<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

GRADONAČELNIK RIJEKE ZA BUKU: Šta znači biti evropska prestonica kulture dok ti u zemlji cvjeta fašizam

Vojko Obersnel

Vojko Obersnel, dugogodišnji gradonačelnik Rijeke, koji trenutno obnaša svoj šesti mandat, govori za naš portal o porastu ustaštva u Hrvatskoj, sve češćoj reviziji istorije, ljevici i desnici, ali i o otvorenosti i toleranciji grada iz kog dolazi, te kako takvima učiniti i druge sredine.

08. oktobar 2017, 12:00

Vjerovatno jedan od ljudi koji je najpozvaniji da priča o borbi protiv fašizacije Hrvatske i porasta nacionalizma u regionu, te svim pošastima koje ove pojave nose sa sobom, jeste čovjek kome su stanovnici grada Rijeke u šest izbornih ciklusa dali svoje povjerenje. Grad rijeka poznat je kao grad suživota, grad oslobođen od nacionalne mržnje.

Ono što ovog čovjeka čini dodatno zanimljivim jeste činjenica da je u Rijeci pružio utočište mnogim umjetnicima čiji rad je protjerivan iz drugih dijelova Hrvatske, a kao nagrada za sve što se na tom polju čini u ovom gradu došla je titula Evropske prestonice kulture 2020. godine.

Tokom razgovora, koji smo vodili u Banjaluci, Obersnel je imao i nekoliko savjeta za sve one koji žele da se domognu ove laskave titule, ističući da je jedini mogući i ispravan put otvoriti svoja srca vrijednostima koje moraju postojati u kozmopolitskim sredinama.

"Jednostavno je. Naš grad utjelovljuje ono što bi buduća Europa željela biti, ono što deklarativno već jest i ono čemu kulturne evropske politike streme. Riječ je o prihvaćanju. Otvorenost je početna točka, tolerancija je mehanizam, a sklad se postiže tek punim prihvatanjem različitosti".

Rijeka je prestonica kulture, otvoren grad za sve, grad u kome ne vlada nacionalizam, grad antifašizma, suživota... Kako je moguće da takav jedan grad u ovakvoj Hrvatskoj i ovakvom regionu živi i opstaje na takvim temeljima?

Uzrok svemu tome je činjenica da se Rijeka razvijala kao luka i da je kroz svoju povijest stalno bila u kontaktu sa različitim ljudima, kako onima koji su dolazili u luku sa brodova, tako i onima koji su dolazili da se ukrcaju na brodove. Na taj način su se stjecala neka nova znanja, proširivao vidik i shvaćala ta različitost i potreba za suživotom. Drugi razlog je činjenica da je izuzetno burna riječka prošlost u kojoj je jedna generacija promijenila sedam različitih država. Sve te promjene koje su bila praćene sa gašenjem nacionalnih prava i sloboda su ljude uvjerile u to da je jedino ta otvorenost, tolerancija i suživot logičan izbor.

Sa druge strane u ostatku Hrvatske je u posljednje vrijeme sve izraženiji porast ustaštva. Fašizam i komunizam se izjednačavaju, protjeruju nosioci antifašističke borbe... Kako vi gledate na sve to?

Nažalost, to je surova istina. Fašizam i ustaštvo su u ovom trenutku pojava koja je u Hrvatskoj prisutna. Sve češće se govori o reviziji povijesti u kojoj se silom hoće gubitnike prikazati pobjednicima. To je često vezano uz ustašku ideologiju i mislim da se država i državna tijela nisu dovoljno jasno odredili, niti u političkom smislu, a u konačnici niti u kaznenom, da se kazne oni koji promoviraju tu ideju. Danas je to veliki problem, a iza toga dobrim dijelom stoji i službena politika.

Ali kako je moguće da vrh jedne zemlje, u čijem Ustavu se navodi da je nastala na temeljima antifašizma, članici EU, onako sramno reaguje na postavljanje ploče HOS-a u Jasenovcu, odavanje počasti Paveliću, Francetiću i ostalim zločincima, da predsjednica proglašava "Za dom spremni" starim hrvatskim pozdravom?

Meni je to teško objasniti, ali očito je da konzervativne snage u Hrvatskoj koketirajući i podilazeći dijelu tijela koje prihvaća takvo promišljanje stvara i takvo okruženje. Naprosto je neshvatljivo da se mi sramimo onim čime se svi normalni ponose, a to je da se Hrvatska našla na strani pobjednika u Drugom svjetskom ratu, a sa druge strane se želimo ponositi nečim čega se svi drugi srame. Osim nekih marginalnih skupina u Njemačkoj ili Italiji ne možete naći ni jednog ozbiljnog političara koji će uopće doći u situaciju da otvara temu o ulozi nacističke Njemačke ili fašističke Italije.

