Larisa Šuša, aktiviskinja je iz Pokreta građana Gračanice. Larisa za BUKU govori šta je za nju aktivizam, koliko je aktivizam važan za BiH, osvrće se na probleme sa kojima se suočava zbog ličnog angažmana na polju aktivizma.
Larisa, šta se trenutno dešava u Gračanici, kakva je društveno-politička situacija? Koji su najveći problemi u vašoj zajednici?
Dragi moji „Bučni“ prijatelji šta da Vam kažem... Gračanica po svemu drugačija i ujedno po svemu slična svakom drugom malom gradiću naše lijepe BiH. Kada posmatram kao prosječna građanka naspram dešavanja, svega u našoj Gračanici lijepog ima, čitajući razne naslove, dolaze nam slavne ličnosti (pa ne dolaze, otkazuju se koncerti zbog nezainteresovanosti građanstva), otvaraju se trgovački centri, otvoreno već desetine konkursa za posao, obnavlja se i unapređuje Dom Zdravlja, jača inkluzija mjesnih zajednica, pokreću razne akcije ekološke, održavaju javne tribine, debate, vrše promocije knjiga, pokreće obnova istorijskih spomenika ... NA OKO čini se pravi GLADAC. Kada zagrebeš ispod površine i sagledaš sve to iz pozicije aktiviste sa informacijama... stanje je potpuno drugačije. ONAKO OBJEKTIVNO PRAVI JADAC.
Korupcija, nepotizam, kriminal političko-klijentelističkih uvezanih grupa i pojedinaca na samom vrhuncu. Sve što se pozitivo dešava ili velika većina izazvana je pritiskom građana organizacija i grupa koje aktivno djeluju na lokalu. Otvaraju se predmeti u tužilaštvu čini mi se svake sedmice po jedan, hapse konačno i duže od mjesec dana u zatvoru ostaju tuženi. Radnici i sposoban kadar se traži, ali ga nema otišli ljudi za boljim van granice. Sve je češće prisutan revolt i bunt građana, otvorene prozivke. Nekako se čini da su ljudi otvoreniji i da sve više javno govore o problemima, ali najiskrenije rečeno ne vidim mnogo konkretizacije, niti sluha servisa građana da iskoriste potencijal građana koji znaju kako može bolje. Političko stanje izuzetno loše. Refleksija po vertikali unutarstranačkih previranja, taborenja, naravno da se osjeti i u „našem malom mistu“. Državni, entitetski, pa ni kantonalni nivo ne funkcionišu (većinska vlast na svim nivoima SDA). Na lokalnom nivou niti jedna politička partija nema većinu, ali imamo već duže vrijeme neformalnu koaliciju SDA–SDP i izvršnu vlast SDP koji vedre i oblače svim odlukama na lokalu. To građani manje-više svi već i znaju. Opozicija slaba, bledunjava, nije ujedinjena niti oko jednog zajedničkog sadržioca. Zadnja dešavanja npr. na našem opštinskom vijeću bacaju ozbiljne indicije da zakonodavna vlast ne poštuje niti zakon zbog ne poznavanja istog ili lošeg tumačenja.
Mnogo je problema, trebala bih nekoliko dana da obzerviram svaki ponaosob, ali ključni problem smo mi građani koji ćutimo malo ili nikako ne činimo da bude bolje. Neznanje, neinformisanost, ljenost, vječite podjele između lijevih desnih i blijedog centra uslovile su da se izgubi čovjek sa svim svojim pravima, kao i neizostavnim odgovornostima.. KRIVI SMO MI.
Građani Gračanice su poznati kao aktivni, koje aktivističke borbe ovih dana borite?
