<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

INTERVJU Slavimir Stojanović Futro: Naša generacija se mora potruditi i vratiti vrijednosti ljubavi, plemenitosti, saradnje i uzajamnosti

BUKA intervju

Mladi danas žive na nekoliko planova ili nivoa, slojeva, kako god to želite nazvati. Tako da ono što može da učini naša generacija jeste da proba dobro promišljeno da vrati prave vrednosti koje iz današnje perspektive izgleda da više pripadaju nekom vremenu hobita, a ne vremenu u kome mi živimo.

04. novembar 2017, 12:00

U Kamenoj kući na Tvrđavi Kastel 1. novembra 2017. godine (srijeda) u 20.00 časova, u partnerstvu Banskog dvora i Udruženja “Afrodizijak”, svečano će biti otvorena izložba “Complicate Simply” poznatog beogradskog grafičkog dizajnera i vizuelnog umjetnika Slavimira Stojanovića Futre, što je bio i povod za ovaj razgovor. Neposredno po završetku ovog razgovora, Slavimir je za svoju knjigu "Singi Lumba i Drvo čarobnih olovaka" dobio nagradu za najbolje ilustrovanu dječiju knjigu na Sajmu knjiga u Beogradu. Razgovor sa ovim svestranim čovjekom vodio je Aleksandar Trifunović, urednik magazina BUKA.

BUKA: Ne znam da li je pametno početi intervju sa jednim od najvećih dizajnera i marketinških stručnjaka u regiji definicijom marketinga danas u odnosu na ranije, da su reklame nekad služile da skrenu pažnju na kvalitet proizvoda, dok reklame danas služe da sakriju nedostatke proizvoda. Da li je to tačno? 

Slavimir Stojanović: Teško je prodati nešto što nije kvalitetno, a nemoguće je da ima toliki broj kvalitetnih stvari oko nas. Tako da, naravno, ljudi moraju da se dovijaju kada već imaju poluproizvod u svojim rukama kako će da ga prodaju. S druge strane, trenutno smo osuđeni na ovaj surovi prodajni advertajzing, gdje imamo islključivo što veći proizvod i što veću povoljnu cijenu. Dakle, izgubio se negdje između taj deo koji obećava bolji život, u stvari ta magija koju je advertajzing u sebi nosio decenijama, a to je obećanje nekog boljeg života, boljeg osećaja u životu, kojeg danas sa strane advertajzinga sve manje ima,

Nedavno sam razgovarao sa britanskim umjetnikom Grejsonom Perijem, koji se puno bavi društvenim klasama i potrošačkim društvom. U jednom trenutku je rekao da je konzumerizam zatvor za ljude. Da li nas je tolika mogućnost izbora učinila pažljivijim ili nepažljivijim konzumentima? 

Moje iskustvo je, pošto sam jednom nogom u ekipi koja pokušava nešto da proda, a drugom nogom sam i sam konzument, mogu reći da, ako se previše opustim i uđem u taj konzumeristički svet sa obe noge, ne osećam se nikada dobro. Hoću da kažem da bi svako jednom nogom trebao da bude van tog sveta, jer je on u suštini jedan lažni svet koji nas otuđuje od nas samih, a samim tim i od društva. To je moj najveći problem koji  pokušavam izraziti kroz svoj autorski rad. Naime, jako mnogo godina sam proveo u advertajzingu, nagomilala se ogromna količina kritičke misli, odnosno satirično-ironičnog otklona od te realnosti u kojoj objektivno živimo i u kojoj grca cijela planeta i gdje je duša na ko zna kom mestu.

Možda je to ustvari odlična definicija mjere, da u svi poslovima kojima se bavimo ne doživljavamo sebe previše ozbiljno, već da  zadržimo dozu ironije i prema onom što sami stvaramo.

Apsolutno se slažem i to je upravo ono što mene već godinama polako nagriza iznutra,  jer da bi dokazao sopstvenu inteligenciju danas moraš da zauzmeš ironijski diskurs prema svemu, čak i prema najbližim ljudskim odnosima koji su samim tim drastično ugroženiji sada nego ikada ranije. I taj ironijski otklon je takođe, koliko zaštitički faktor, toliko i otrov za dušu. Ja sam u njemu naravno pronašao spas u tim kriznim vremenima traženja samog sebe, batrganja u tom konzumerističkom svetu i traženja svoje pozicije u odnosu na sve to. Takođe, sebe sam objektivo izgubio u količini ironije koju sam u stanju da izbacim kao kritiku. Isključivo zbog toga sam osjetio veliku potrebu da proizvedem nešto što nema ni trunku ironije u sebi i to sam uspio  kroz knjigu za djecu "Singi Lumba i Drvo čarobnih olovaka" i serijal koji se iza toga nastavlja. To je konačno nešto bez trunke ironije, što isključivo afirmiše i što na kraju i volim.

