U urbanoj sociologiji bivše Jugoslavije Banja Luka je fungirala kao grad, kao mjesto koje zadovoljava sociološke kriterijume za empirijsko određenje pojma grada ili ljudskog naselja, koje odgovara klasifikovanju naselja na urbana i ruralna, u kojem je ona čvrsto, kao jugoslovenski grad, situirana u ovim prvima. Danas ona nije ništa značajno manja od Ljubljane, dok je veća od Podgorice i Prishtinë/Prištine.
Banja Luka je, dakle, 22. aprila/travnja proslavljala Dan oslobođenja. Prošlo je 63 godine od onog dana kada su je borci i borkinje Narodno oslobodilačkog rata (NOR) oslobodile fašističke okupacije, ustaške, četničke, etc. Danas ona sa ovim obilježavanjem, naglašanjem i memorisanjem ovog datuma stoji unutar korpusa svijesti o zlu fašizma. Stoji, ali, dakako, pokazat će se, samo prividno. Ovo postavljanje unutar ovog korpusa je nevjerodostojno i mimetičko, i, ispostavlja se samo kao laž i prešućivanje njezine neistine. Neistine njezine predikacije da ona jest antifašistička, da ona stoji unutar ovog korpusa i/ili da ona (zna i umije da) reflektira antifašizam.
Da ga ona zbiljski reflektira, danas bismo se bavili sasvim drugim pitanjima, a ne pitanjima osavremenjivanja fašizma, artikulirali bi drugačija obilježja unutar Banjaluke koja nereprezentiraju samo jednu naciju ili bilo koju naciju i gajili drugačije vrijednosti. Ono što je iza ili izvan političke strukture govori drugačije od onoga što ona sama o sebi želi reći ili govori. Pored fašizma i antifašizma sa svim svojim mogućim i stvarnim varijacijama, za ovaj slučaj će biti egzemplaran pojam urbsa. Prema njemu, moglo bi se vjerodostojno reći i da je on sam u protivrječnosti s onim što Banjaluka danas jest. Ovo, dakle, nije nekavo naivno odstupanje Banjaluke od grada, već upravo, intendirano fašističko nastupanje. Prema tomu, urbs je ono što Banjaluka zastrašujuće nije. Ovo je tragedija grada i činjenica koja ne vara. Činjenica i činioci koje uopće nije teško demonstrirati ili dokazati.
Banjalučki urbs se, naime, završava u banjalučkom Šeheru (perz. grad) u banjalučkom naselju to jest njezinom gornjem gradu. Završava u Šeheru (tur. şehir) kao (ekvivalent) urbsu (lat.), kojem se mijenja naziv, – a nazivom i supstancija, na način potpune ignorancije drugog i urbsa - u Srpske toplice. Grad nestaje! Ne samo zemljopisno i administrativno, nego i povijesno i kao činjenica mentalnog zdravlja. Ova ignorancija drugog se dokida samo onda kad se drugi oživljava i osvjetljava kao neprijatelj, kad se na njega treba upotrijebiti i primijeniti sva silina uništenja. Uništiti urbs i drugog to je cjelina etničkog zahvata Banjaluke. Ono što se ne uspije ostvariti „etničkim čišćenjem“ (termin i eufemizam koji odista boli i ne dopire do stvari), može se ostvariti u kasnijim naporima i pokušajima, u evokaciji prethodne nedovršenosti. Emfatični, nikad reflektovani izljevi nacionalizma gase život i autonomiju urbsu, šeheru, gradu. Prevode ga u golet nacionalne transparentnosti. Više nema drugog i zahtjev za distingviranjem urbsa je (više) nepotreban. Tamo gdje više nije Šeher – kojeg začetka začudo nikad i nije trebalo biti, niti je možda i bilo - sad je činjenica koja nema ničega zajedničkog sa gradom i pojmom grada. Tamo se sada pojmovno ne može obuhvatiti grad niti istina grada. Onaj topos istine.
Gadamerove riječi ili poruke da svoju pristrasnost, svoju ispunjenost željama, nagonima, nadama, interesima, moramo toliko držati pod kontrolom da onaj drugi ne postane i ne ostane nevidljiv, da moramo naučiti da poštujemo drugo i drugog, ovdje se potpuno i stvarno izvrću. Ali, ne na takav način kako Engels kaže da Marxovo učenje izvrće to jest postavlja Hegelovu filozofiju s glave na noge. Drugi/Druga/Drugo (ili drugačije), filozofijski paradoksalno – empirijski neupitno, izlišno pomena i bez ikakvog protivrječja, ali protivrječno filozofiji i istini, ne nepostaje nevidljiv/nevidljiva/nevidljivo nego, upravo suprotno, naglašen/naglašena i naglašeno.
