<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Dostojevski: kako izgleda algoritam uma jedne kukavice

Biblioteka

Kada kukavica pogleda kroz prozor ne vidi svet. Ne vidi drvo, ne vidi baštu, niti oblak. Vidi isključivo svoj odraz, koji je odavno zaražen strahom. Prozor je ogledalo.

24. septembar 2017, 12:00

 Zašto pored ogromne zbrke misli, stanja i ponašanja, kroz koje prolazi Narator Krotke, fantastične priče Fjodora Dostojevskog, uzeti za početni oslonac analize baš njegov strah?

Da li je strahom moguće opravdati sve stečene navike ponašanja i rituale pravdanja pred svojim alter-egom i zamišljenim Oni?

Odgovor bi se u današnjem shvatanju analize podveo pod grupu subjektivnih i verovatno bi se mogao osporiti najjednostavnijim pitanjima koja su usmerena ka objektivnom logičkom seciranju. Sve to može se zanemariti, jer će uvek postojati oči koje će reći da ova pripovetka ima 50 stranica, a postoje i oni koji vide svetove u tokovima misli i podtekstu – koji su tamo prodrli samo pomoću verovanja u dramatičnu psihoanalizu Fjodora Dostojevskog. No vreme je za priču, Fantastičnu priču.

Zamislite muža čija žena, samoubica, leži sada na stolu, jer se pre nekoliko časova bacila sa prozora. Zbunjen, on još nije stigao da pribere svoje misli. Ide po sobama i trudi se da da smisla onome što se dogodilo, da skupi svoje misli u tačku. Osim toga, on je okoreli hipohondar, od onih što razgovaraju sami sa sobom. Evo ga i sad gde razgovara sa samim sobom, prepričava stvar, ulazi u njenu suštinu.

Dostojevski je ovu pripovetku smatrao fantastičnom zbog načina na koji ju je napisao. On je zabeležio psihološki red Naratora koji počinje nedugo nakon što saznaje da mu se žena ubila. Pripovetku je inspirisala stvarna vest o samoubistvu žene zbog odnosa sa mužem, a sam stil beleženja psihološkog reda sličan je delu Viktora Igoa – Poslednji dan na smrt osuđenoga. Ova pripovetka preteča je moderne ideje beleženja nesređenih unutrašnjih tokova, koja se najlepše oseća u Uliksu Džejmsa Džojsa.

Dok je ona ovde još je sve dobro, ali kad je sutra odnesu – šta ću ja sam?

O naratoru znamo da ima 41 godinu i da drži založni zavod. Kada započne razgovor film počinje od početka, kada je Krotka, šesnaestogodišnjakinja, počela da zalaže bezvredne stvari u njegovom založnom zavodu. Prepričava svoj dotadašnji život i spominje ključnu okosnicu zbog koje je polazište analize njegov kukavičluk i strah. Dok je služio u vojnom puku, zbog manjeg incidenta izazvan je na dvoboj, ali je odbio poziv i dao ostavku, odnosno na predlog oficirskog suda časti – proteran. Tada se rađa njegov hronični mentalni problem, unutrašnji sukob kukavice koja neprestano kruži u istim krugovima i tone u sve veći egocentrizam, samoću i otuđenost.

Osnovni problem njegovog uma je što svojom introspekcijom neprestano pokušava nešto da reši.

Nema sumnje da je to inteligentan čovek, jer su njegova zapažanja fotografski detaljna i uvek logički opravdana, ali upravo ta potreba da sluša čavrljanje u svojoj glavi postaje samodestruktivna potreba da razreši ono što se ne razrešava razumom.

Sistem misli počinje od dubokog poricanja da se zaista uplašio i napustio puk, jer nije imao petlju da izađe na dvoboj. Već na samom početku ide u pogrešnom smeru, jer nikada ne priznaje ono što ga zaista muči – da je kukavica.

Ova pripovetka može se čitati hronološki, ali se može čitati i sa pažnjom usmerenom na način na koji narator govori, povezuje misli i sećanja, i tako ugledati jedan portret koji se pretvorio u senku straha.

Moja ozbiljnost je – potpuna hladnoća. Ipak, dajući joj dve rublje, nisam se uzdržao da joj ne kažem, kao s nekom ljutnjom: „Ovo činim samo za Vas, a takvu Vam stvar Mozer ne bi primio“. Reči „za Vas“ naročito sam podvukao, i to u jednom smislu. Bio sam zao. Ona je opet planula čuvši to, ali je prećutala, nije bacala novce, primila ih – što ti je sirotinja! Ali kako je planula! Razumeo sam da sam je uvredio. A čim je otišla, zapitao sam se: „Zar ova pobeda nad njom ne vredi dve rublje?“ Sećam se da sam ovo pitanje postavio dva puta i smejući se rešio sam ga u potvrdnom smislu. Mnogo sam se tada obradovao.