Ako govorimo o aktivističkom djelovanju uopšte ja lično odustajem od direktnog uplitanja u pojedinačne probleme. Svoj doprinos društvenom razvoju poučena iskustvom sada dajem na način da obučavam informišem i ukazujem na probleme, kako bi se građani sami za sebe počeli boriti. Izvjestan period sam bila upletena u desetine predmeta i onda ljudi očekuju da ti se za njih boriš, vremenom postaješ kao centar za socijalni rad i gubiš se u mnoštvu problema i negativnosti. Promijenila sam ploču i rezultati dolaze ljudi su počeli sami za sebe da se bore. Izdvojila bih nekoliko značajnijih frontova na kojima primijetim pomake na bolje. Ide, ali ide sporo, tromo. Razumljivo ovo je proces i preko 25 godina neodgovornosti građana zasigurno u 4 godine progresa aktivističkog djelovanja se ne može riješiti. Protesti demobilisanih boraca pred vladom FBIH (značajan broj boraca iz Gračanice učestvuje u borbi za svoja prava), borba obespravljenih radnika, specijalno izdvajam radnike FORTUNE koji uporno 24 satno protestuju pred fabrikom i spremno dočekuju sve promjene ujedinjeni sa Sindikatom Solidarnosti i radnom grupom za obespravljene NGG PGG.
Također osnovan je inicijativni odbor za zaštitu flore i faune rijeke Spreča i Sprečanskog Polja. Na čelu i uz inicijativu RD „Drijenča“, građani udruženja aktivističke grupe i opština predvođena sa načelnikom uspjeli su se dogovoriti i postaviti zajedničke ciljeve, kao i konkretne aktivnosti za poboljšanje stanja po ovom pitanju. Isto se počelo popravljati u primarnoj zdravstvenoj zaštiti Doma Zdravlja Gračanica poslije javnih prozivki i aktivnog presinga na sistem, od strane građana. Sada imamo probleme u sekundarnoj zdravstvenoj zaštiti u Opštoj Bolnici kojoj je osnivač Tuzlanski kanton. Konstantno, razne vrste prijava građana od loše usluge pacijentima, do nedostatka lijekova, javnih kritika na račun ukidanja pedijatrije, nepotizma pri zapošljavanju itd. Na ovakvim i sličnim predmetima aktivno se radi kako bi institucije, inspekcije uz pomoć građana i struke riješile nagomilane probleme. Ono što je najveći cilj, nas aktivista, je buđenje svijesti građana. Prije svega edukacija kako činiti promjene i koliko smo zapravo odgovorni za stanje društva u kojem živimo. TEŠKO JE LJUDIMA OBJASNITI DA JE STANJE U KOJEM ŽIVIMO ZAPRAVO NAŠ IZBOR. Politika je umiješala svoje prste u svaku poru drušva, a mi kao pasivni posmatrači kao izuzetno bitan politički faktor smo zakazali ne činjenjem NIŠTA.
Sa kojim problemima se građani Gračanice najviše susreću? Na šta se ljudi najviše žale, kakva je situacija na terenu?
Pokušala sam u ranijim odgovorima prikazati onako iskreno svoj lični dojam. Građanima Gračanice, kao i svakog drugog grada SVE JE PROBLEM. Po mom mišljenju najbitnija riječ o kojoj moramo misliti jeste SIGURNOST GRAĐANA U SVAKOM SMISLU. Sigurnost u saobraćaju, zdravstvu, pravna, socijalna, ekološka i svaki drugi oblik sigurnosti doveden je u pitanje. Unatoč mitu kako je Gračanica „od posla Čaršija“ lično smatram da varamo i sebe i druge. Gračanica kao i većina gradova ima svoje prednosti, ali isto tako i mane: najniži prosjek plate u FBIH, prilično veliki broj nezaposlenih u statistici i prilično veliki broj mladih radno sposobnih ljudi u odlasku. ZNAČI NI MI U GRAČANICI NISMO SIGURNI GRAĐANI.
Generalno vlada neka kolektivna depresija i apatija, pa nerijetko i vrlo pozitivne stvari kojih ima dočekuju se krajnje negativno. Ljudi su jednostavno ogorčeni sivilom koji su sami kreirali. Rijetki su vedri ljudi koji u problemima zapravo vide izazove, koji vrijedno rade da barem u svom mikro-svijetu poprave stanje. Bavimo se manje više tuđim problemima, dok zapostavljamo svoju primarnu ulogu u kući, društvu, poslu, komšiluku itd. Facebook mreža je centar svijeta i tu se stvaraju i rješavaju problemi. Tu psi laju dok u stvarnom životu karavane prolaze. Sve manje je pravih vrijednosti, tolerancije, solidarnosti, humanosti i da, POVJERENJA. Niko više nikome ne vjeruje.
