U kultnom ostvarenju Dan mrmota, Harolda Ramisa s početka devedesetih, glavni protagonist biva zarobljen u jednom istom danu, budeći se i proživljavajući svaki dan iznova isti dan, dan mrmota. Prema vjerovanju tog dana je moguće znati koliko će još potrajati zima u zavisnosti od toga da li će mrmot ugledati svoju sjenku. Ako je ugleda uplašiće se i vratiti u brlog, a zima će potrajati, ako ne, proljeće je tu.
Kao u pomenutom filmu građani BiH su zadnjih 20 godina zarobljeni u beskonočnom ponavljanju istih, beskrajno dosadnih, izcrpljujuće dugih i neuvjerljivh kampanja sa manje ili više istim protagonistima, gledajući u predizborne kampanje kao u mrmote s vječnim pitanjem hoće li ugledati vlastitu sjenku odnosno hoće li doći do promjena. Po svemu sudeći čini se da će tako biti i ovog puta.
Koliko god bili razumni i racionalnim argumentima se opirali, da je do izbora još puno i da je nesvrsishodno se baviti kampanjom godinu dana ranije, predizborna kampanja je tu i svuda oko nas. Ključni razlog tome, proizilazi iz činjenice, da u zemljama kao što je naša, koje su negdje na pola puta između demokratije i diktature (popularne demokrature) ulog u igrama izbornim i predizbornim jako je veliki, a cijena gubitka vlasti još veća. Pored gubitka same vlasti, što u našem slučaju uključuje je i gubitak gotovo neograničene moći i kontrole nad državnim resursima, odlazak sa vlasti sa sobom nosi i veliki rizik od otkrivanja različitih zloupotreba i kriminalnih radnji. Tako nešto u slučaju uspostave kakve takve vladavine prava posljedično može dovesti i do gubitka slobode za one koji su vlast konzumirali. Naravno postoji i razumna teza da najveći dio vladajuće elite ne bi ni imao šta da radi u slučaju gubitka vlasti, jer veliki dio njih osim višedecenijskog staža u obavljanju funkcija na nekom od nivoa vlasti nema nikakvu stručnu kvalifikaciju niti kompetenciju. Sa druge strane autistična i beskrajno fragmentirana opozicija i dalje ne razumije da sama činjenica da su uspostavili neki vid međusobne obično neiskrene saradnje neće dovesti sama po sebi do egzaltacije opravdano nezadovoljne većine i da bez traženja dodatnog legitimiteta za uglavnom utemljenje kritike vlasti, a kroz saradnju sa širim društvenim grupama uključujući i civino društvo, sindikate i različite društvene kategorije teško može računati na uspjeh.
Postoje uvjerljive teorije koje kažu da je za stabilnu demokratiju potrebno barem 3 ili 4 ciklusa smjenjivanja vlasti, što mi uprkos ili baš zahvaljujući redovnim izbornim ciklusima još uvijek nismo uspjeli. Samo letimičan pogled na političku scenu će nam reći da su isti likovi i dalje tu, sa možda promjenjenim strankama ili ideologijama, ali spremni da i dalje brane svoje pravo da ostanu tu. Da li upravo zbog visoke cijene odlaska s vlasti ili nedovoljno artikulisanih i odlučnih nosilaca promjena ili i jednog i drugog. Bilo kako bilo, demokratija nisu samo redovni izborni ciklusi. Za demokratiju je potrebno puno više. I ljudska prava i slobode, i funkcionalne i stabilne institucije da ih štite i dosljedna podjela vlasti i još koješta. U suprotnom sve podsjeća na igru sa unaprijed poznatim pobjednikom ili na jednopartijski sistem sa više partija.
I ovaj mandatni period, uprkos velikom trudu vlastodržaca, a ne rijetko i EU zvaničnika, da nas uvjere u suprotno, nije donio ništa novo ili drugim riječima bio je potpuno katastrofalan, barem za većinu, sa vrlo sa malim izgledima da se do kraja mandata nešto promjeni. Za one s jeftinijim ulaznicama dovoljno je samo da pogledaju ekonomske pokazatelje ili razmjere egzodusa stanovništva u zemlje zapadne Evrope da shvate o čemu se radi.