Introspekcija i rasuđivanje samo su privid, jer njegovo samokritikovanje uvek je pucanje u prazno. Privid je i da rešava problem. Međutim, ne radi on to uzaludno. Kao neko ko je izgubio čast, na ovaj način on u malim dozama oseća Nadmoćnost, kako bi opet potvrdio sebe i svoju sliku o sebi. Paravan ideja iza kojih se krije je ogroman i ne prolazi mnogo vremena kada svoje ponašanje počinje da pravda pozivajući se na dobrotu, moralnost i pravdu.

Vi velite: zakladčik, i svi tako govore. A šta je u tome što sam zakladčik? Znači, ima stvarnih uzorka što je najvelikodušniji među ljudima postao zakladčik. Kazao sam sad najvelikodušniji među ljudima. To je smešno, a, međutim je tako bilo. Jer je to istina, čista, najistinitija istina! Da, imao sam pravo da želim sebe da obezbedim i taj založni zavod da otvorim. Odgurnuli ste me, vi, ljudi, to jest oterali ste me sa prezrivim ćutanjem. Na moj strasni polet k vama odgovorili ste uvredom za ceo život. Zato ja sada imam prava da se ogradim zidom od vas.

Ovakav beskrajan algoritam uma retko kad usporava, jer je u službi samozadovoljavanja. Misli su dovoljne same sebi. Ne postoji razlika između njegovog razmišljanja pre samoubistva i posle. Sada ga samo muči novi problem, više ne razmišlja o tome da li je kukavica i kako su se drugi poneli prema njemu, već zašto se ona ubila. Princip je isti i vrlo lako je uočiti putanje njegovih misli koje se s vremena na vreme ponavljaju i istu reakciju izazivaju. On ih je takođe svestan, ali greška koju nastavlja da pravi jeste da razmišlja o njima.

Njegova rešenja su ili 0 ili 1, između ne postoji, jer za to između treba biti hrabar.

Emotivno mučenje Krotke

Ali zašto se zaista ona ubila? Pošto nam govori narator u opasnosti smo da zaboravimo da je to stav jednog egocentrika i da sve što on misli u stvari je u vezi sa njim i može biti samo plod njegove uobrazilje.

Na osnovu njene istorije i prepričavanja njenih reakcija na njegovo ponašanje možemo zaključiti – ostavljena u hordi trulih egoista ona nije imala mnogo izbora, mogla je pobeći i umreti od gladi i bede, mogla se usprotiviti – ali da li se iko čiste prirode zaista može usprotiviti i biti ljut; i mogla je sačekati da u tišini koju joj je Narator priredio polako i bolno uvene.

Claude Monet - Springtime

Ćuteći smo išli i ćuteći se vraćali. Zašto smo još od samog početka ćutali? Jer u početku nije bilo svađe, uprkos tome ćutanju. Ona me je nekako tada, sećam se, krišom posmatrala, a ja, čim sam to opazio, još više sam utonuo u ćutanje. Istina je da sam ja zapeo da ćutim, a ne ona. S njene strane je jednom ili dva puta bilo burnih zanosa, dotrčavala je da me zagrli; ali kako su ovi zanosi bili bolesni, histerični, a meni je trebalo ozbiljne sreće, sa poštovanjem, primio sam sve to hladno.

Krotkino grlo prerezao je sladak nevidljiv nož. Umrla je jer nije umela da nosi maske, jer nije znala da sazida zid nakon što je svoju glavu polupala o okolne. Umrla je od Unutrašnjeg potresa.

Dok je ona ovde sve je još dobro – ali kad je sutra odnesu, šta ću ja sam? Zbog čega je umrla ova žena? Zašto? Uplašila se da neće moći održati obećanje. Jasno je. Jasno? Ne. Ne, lažem. Nije to. Nije htela da me laže sa pola ili još manje ljubavi. Čestito. To je. Da sam došao pet minuta ranije. Kasno. 

Kako je tanušna u sanduku. I kako je samo pala. Nigde se nije povredila. Samo ta šačica krvi. Kao za šoljicu čaja. Unutrašnji potres. Čudna misao.

Kad bi se moglo ne sahranjivati. Jer ako je odnesu! Ja znam da je moraju odneti, nisam lud. Ali kako to da opet nikog ne bude u kući. Opet samo dve sobe i opet sam sa svojim zalotama.

Izmučio sam je. To je.

Šta će mi sad vaši zakoni? Šta će mi vaši običaji, vaš moral, vaš život, vaša država, vaša vera…

Mrtva. Ne čuje. Ne znaš ti kakvim bih te rajem okružio.

Ljudi su na svetu sami. To je nesreća. Ima li u polju koga živog, niko se ne odaziva. Kažu da Sunce daje život vasioni, ali pogledajte ga. Zar nije mrtvac. Sve je mrtvo i svugde su mrtvaci. Jedino usamljeni ljudi i oko njih ćutanje. To vam je Zemlja. 

Njene cipelice. 

Kad je sutra odnesu… šta ću JA?

Izvor kultivisise.rs