Kako političari reaguju na vaš aktivizam, koliko im on smeta? Da li ste imali političkih pritisaka zbog toga što ste aktivni, kako se nosite sa njima?
Simpatično pitanje i to baš ovih dana, na godišnjicu saopštenja za javnost, kada je lokalna politička partija SDP tada vodeća na lokalu uoči prošlih lokalnih izbora izdala isto o meni građanki koja se usudila javno pojedincu ili nekoj političkoj opciji dati podršku u interesu promjena, koja se usudila javno reći ono što većina licemjerno misli ili govori. Svega sam proživjela od psihološkog presinga, gubitaka poslovnih angažmana, ugovora do pokušaja javnog linča diskreditacije itd. Prozivali su me stranim plaćenikom, lopovom, plaćali lokalne lajatore da prave linč na facebook mreži i šta... sve bezuspješno. I danas to rade, ali ja svoj put znam i idem dalje. I dok se oni bave samnom ja se bavim ciljevima i strategijom koju sam zacrtala.
Još kada vidim pozitivne rezultate iza aktivističkog rada, a nisu mali ma mogu da laprdaju do besvijesti. Mi smo građani koji su svoji radom pravili, puteve, mostove, obnavljali škole, pomagali unesrećene, uticali da se donesu i riješe mnoga sistematska pitanja, zbog naših britkih jezika i slobode govora smanje je nepotizam i korupcija pri zapošljavanju, urađen RTG, poboljšan ukupni društveni život, probuđen nevladin sektor , ostvarena mnoga građanska prava, spašeni i životi, obnovljen Dom Zdravlja itd...Dakle mogu nas voljeti ili ne voljeti ignorisati nas pokušavaju , ali mi se namećemo uporno.
Političari kako reaguju, pa moram reći pozitivno jer ja želim da to tako gledam i kada tako nije. Bude varnica, nezadovoljstva, tihih prijetnji, ali izdržljivi su na pritisak čudo jedno. Podnose me, komuniciramo sasvim normalno. Oslanjam se na zakon, tražim rješenja i da hoću i pomoći bez ikakvih problema sve što je u interesu opšteg dobra, apsolutno ne razmišljajući ko je koja politička opcija čija nadležnost i slično. Simpatičan je odnos građanke koja konstantno kritikuje i npr. načelnika kojemu sigurno nije drago što ja to tako radim i otvoreno se usprotivi mom stavu, ali kada je nešto dosta konstruktivno u pitanju RIJETKO me odbija.Možda i ne može jer sam nerijetko ubitačno naporna. Da se ne varamo trude se da nas na svaki način ignorišu učine bezvrijednim, ali svakim danom svojim aktivnostima pokazuju da prate šta radimo i na šta sugerišemo.
Larisa, šta je za tebe aktivizam, svako ko te zna osjeti taj borbi stav u tebi? Ti si neko ko sigurno ne odustaje...
Aktivizam za mene je potreba. Bez aktivnih građana i građanki nema zdravog društva i zajednice. Kada analiziram svoj život, svoja djela i stil življenja, ja sam zapravo cijeli život aktivistkinja koja se bori za pravdu i pravičnost, za socijalno ugrožene itd. Kroz školu, obdanište, pa i posao uvijek sam bila svoja sa sopstvenim izgrađenim stavom i gotovo uvijek me to koštalo ličnog napretka dobiti i slično. Biti aktivan odgovoran građanin jeste zapravo BITI ČOVJEK u pozitivnom smislu. Često puta sam bila pred zidom navalom negativnih događaja, presije i razmatrala tu odluku odustajem „Eh još ovo sad je stvarno dosta“, odmorim neko vrijeme se povučem i onda se desi nešto ili neko te nazove treba pomoć i ti jednostavno vraćaš se u igru kao da sve loše jučer nije niti postojalo. Prosto to je u tebi, čini mi se kada bih odustala u potpunosti kao da bih odustala od sebe same, od bolje budućnosti svoje djece,od roditelja, porodice, prijatelja, od svog grada od svoje Bosne, a ja nisam neko ko će se odreći svega najmilijeg. Mene i mnoge druge koji su na putu aktivizma kreirao je upravo ovakav ambijent. Zbog lošeg zdravstvenog sistema izgubila sam kćerku na porođaju i tada nisam bila aktivistkinja koju svi znaju i koju svi dočekuju onako kako bi se svi pacijenti trebali dočekivati. Možda da sam tada bila oštri kritičar i buntovnik, možda bi moje dijete danas bilo na ovom, a ne na onom svijetu. Često puta se to zapitam i dobijem motiv da idem dalje jer imam još dvoje djece koje valja odhraniti.