Olako obećana brzina provođenja reformske agende suočila se sa surovom stvarnošću neiskrenih namjera političke elite, čiji je jedini stvarni interes i dalje samo i isključivo status quo. Postojeći sistem je za njih najbolji mogući, jer samo u njemu mogu da nastave nesmetano da neograničeno koriste javne resurse za privatno bogaćenje bez bilo kakve odgovornosti. Zato vrijeme EU zvaničnici sa tribina su sa ružičastim naočarima aplaudirali provođenju reformske agende, koja se svela na dodatno prebacivanje tereta reformi na građane, bez stvarne namjere da se suštinski promjeni išta. Najbolji primjer zato je inicijativa za povećanje akciza koju zdušno podržava i zagovara EU. Pri tom zaboravljajući na priču o smanjenju administracije, što može biti veliki izvor ušteda, ili ne daj bože o suzbijanju korupcije što zemlji može uštediti milijarde. Idući linijom manjeg otpora, i jedni i drugi shvatiše da je daleko lakše prebaciti teret na građane nego smanjiti administraciju ili pokušati se boriti protiv korupcije.
Pa šta onda očekivati od izbora, ako išta? Prema postojećim pravilima igre, odnosno potpunoj zarobljenosti države privatnim interesima oligarhije drugačiji ishod od postojećeg stanja gotovo je nemoguće očekivati. Ovakav sistem nužno vodi do koncentracije moći u rukama nekolicine na vrhu političke piramide moći. Za suštinsku promjenu neophodno je mijenjati pravila igre, odnosno pravila koja direktno utiču na funkcionisanje političkog sistema, kako bi i moć bila ravnopravnije raspoređena. Ove promjene se u jednoj riječi mogu opisati kao demokratizacija. Dobra je vijest da načina za tako nešto itekako ima, a manje dobra da su otpori takvim promjenama uvijek i svuda bili enormni, gotovo borba na život i smrt. Put demokratizacije vodi prije svega preko demokratizacije najvažnijih aktera političkog sistema – političkih partija. Koje su, u našem slučaju sve samo ne političke partije u modernom smislu te riječi, dakle i agencije za zapošljavanje, društva jednog lica, posredničke agencije za dobijanje na tenderima i ko zna šta sve ne. Ništa manje važno nije i uvođenje instituta vanrednih izbora, za preveniranje blokada i agonija međustranačkih trgovina. Važan aspekt demokratizacije bi omogućilo i uvođenje obaveznog izlazka na glasanje. Na takav način blagotvorno bi se djelovalo na razbijanje paralenih struktura koje upravljaju institucijama preko klijentelističkih mreža u rukama političkih partija.
Podrazumijeva se svakako i uspostavljanje elementarnog fer i poštenog izbornog procesa. Još davno je drug Staljin primjetio da nije bitno ko kako glasa već ko i kako broji.
Na kratkoročnom planu fokus prioriteta bi morao biti stvaranje konsenzusa, koliko to god zvučalo kao floskula izlizana od pretjerane neiskrene upotrebe, o evropskim i regionalnim integracijama. Uvođenje jedne vrste od ranije poznate evropske klauzule, koja bi sprečavale blokade na putu integracija se pokazuje kao neophodnost. Ukoliko postoji volja ni to ne bi trebalo biti odveć teško, te po principu pregovaračkih poglavlja koja obuhvataju pravnu stečevinu EU uspostaviti koordinacioni i strateški okvir za ispunjavanje uslova za pridruživanje u svakom poglavlju. Obzirom da se taj dio okvira svakako usaglašava sa evropskom pravnom stečevinom to bi mogao biti i vrlo jednostavan kriterij oko pitanja dobrano ispolitizovanog prenosa nadležnosti.
Kao ilustracija koliko je ovo važno pitanje pokazuje i činjenica da je BiH zbog neispunjavanja uslova odnosno zbog nepostojanja cjelodržavnih strategija u brojnim oblastima do sada propustila da skoristi enormno velika sredstva iz IPA 2 i na najboljem je putu da nastavi takvu potpuno iracionalnu i poražavajuću praksu.
Naravno ništa od navedenog nije nikakva istorijska ni bilo koja nužnost. EU opterećena brojnim unutrašnjim problemima i izazovima ima svo vrijeme ovog svijeta na raspolaganju da čeka naše odgovore na upitnik ili ishode kafkijanskih mehanizama za koordinaciju koordinacije. Stoga i odgovor na pitanje šta će donijeti izbori zavisi od toga ko i kako, ako će uopšte, artikulisati nezadovoljstvo većine u kredibilnu alternativu postojećem stanju.