Ipak, teško je jednu zemlju regiona po ovom pitanju posmatrati kao izolovan slučaj. Nacionalizam i duhovi mračne prošlosti su nešto što opsjeda cijeli Zapadni Balkan. Gdje tražiti uzročnik tome i kako se protiv toga boriti?

Protiv toga se može boriti istinom i izmjenom sustava obrazovanja. U zadnjih 20 godina u svim zemljama na prostoru bivše Jugoslavije su jednostavno napušteni svi elementi koji se tiču novije povijesti i prepuštena je važnost isključivo tom nacionalnom segmentu koji vrlo često koketira sa tim konzervativnim stranama i dozvoljava raspirivanje govora mržnje, fašizacije društva, revizije prošlosti. Ukoliko državni vrh ne zauzme jasan stav o tome bojim se da će biti sve gore. Nažalost, to je karakteristično za sve zemlje. Kod nas se skida ploča sa imenom Maršala Tita, a pokušava se slaviti Pavelić koji je prodao pola Hrvatske Talijanima. U Srbiji se rehabilitira Draža Mihajlović...

Zašto ljudi, koji su važili za zločince, kod nas preko noći postaju heroji?

Pa, zato što se njih doživljava kao nosioce nacionalnog identiteta i mnogim političkim strankama je to vrlo važno za manipulaciju sa biračima.


Rekli ste da i u Evropi desnica dobija na popularnosti, ali i da nema ozbiljnih političara koji bi propitivali fašizam i nacizam. Zašto smo onda mi izuzetak, odnosno zašto kod nas sve što se događa u Evropi mora da poprimi nakaradniji i agresivniji oblik?

Vjerovatno je jedan od uzroka toga što su se države koje su nastale raspadom bivše Jugoslavije, zahvaljujući politici koju je nosio vrh svih tih država,  upravo bazirale na tom nacionalnom, bolje rečeno nacionalističkom. Nije bilo dovoljno samo sticati svoju pripadnost, nego se potencirala mržnja prema svima ostalima koji su druge nacije. Evropske zemlje su to prošle nekad ranije i danas kad tamo govorimo o ljevici i desnici one se sukobljavaju po pitanju odnosa prema radu, sindikalnim i socijalnim pravima, a ne na tim nacionalnim pitanjima.

Kada ste pomenuli ljevicu, ona je u Hrvatskoj u padu, u Srbiji je marginalna, u BiH je nikad i nije bilo u pravom smislu... Ima li nade za ljevicu na ovim prostorima?

Pa, s obzirom da sam ja pripadnik socijaldemokratske stranke, ne mogu reći da nema. Vjerujem da ima, vjerujem da će i lijeve stranke naći svoje mjesto pod ovim našim suncem u regiji, kao i cijeloj Evropi. To su određene faze koje su vrlo slične sinusoidama u kojima se ljevica i desnica izmjenjuju. Prije desetak godina su bile na sceni socijaldemokratske stranke, a sad je red došao na desnicu. Ipak, ja vjerujem da će se socijaldemokrate opet vratiti i ovdje na našim prostorima, a jednako tako i u Evropi. Naravno, to ne može da se desi ako ne ponudimo neke nove modele, a to će se morati desiti jer razlike među ljudima postaju sve veće i došli smo u situaciju kada je najočitije da ukupnim bogatstvom svijeta upravlja vrlo mali broj ljudi i mislim da će to prije ili kasnije izazvati bunt ćutljive većine i tu ljevica mora pokazati svoju snagu. Mora ponuditi novi model raspodjele vrijednosti. I materijalnih i duhovnih vrijednosti.

Kao neko ko dolazi iz grada koji može služiti za primjer mnogima, kad pogledate sa distance, kako stvoriti atmosferu tolerancije i suživota u mjestima koji nemaju takve temelje kao Rijeka?

Ja sam uvjeren da je to moguće samo kroz promjene sustava obrazovanja. Ipak, bojim se da time dolazimo u jedan začarani krug, jer promjene u sustavu obrazovanja kojima ćemo ponovo usaditi u mlade ljude ideju o otvorenosti, liberalizmu, toleranciji, suživotu, moraju da pokrenu vodeće političke stranke. Od ovih koje su sada dominantne teško da to možemo očekivati. I pored toga, mi se ne  smijemo predati. To je uloga i socijaldemokratskih stranaka i bilo kojih drugih liberalnih političkih opcija, ali i pripadnika civilnog društva koji tu i takvu ideju mogu širiti dalje.

RAZGOVARAO MILOVAN MATIĆ