Larisa Š. u razgovoru sa ljudima na terenu
Ljudi su kod nas često pasivni, boje se da nešto kažu i urade, kako to promijeniti? Možemo li očekivati da neko drugi naše probleme rješava?
Ljudi su kod nas generalno pasivni. Već sam pomenula vraćanje nekih ljudskih vrijednosti na kojima moramo vrijedno raditi iz svake kuće porodice. Povjerenje, solidarnost, tolerancija, humanost, kultura, odgovornost prema sebi i drugima. Promjena svaka mora početi pred ogledalom svakog pojedinca, a može i nije nemoguće. Naspram SIGURNOSTI i SLOBODE koje sam već pomenula logično paralelno se javlja i STRAH od djelovanja pogotovo otvorenog i javnog. Pitanje STRAHA smo obzervirali i sa strukom, timom psihologa. Čega se to ljudi boje? Uglavnom je to socijalna ovisnost, strah od gubitka posla, pa čak počinju da se plaše verbalnog i fizičkog napada političkih ili tajkunskih moćnika, koji su redovno u vezi i vlasnici su života i smrti svojih robova. Sve je relativno i do nas. Imamo izbor ćuti i trpi koji vidimo do kuda nas je doveo, i ustani i bori se u kojem postoji nada...ili jednostavno krajnji otići odavde.
Kako promijeniti stanje, pa vrijednim radom i angažovanjem sto većeg broja ljudi. Tvoj problem jeste i moj problem...solidarno zajedno uz poštivanje i razumijevanje možemo i brda pomjeriti. Ljudi su postali licemjerni svak svoj interes gleda, ali ako uspijemo SVOJ INTERES PRONAĆI U INTERESU OPŠTEG DOBRA onda smo uspjeli i možemo. Ima li neki recept za to? NEMA, ali ova opšta prisutnost aktivističkih djelovanja iz raznih krajeva širom BIH obećava. Sve je više malih pojedinaca, grupa, većih ili manjih koji se uvezuju razmjenjuju iskustva pomažu jedni druge, ujedinjuju se u zajedničkom interesu da nam svima bude bolje bez obzira na boju kože, vjeru, naciju, etničku pripadnost. SVI ŽELE BOLJI ŽIVOT I TO JE NAŠ ZAJEDNIČKI CILJ. Sve je veći broj onih koji nemaju vremena da čekaju da se većina pokrene i zato idu odavde. Ali otići neće sigurno svi ... oni koji ostaju ovdje kad tad će se suočiti sa svojom pasivnošću nadam se ne na najgori način kao što je kod mene bio slučaj, da pokopaju što su rodili.
Da li će nam neko pomoći ? I da i ne...Ako očekujete ili očekujemo da nam međunarodna zajednica pomogne mislim da nam je zalud čekati. Niko nama pomoći neće dok sami to ne odlučimo i sami sebi ne pomognemo. Ovo je jedan od razloga zbog čega sam promijenila i način aktivističkog rada što savjetujem i drugim aktivistima koji idu na čelo i bore se za nekog ili nešto. Nikada to ne činite za druge i u ime nekog, takva vrsta aktivističkog raada i rezultata je kratkoročna, a direktnu štetu aktivistima donosi i oni se umore od svega. Pomozite samo onima koji ustanu i sami žele mijenjati stvari. Njihove pobjede i pojedinačne primjere učinite vidljivima i ljudi će polako postupno početi shvatati i pritiskati sistem da radi i bude u službi građana.
