<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Aleksandar Trifunović: Četiri na jednu

Nasilje

S kojom lakoćom društvo koje je toliko unazađano, ranjeno i upropašteno nasiljem, nasilju pribjegava i smatra ga opravdanim, toleriše ga.

18. oktobar 2017, 12:00

Dobio sam u inbox maločas video u kome djevojčice, Banjalučanke, mlate nemilosrdno svoju vršnjakinju, osvjetljavajući je blicom u jednom mračnom, prljavom pasažu. Količina nasilja u snimku prevazilazi sve slične koje sam, nažalost, imao priliku da vidim. Kao predigra nekog strašnog snuff filma koji se dešava negdje drugo, ne na par stotina metara od nas. Te djevojčice se zabavljaju mlateći nogama i rukama svoju vršnjakinju, oborenu na beton. Četiri na jednu, skoro pa kao u legendi o ovdašnjim ljepoticama....Čini se da iskreno uživaju u tome. 


Preporučujem da video ne gledate. Meni je loše i pokušavam da to što mi je loše ublažim ovim pisanjem. 

Osjećam se bijesno i bespomoćno. Poraženo. S kojim motivom neko od 14, 15 godina snima nasilje, sa namjerom da snimak distribuira, osim ako zbog istog ne očekuju popularnost i priznanje u svom okruženju. Istovremeno upropaštavajući jedan mladi život na njegovom samom početku, najstrašnijom traumom. 

S kojom lakoćom društvo koje je toliko unazađano, ranjeno i upropašteno nasiljem, nasilju pribjegava i smatra ga opravdanim, toleriše ga. 

Prije neko veče mladić je pretučen do nesvijesti pred jednim banjalučkim dragstorom. Maloljetan. Vodi li iko računa o godinama djece koja kupuju alkohol ili je profit iznad života?

S druge strane, komentari na nasilje su jednako nasilni i prijeteći, osvetnički. 

Nikada nasilje nije riješilo nasilje. 

Mi smo kao društvo te tužne večeri izgubili i prebijenu djevojčicu i one koje su je prebijale. Bullying, vršnjačko nasilje, raširenije je nego ikada, živimo u nasilnom društvu. A djeca ako nisu žrtve, nasilje doživljavaju kao zabavnu predstavu. 

Svako od nas bi morao uložiti dodatni napor objašnjavajući svojoj djeci, rođacima, okolini, samom sebi na kraju, da nasilje nije zabava, da ne donosi titule, trebamo ga se javno zgražavati. Osuđivati ga. 

Nema odustajanja, ma kako se situacija čini beznadežnom, ma kako okruženje upravlja i oblikuju generacije koje odrastaju na nasilnim elektronskim idolima, okruženi nasilnom politikom i političarima. 

Kao otac djevojčica prolazim kroz izazove vaspitanja svakodnevno i zgrožen sam već sad realnom mogućnošću da moje dijete danas-sutra može da bude na jednoj ili drugoj strani ovakvog ili sličnog videa.

Prije neki dan poznanica koja se svim svojim bićem borila da ovo društvo bude bolje, sa nevjerovatnom lakoćom je saopštila da ona i njena porodica idu odavde zauvijek u neizvjesnost tuđine, jer ne želi da razmišlja kako će njeno dijete odrastati u ovakvom okruženju. 

Ja još uvijek ostajem, ali razumijem je u potpunosti.