Rekao si jednu vrlo zanimljivu stvar koja me vratila u vrijeme dječijih emisija koje su se snimale i po mjesec dana, meni je barem tako rekao Branko Kockica. Bio je to jedan od mojih prvih intervjua, prije 20 godina. Rekao mi je da ne shvata današnju produkciju dječijih emisija i da je on Kockicu snimao tako što su se  sedam dana pripremale teme, sedam dana su se birala djeca, sedam dana se sa njima radilo i još sedam dana se montiralo. Danas umjetnik, rekao je,  uđe u studio i snimi pet emisija za jedan dan. To nikako nije mogao razumjeti. Ti si upravo rekao da ti je bilo jako bitno da knjiga koju si uradio bude jako ozbiljna. Volio bih da mi to prokomentarišeš.

Baš zato što danas živimo u vreme kada svi misle da svoju refleksiju vide ispravno u telefonskim ili kompjuterskim ekranima u koje smo svi hipnotisano zabuljeni po celi dan, jako je velika mogućnost iskrivljenja slike o samom sebi, a deca su najpodložnija tom iskrivljenju i puno više nego ikada naše generacije. Mi nismo imali toliki izazov da ostanemo na, nazovimo to, pravom putu. Sada se to pomera u neku dodatnu realnost u kojoj se paralelno živi. Mladi danas žive na nekoliko planova ili nivoa, slojeva, kako god to želite nazvati. Tako da ono što može da učini naša generacija jeste da proba dobro promišljeno da vrati prave vrednosti koje iz današnje perspektive izgleda da više pripadaju nekom vremenu hobita, a ne vremenu u kome mi živimo. Govorim o vrednostima plemenitosti, saradnje, uzajamnosti, ljubavi, na kraju krajeva, ali one otvorene, iskrene, kada te nije sramota da pokažeš da si ranjiv, ali i da pokažeš da voliš. Danas samo pokazuju da mogu da mrze i da imaju ironijski otklon. To je nešto od čega počinjem, što bi rekli, ozbiljno da ludim i onda tražim način kako sa tim da se izborim, a i dobro mi ide sa tim ironijskim otklonom. Sve nagrade i priznanja u sebi imaju ogromanu količinu tog satirično-ironijskog-cinično-sarkastičnog koji u suštini u sebi ima negativnu klicu zato što je to kritika nečega što nevalja i onda to što nevalja polako se prenosi i na nas same, bez obzira što znamo to da iskritikujemo. To je taj paradoks.


Internet stvara nove nijanse, nove nivoe ljepote, koja možda nije dugotrajna kao slike Šagala ili Rembranta, ali ima mnogo publike. Ljepota nikad nije imala više publike zahvaljujući internetu, socijalnim mrežama. Da li to olakšava ili otežava posao dizajnerima, jer konkurencija je velika?

Ja se objektivno ne osećam ugroženim u tom smislu iz prostog razloga što je najteže napraviti nešto da je lepo, ali i da je pametno. Najteže je i naći takvu ženu, kad hoćeš da se oženiš (smijeh). I potpuno je isto u dizajnu i u svakom drugom vidu kreativnog izražavanja, ako je lepo, a nije pametno, onda je džaba sva forma. Tako je isto i na internetu, ti sajtovi kao instagram, koji je realno platforma veličanja estetskih vrednosti i lepote, ukoliko nema sadržaja iza tih slika, a taj sadržaj se oseti, ne mora nigde da piše ništa jer neke stvari jednostavno ne mogu da se lažiraju, onda to nije lepota. Mislim da uvek ima više prostora za lepo i pametno, nego samo za lepo. Zato sam rekao malopre da je taj oklon jako bitan za mlađe, pogotovo klince koji vrlo rano zalivaju takvim estetsko prividno lepim stvarima, ne znajući uopšte šta stoji iza njih. Dakle, vizuelna kultura se diže na jedan vrlo visok nivo, zahvaljući internetu, ali i dalje najveću vrednost imaju oni koji mogu da razlikuju žito od kukolja. 