Građanska pasivnost je također politička odgovornost. Dug je ovo proces promjena sve je više nezadovoljnih za koje znamo da postoje. Bilo ih je i ranije , ali nisu govorili . Znači stanje ide na bolje sad znamo kako koji političar ustaje šta kaže sve je to dio napretka i bolje informisanosti građana. Da li će biti pametni pa na idućim izborima kazniti odgovorne ili će se prepustiti stadu zavedenih od naših čobana to je opet individualan izbor svakog od nas.
Koliko su mladi u Gračanici aktivni, na koji način i mlađe animirati na aktivizam?
Mladi u Gračanici su relativno aktivni. Napravljeni su značajni pomaci, ali to nije dovoljno. Godinama podržavam aktivne mlade ljude još iz osnovne, srednje škole, studente itd... Ne mogu reći da pomaka nema: U Gračanici postoji vrlo aktivno Vijeće mladih i opština skromno, obzirom na mogućnosti, podržava afirmaciju ove grupe. Vijećem mladih upravljaju omladinska udruženja. Čak su napravili značajne projekte imaju svoj ekonomski kod u budžetu i slično. Međutim nisam potpuno zadovoljna jer znam da može bolje. Mlade danas moraš gurati pa čak i onda kada je njima u interesu da nešto rade. PGG neformalna organizacija u kojoj djelujem ima i svoj omladinski ogranak. Vrlo vrijedna i sposobna mlada ekipa. Međutim ono što primjećujem da nam je mladost najblaže rečeno umažena. U ruralnim sredinama čak su mladi koji nemaju sve bonitete života u gradu mnogo aktivniji, više se bore, rade na sebi i zajednici, nameću se i prave rezultate iako u većini slučajeva najčešće se radi o krugovima mladih povezanih sa političkim vodećim tijelima. U gradskoj jezgri nekako kao da sve čekaju da im se na pladnju da.
Ne smatram da je politčki angažman nešto pogrešno, naprotiv u mladima ga i treba biti ukoliko žele da mijenjaju stvari u svoju korist. Kukanje nemamo gdje izaći, nemamo sadržaja već je onako redovno. Prosto im moraš nametnuti ideju, potom ih gurati da istu sprovedu u djelo, a onda i nagraditi ih što su to učinili. Volonterizam je nepoznanica za mnoge. Sistem obrazovanja volonterizam mora nekako nametnuti prosto da mladima uđe u naviku da se bave volonterskim radom. Na ovom polju smo jako jako zakazali. Današnji mladi i njihova kvaliteta u svakom smislu posljedica su lošeg sistema. Većina završi osnovno, srednje, pa i fakultetsko obrazovanje bez stvarno razvijenih vještina i sposobnosti u praksi . Politička scena ovakva kakva je nametnula je lični interes kao primat i nekako nepisan recept „prikloni se stranci budi poslušnik i dobro ćeš proći“ . Naravno to je ljudski teže je učiti , raditi dokazivati se znanjem i djelima ... tako da danas od najmanjeg angažmana počev od slanja u pekaru po veknu hljeba , pa nadalje očekuju nagradu i ličnu korist...Mi smo ih tome naučili.
Foto: BUKA
Kako na Vaš rad gleda Akademska zajednica, intelektualci i poduzetni ljudi po kojima je Gračanica poznata.
Ah šta da kažem uglavnom kao i svi drugi preplašeni građani i građanke sa strahom, skrivenim poštovanjem ili čak obrnuto sa prezirom , podsmijehom sve je individualno. Po meni akademska zajednica u maloj Gračanici i ne postoji. Stručni, pametni, sposobni bez da imaju novac dovedeni su na marginu upravo zbog svoje pasivnosti. Akademski građani i intelektualci pomalo su namli ljudi preponosni da sa „svjetinom“ se bore za svoja prava koja su isto tako oduzeta. Možda očekuju pozivnicu da pokažu koliko znaju. Većina njih onako iskreno uslovljena je i pod pritiskom politike, zbog posla svojih projekata i slično. U našoj grupi aktivista mnogo je intelektualaca koji vrlo aktivno djeluju . Ja lično sarađujem sa strukom jako puno , ali je ta podrška još uvijek nedovoljno glasna. U vremenu kada se znanje i sposobnost jako malo cijeni nije za čuditi što je stanje ovako. U vremenu kada čistačica elektroprivrede ima neto mjesečno primanje kao jedan profesor ili vozač saniteta veću platu od jednog ljekara šta očekivati od obrazovanih ljudi?