Pažnja ili sva pažnja se skreće na drugog/drugu/drugo. Drugi/Druga/Drugo je sada neprijatelj, negacija kalkulirajuće istine i ono potvrđujuće te neistine. Kao takvo drugi/druga/drugo treba da neigzistira, ili makar da se svede na egzistenciju empirijskog bitka bez atributa duha. Treba se ostvariti suglasnost/aklamacija neprotivrječnosti i skladnost postupka zla i nasilja sa njegovom istinom. Povratak drugog se dešava kao povratak poraženog/poražene, on/ona/ili ono nema pravo na istinu i istine. Istina je cjelina čiji se poredak ne može zasnovati na antitezi, na drugačijem drugom, kvaliteti drugog. Kvalitet drugog mora preći u kvantitet drugog, u kvantitet ove jedne istine. Paradoks njihove istine – onih koji su egzistencijalno uslovljeni na istinu - se događa tako da njihova istina nije niti može biti istina. Kao takav on/ona ili ono je neusklađeno i neodgovara tom pojmu istine. Za polemički nereflektirani um ono drugačije nikad nije postojalo osim već kao perpetuirana prijetnja. Nevidljiv postaje sam zločin. Veza između činjenice nevolje drugog, i vlastitog činioca ove nevolje nestaje.
Urbs kao prostor autonomije i razgovora se gubi u „novim“ BH gradovima. Ili makar gubi onakav urbanitas kakav Hegel pripisuje Platonovim dijalozima. Gubi se, ali ne, zapravo, kao socijalni ideal, već kao mjesto u kojem je nastanjeno ovo drugo (i mjesto, što se još treba otkriti kao neidentično – onoga ja, koje bezidentiteta, jeste, koje ne odgovara na ratničku ideologiju i logiku). Dakle, ova kultura sa označenim drugim kao neprijateljem, ima i protiv grada/urbsa/šehera neriješeni račun. Šeher je mjesto ovog drugog, mjesto koje treba ukloniti, zavjetovati ga šutnjom, grad se treba umoriti/zatomiti, prenijeti u nesjećanje. Društvo koje se deklarira protiv fašizma promiče njegove forme vrlo jasno i otvoreno, ono svjedoči svoj Raison d'être u nesublimiranom drugom, u drugom kao neprijatelju. Banjalučki Šeher je mjesto/topos istine Banjaluke.
Pitanje „Ko ste vi?“, morao je da zada polemički, ratni rezon, da bi raspoznao svoju logiku identiteta. A=A, B≠A, B dakle jest neprijatelj. Treće je isključeno. Biti identičan sa identitetom subjekta banjalučanina ili banjalučanke za vrijeme rata je bila logička pogreška. Kao takva, ona nije imala bilo kakav legitimitet (zajedništva, gradski, susjedski, odbrambeni etc.). Ovaj legitimitet, ispod pokrova nacionalizma, mogao se manifestirati samo u izdvojenim, nevidljivim manifestacijama pojedinačnih „paralogizama“.
Ovaj praznik Dan oslobođenja/Dan grada, u vrijeme ratnih sukoba po Bosni i Hercegovini, u Banjaluci je bio ad acta. Tek nakon nekoliko poslijeratnih godina on se vraća u ponovnu upotrebu. Obnavljanje njegovog obilježavanja ne donosi išta novo u borbi protiv fašizma, pogotovu kad je ovaj zadnji rat i njegove posljedice iza nas. Istina je da dolazi, takoreći, do lažnog pomirenja fašističke ideologije nacionalizma i njenje nasilne i ideološki otporne konstrukcije, suvremene tamnice za ljude – nacije, i antifašizma, s tim, da ova prva ima glavnu riječ. A ona, ovakva nacija sa svojim ideolozima – koja pravi ratne pustoši od gradova, u svom fašizmu samo, sa manje ili više umješnosti, podražava antifašizam. Socijaldemokracija u ovim slučajevima, stupnjevito prelazi u Nacional-socijaldemokraciju (ne znam da li se ovo može reći samo na BiH, ili možda čak i ekstrapolirati, ali svakako bi bilo pogrešno reći da socijaldemokracija aberira, jer bi se moglo reći da je s njom što pogrešno ili slučajno). Parlamentarizam (uzmimo ga na lokalnom nivou) time u praksi predstavlja samo demokratski čin legitimizacije zločina i nijemo antiopozicionarsko/bezopozicijsko pristajanje uz fašizam.
Tekst napisan jula 2008. godine
Vezani tekst : Lažna dama Banjaluka
