Samo neki od komentara su:
"Roditelji pretučene djevojcice moraju saznati imena ove 4 spodobe i osvetiti svoju ćerku tako što će sve 4 poslati na intenzivnu njegu i rehabilitaciju od jedno 2 godine minimalno..."
"Pobiti i njih i roditelje ..demoni bolesni !!!"
"Mom djetetu neko ovako da uradi stigla bi ga gora kazna jer bi ih zgazio autom i vratio se u rikverc !!!
Ovo su samo neki i to „blaži“ komentari koji su uslijedili nakon brutalnog čina počinjenog u Banjaluci i samo su pokazali u kakvom se haosu i neredu nalazimo kao država i društvo.
Prema riječima Elmedina Muratbegovića, šefa katedre za kriminologiju Univerziteta u Sarajevu, komentari građana na portalima pokazuju zapravo koliko su građani BiH ogročeni, koliko nemaju povjerenja u sistem, te komentarima više izražavaju gnjev i bijes zbog sopstvene nemoći, nego što su to prijetnje koje bi zaista ostvarili. Ljudi, kaže, žive u beznađu, prepušteni sami sebi, ogorčeni na sve što se dešava i uvjereni da žrtve nikada ne dočekaju pravdu, a krivci nikada ne odgovaraju za počinjena djela. Sve se to posebno manifestuje i ispolji kod događaja gdje su sudionici djeca, a sve to opet utiče na djecu, koja su i najveće žrtve sistema u kome živimo. I začarani krug je zatvoren.
„Mi smo odgojili već desetak generacija koje uopšte ne vjeruju u sistem i red. Za njih sistem počinje tek negdje tamo gdje odu na odmor sa roditeljima, po mogućnosti da slete na neki EU aerodrom. Sistem ovdje? Za njih je to nemoguć i nikad ostvaren status. Oni slušaju razočarane roditelje. Gledaju i žive korumpiran sistem. Za njih je nasilje normalan odgovor i legitiman način da privučeš pažnju, jer to rade i odrasli. Uostalom, oni vide da samo nasilnici voze dobra auta i da se rasipaju novcem“, ističe za Buku Muratbegović.
I psiholog Srđan Dušanić smatra da su i nasilje koje su pokazale tinejdžerke i svojevrstan linč koji je protiv njih pokrenut na portalima, zapravo posljedica jednog te istog - nepostojanja jasnih pravila šta je dozvoljeno, šta ne i koje su posljedice. Svjedoci smo, kaže, da kriminalci raznih vrsta, od najvišeg do najnižeg nivoa, šetaju slobodno. To šalje lošu poruku i potkrepljuje asocijalna ponašanja, među svima, pogotovo među mladima.
„Tinjedžerke koje se ponašaju brutalno i nasilno, sigurno da imaju bogatu anamnezu negativnih iskustva na kojima treba raditi. To treba osuditi, ali to nije dovojno, jer je i njihovo ponašanje posljedica raznih drugih problema i propusta. Ako se samo sankcioniše bez psihološke podrške, od maloljetnih delinkvenata ćemo za 10-ak godina dobiti okorjele kriminalce“, ističe za Buku Dušanić. Na pitanje ko snosi najveću odgovornost za vršnjačko nasilje, kaže da je snosimo svi država, nadležna ministrastva, pravosuđe, škole, mediji, ali ponajviše sami roditelji.
„Roditelji moraju da shvate da su oni ipak najodgovorniiji za vaspitanje djece. Prvi korak je da se za to planira vrijeme kao i za neki drugi posao. Vaspitanje djece se ne može prepustiti stihiji i slučaju. Smatram i da moje kolege stručni saradnici u školama pedagozi i psiholozi ne obavljaju svoj posao na optimalan način“, ističe Dušanić.
Sociolog Biljana Milošević ističe da iako trenutna situacija djeluje pesimistično, poboljšanje nije nemoguća misija.
“Vaspitanje jeste primarno uloga roditelja, ali isto tako trebaju preventivno djelovati i svi drugi faktori socijalizacije, kako ne bi bilo "praznog hoda" u vaspitnom procesu. Stoga država i nadležna ministarstva moraju uraditi svoj dio posla i uložiti puno više i novca i truda u programe prevencije nasiilja. To sada praktično i ne postoji“, zaključila je Milošević.
Nasilje i govor mržnje kako u javnom, tako i virtualnom prostoru zapravo samo oslikava stanje cjelokupnog društva.
I zaista kako treba da nam se ponašaju djeca koja žive u državi gdje je nasilje postalo način života. Gdje vide ogorčene roditelje koji, ako uopše rade, rade za smiješne plate, koji su vječito bijesni i nezadovoljni kompletnim stanjem u državi, a vide i one „radišne“ i „uspješne“- bahate funkcionere, kriminalce, starlete i folk zvijezde i zvjezdice. Lako zaključe da je za opstanak danas najvažnija moć, bahatost i statusni simboli - skupa vozila, roba sa potpisom, brojne nekretnine, putovanje prvom klasom....I kome je onda do obrazovanja, empatije, pristojnosti i lijepog ponašanja.
Stoga bi svi mi i snimak i komentare koji su uslijedili, trebali shvatiti kao poziv u pomoć, ne samo ovih šest djevojčica, već nas kao cjelokupnog društva.