Politika čitava vojska podobnika ovako je učinila da se podobnost poltronizam cijeni naspram zananja i sposobnsti.
„Gračanica grad milionera“ često čujem taj izraz. Pazite...poduzetni i uspješni ljudi kreirali su sebi svoj mikro svijet onako kako oni to žele. U tom svijetu konformizma novcem se sve kupuje. Njima je lijepo , dobro i oni za tegobu običnog malog čovjeka praktično i ne znaju ili znaju, a ne razumiju. Imam veliki broj prijatelja poduzetnika, do skora su to bili i poslovni saradnici danas manje nemate potrebu pitati zašto? Manje više svi oni podržavaju aktivističko djelovanje u nekim našim internim razgovorima i diskusima na teme. Moramo priznati, da tim ljudima ni najmanje nije lako. Moramo priznati da su poduzetnici još jedini motor koji radi i ovo društvo koliko toliko održava na životu i vuče naprijed. Ti ljudi muku muče da nahrane državnu kasu, plate radnike koliko toliko ... najčešće koliko mogu ili smatraju naspram trenda da treba.
Naše firme su pravi mali centri za socijalni rad u našem gradu. Poznajem poduzetnike koji svakodnevno plaćaju račune za režije svojim sugrađanima, finansiraju sportske klubove itd...Znači i oni se bave posljedicama , a ne uzrocima problema i to me plaši. U nedostatku vremena ti ljudi zaboravljaju za svoju društvenu odgovornost tamo gdje su problemi. Jasan je i razlog POLITIKA I STRAH OD GUBITKA TOG KONFORMIZMA. Neki su uslovljeni tenderima, poslovima, neki su izrasli uz pomoć politike čiji su danas taoci, neki su ranije i progovorili javno , pa su vrlo brzo na svojim plećima osjetili gnjev političkih vladara kroz inspekcije , kazne , gubitke ugovora, nemogućnost dobijanja dozvola i slično. Pazite razumljivo je da i poduzetnici stoje po strani i trude se pomoći iz neke anonimnosti. Oni su vrlo svjesni da odgovaraju ne samo za sebe nego i vojsku radnika i njihovih porodica nije to ni tako jednostavno. Naravno postoji i ona strana poduzetnika koji jako dobro i umješno koriste sve prednosti ne postojanja sistema i koji finansiraju ovakvo stanje, ali mislim da ih je sve manje.
Ono što želim da istaknem i što se nadam da će barem jedan poduzetnik pročitati i ozbiljno shvatiti jeste da nevolja ne bira koliko novca imate. SIGURNOST SVIH JE U PITANJU SVI SMO UGROŽENI BEZ OBZIRA KOLIKO NOVCA IMALI. I djeca moćnih ljudi , kao i oni sami zavise od zdravstvenog, obrazovnog, i bilo kojeg drugog sistema u ovcoj zemlji. Na loše obilježenom putu i njihovo dijete može stradati nedaj bože, ako hitna pomoć nema ili nije dobro organizovana ili vatrogasna služba nema vozilo , ma koliko novca imao spasa nema. Ako je loš sistem obrazovanja , pa dijete ne nauči kako treba i to dodatno košta, ako je mnogo kriminala na ulicama prvo će dijete koje novac ima kupiti drugu piti alkohol pušiti cigarete i slično. Sa druge strane mislim da i odliv mladih i radno sposobnih kvalitetnih kadrova u posljednje vrijeme vidim da na neki način budi te poslovne ljude. Sve češće su i pored velikog broja nezaposlenih prosto u nemogućnosti pronaći čestite i kvaitetne kadrove jer oni koji vrijede na žalost odlaze i kažnjavaju svojim odlaskom poslodavce. OVAKAV AMBIJENT SE PROSTO MORA MIJENJATI što prije shvate biti će nam svima lakše. Koje je rješenje, pa evo oblik udruživanja poslodavaca i nametanje i političarima pametnih i studioznih rješenja možda je pravi put. I to je kod nas pokrenuto kroz Udruženje poslodavaca Gračanice nekako vjerujem da će dati rezultate.