Dizajn je svuda, od najbanalnijih stvari do najsloženijih, nikada veća potreba za uslugama dizajna nije bila, a opet i pored toliko konkurencije profilisalo se tek par imena i na regionalnom i na svjetskom nivou koji postavljaju standarde.  Kako ti se čini scena i mladi dizajneri koji dolaze, koliko su spremni da uče? 

Mladi dizajneri koji su spremni da uče su ti koji će nešto i da naprave u svojoj budućnosti, isključivo obrazovanjem, gledanjem šta su drugi majstori radili. Kao što sam i ja učio od ovih pre mene. To je taj fenomen kome mi ovde u regionu, Balkanu, nismo skloni, da se ne prihvata  veličina nekog prethodnika, već sve mora da se sruši od ranije. Ja sam od najranijeg djetinjstva znao da ako vidim da je neko majstor, onda moram da shvatim zašto je majstor, ne samo da ga prihvatim, nego da gledam kako mogu da ga upotrebim kao mentora. Mentori nam trebaju doživotno. I to je razlog zašto se isprofilisalo samo nekoliko imena, koji znaju da naprave proizvod koji ima nešto specijalno u sebi i na čemu se dalje gradi priča o tom proizvodu. Najlakše je oblikovati, najteže je, međutim, napraviti autentičnu priču, jer može biti dizajn vrhunski, ali ako ispod nema kvaliteta proizvoda, onda to nije ništa. 

Kad smo već kod toga, dizajner Mirko Ilić mi je rekao da smatra velikim uspjehom da može da bira klijente, da ne mora da prihvata sve. Slažeš li se sa njim ? 

Apsolutno, sloboda je najskuplja stvar, to sam iz njegovog primera i naučio. On je u prilici da odbija veliku količinu poslova da bi imao osećaj slobode da radi projekte koje voli da radi. To je samim tim i najskuplje zato što se tako ne samo najmanje zarađuje, nego imaš manje manevarskog prostora za, da tako kažem, komercijalni život koji je unosniji, ali je i robija istovremeno. 

Političarima je kampanja sve bitnija, plaćaju se svjetske agencije da dođu i formiraju vizualne identite. Zašto, ja mislim da na njih baš možemo primijeniti ovo poređenje iz prvog pitanja, da su tu da sakriju nedostatke. Nikad bolji spotovi i plakati, nikad slabiji krajnji proizvod politke. 

Zato što je tu najlakši manevarski prostor kad se kreira identitet političara kao brenda, ili stranke. Tu uvek može da se kreira nešto bolje i savremenije, iz godine u godinu se smišljaju nove metode. Ljudi se na to prosto rečeno napale. Ja nisam ljubitelj političkog marketinga, i iako sam imao priliku, uvek sam odbijao da radim tu vrstu posla, zamolio bih svoje kolege da me isključe. Jer to nažalost vidim tako.  Imam i jednu krilaticu koje se držim u kometarisanju naše realnosti da je sve izrazito bitno, a da ništa nije važno. Toga se držim. 

U Banjaluku dolaziš sa svojom izložbom, izložićeš neke od svojih najboljih radova. Kada pogledaš iza sebe, jesi li zadovoljan? Šta publika može da očekuje, šta da vidi? 

Pre svega, svaki put kada pogledam ovu izložbu, a to je tridesetak godina mog rada, ja pomislim da ja nemam nikog u porodici ko se bavio dizajnom, marketingom i tom vrstom izražavanja, i da ja od trenutka kad su mi roditelji otvorili račun, jer sam dobio nagradu za neki plakat, pa do dan danas živim od tog posla. Na to sam najponosniji. A sami radovi, najponosniji sam na one do kojih sam najteže došao, za koje mi je trebalo više vremena. Imao sam sreće da se u ovih tridesetak godina radeći na ovim prostorima bavim raznim disciplinama vizuelnih komunikacija, to mi nigde ne bi bilo dozvoljeno na zapadu jer bi me posao ove vrste tamo vrlo brzo kanalisao u jedan levak za stvari za koje bi neko pomislio da ih najbolje radim i onda bi postao fah idiot koji se kreće u jako uskom hodniku svog talenta. A ovde sam imao sreće da razvijam dosta toga, od ilustracije, do omota za ploče, karikature, naslovne knjige, plakati za pozorišta, celi taj dijapazon mog kreativnog izražavanja. 

Razgovarao Aleksandar Trifunović @AlexandarT