biti dopušteno. Mnogi pacijenti bili su izloženi seksualnom, fizičkom i emocionalnom zlostavljanju od strane onih koji su za njih trebali brinuti.
Škola?
Iako je Willowbrook isprva osmišljen i kao mjesto na kojem bi djeca i odrasli dobivali osnovnu edukaciju, uprava nikada nije stvorila uvjete, a čak i u rijetkim trenucima kada bi se to dogodilo, radilo se tek o nekoliko učenika i to na vrlo kratko vrijeme.
Smrt pacijenata
Mnogi pacijenti Willowbrooka svakodnevno su umirali iako se u većini slučajeva smrt mogla izbjeći. Oni koji nisu zaraženi hepatitisom u bolesnim eksperimentima, umirali su od gušenja hranom ili ospica ili gripe koje su bile uobičajene. Da ja pacijenata bilo manje (u prosjeku, dvije osobe brinule su o 70 pacijenata) i da je osoblje redovito čistilo prostor i brinulo o pacijentima, većina smrtnih slučajeva mogla se izbjeći.
Pogledajte prilog o Willowbrooku
Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih, Willowbrook se našao na udaru kritika, a prva osoba koja je javno progovorila o očajnom stanju u bolnici, bio je Robert Kennedy koji je nakon posjeta "školi" izjavio da se radi o "zmijskoj rupi". Tada mladi novinar, poznati (a danas i zloglasni) Geraldo Rivera, 1972. o bolnici je snimio šokantan prilog koji je šokirao javnost. Nakon toga snimio je još nekoliko priloga i o Willowbrooku napisao i knjigu.
Nakon Riverina priloga, mnogi roditelji i skrbnici pacijenata podigli su zajedničku tužbu, a zahtjev je bio da se što prije poprave uvjeti u bolnici. Iako je ta tužba odbačena, neke kasnije tužbe polučile su uspjeh. Ogroman dio pacijenata prebačen je u druge bolnice i domove, uvjeti su poboljšani, a počelo se i s edukacijom pacijenata. Osnovan je i nadzorni odbor koji je pratio pridržava li se bolnica ovih pravila.
Što se dogodilo poslije?
Ako uopće i možemo govoriti o pozitivnim stranama ovog slučaja, onda su to zakoni koji su doneseni kako bi se ubuduće spriječile situacije kao one koje su se dogodile u Willowbrooku koji zatvoren 1987. Neki zakoni osigurali su programe za djecu s mentalnim poremećajem kako bi bila što samostalnija. Drugi su mentalno hendikepiranoj djeci dopustili pristup programima u lokalnim školama kako ih se ne bi odvajalo od ostale djece. Međutim, jedan od važnijih zakona je onaj iz 1980. koji je štitio prava svih ljudi koji su se iz ovog ili onog razloga našli u mentalnim institucijama. Sve je to dovelo do zakona o zaštiti osoba s invaliditetom ili Americans with Disabilities Act iz 1990.