Kako ti vidiš život u BiH, kako raditi na tome da život građanima BiH bude bolji, da se mladi imaju čemu nadati ostankom u ovoj državi?
Realno, mnogi će očekivati da kažem život u BIH je težak , hajdemo sada plakati nad sobom i svojom sudbinom. Ne, dragi moji, ŽIVOT JE ONAKAV KAKVIM GA SEBI NAPRAVIŠ. Mene je moj život naučio da najveća razočarenja leže u previše očekivanja. Smatram da je život lijep onoliko koliko smo posvećeni istom, koliko ulažemo snage, volje, rada, ljubavi u sebe i druge. „Prođoh Bosnom i Hercegovinom kroz gradove i vidjeh toliko ljepote, toliko dobrih čestitih ljudi toliko bogastva prirode, duha... tako nam malo treba poticaja da to njegujemo čuvamo radimo i gradimo dalje. I nije nemoguće. Bila sam i van BIH i zapad ima manje ili više istu i sličnu problematiku, ni tamo ne teku med i mlijeko. Ono što oni imaju , a mi ne, jeste sistem funkcionisanja države, zakona, jeste društvena odgovornost, jeste briga o svom i opštem dobru itd. Interesantno je da čim na zapad odemo zaboravimo nacionalne, etničke podjele , preokupiramo se radom i borbom za opstanak i što bolje uslove života... uvijek se pitam zašto to u ovoj našoj ljepoti ne umijemo. Možda i odlaze oni koji su nezadovoljni ovakvim stanjem i ne mogu pronaći način da isto mijenjaju. Možda djelimično zato što smo zavedeni pogrešnim stvarima, a najvećim dijelom zato što na lako očekujemo da dobijemo nešto bez da se i sami potrudimo učiniti makar korak za to nešto bolje .
Mene iz ove zemlje može otjerati, ne daj Bože, neki iscenirani sukob, osjećaj fizičkenesigurnosti za moje najmilije ili prosto da mi jednostavno dotuži ovoliko prisutno nezadovoljstvo. Ne volim prognozirati stvari, jer često pogriješim , mogu da se nadam i radim aktivistički kako bi velika većina shvatila da ovako više ne može i da PROMJENE SU TU i tako blizu... U NAMA SAMIMA .
Parafrizirati ću Mešu Selimovića: „38 mi je godina ružno doba: čovjek je još mlad kako bi imao želja, a već star da ih ostvaruje. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna ili deset godina manje, pa bi mi bilo svejedno.“ A nije mi svjedno. ZATO BIRAM DA RADIM PROMJENE .
„Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto čovjek prihvaća sve uslove, čak i nepovoljne i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, netko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor i on će počinjati ponovo. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji započinjati. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je promijeniti mjesto i nametnute uslove. Kuda i kako da ode?“
Ono što sigurno znam, gdje god da bila čuvati ću svoju sigurnost i braniti svoju slobodu, a trpjeti neću i ne mogu... za ove blagodeti neću ni od napada odustati.
Zato poruka svima ne dozvolimo da bilo ko odlučuje o nama i našoj sudbini bez nas. Direktno uključivanje u sistem odlučivanja naš je prvi korak ka promjenama. Mi smo ti koji prstom moramo uperiti u nemoralan čin, mi smo ti koji diktiraju tempo , način i pravac promjena...Mi smo kreatori budućnosti nas i naših budućih pokoljenja i nema straha jer mi već živimo u zemlji u kojoj se ljudi boje više života nego smrti. Želimo li takvu budućnost svojoj djeci... JA NE.
Razgovarala Maja Isović Dobrijević
