<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Priča o rejvu u Sarajevu

MUZIKA

Ples velikog broja ljudi uz različite stilove elektronske muzike, ili parti, koji traje cijelu noć (barem do 7 ujutro ili duže), suština je subkulture nazvane rejv (eng. rave = izuzetno oduševljenje, zanos u vezi nečega ili nekoga; entuzijastična pohvala, veličanje; izraziti užitak), koja izvorno predstavlja još jedno masovno odbacivanje konvencionalnih vrijednosti i svojevrsni ventil za izraz slobode unutar represivne civilizacije.

06. novembar 2017, 12:00

Izraz rejv, osim što predstavlja jedno suštinski ekstatično kolektivno stanje, kod nas je i zaživio davno prije drugih izraza (kao što je klabing), i plesači su odmah na početku prepoznati kao rejveri (ili partijaši, tehnaši, partijaneri...). Radi se o “zlatnom periodu” poslije rata, kojega se “stari rejveri” nimalo ravnodušni prisjećaju, i koji zaslužuje da se spomene, možda i kao neki kontrast u sveopštoj reprodukciji traume i konflikta, jer se tu dešavalo nešto sasvim drugačije. Ono što su u UK nazvali “drugo ljeto ljubavi” (1988 - 1989), nadovezujući se na kontrakulturu šezdesetih, u BiH postiže svoj odbljesak deset godina kasnije, u sasvim drugačijem svjetlu. Godine 1998. i 1999. se često spominju kao najbolje, a 2003. kao neki nezvaničan kraj tog perioda, kada se učinilo da će cijeli svijet otići u nekom drugom pravcu kojeg je plesna euforija tek nagovještaj, da će Sarajevo postati progresivan, otvoreniji grad, a BiH društvo, učestvujući u globalnoj plesnoj revoluciji, izaći na put nezaustavljive tranzicije u neslutive naučnofantastične utopije. Iako je rejv scena u svijetu već bila omasovljena i komercijalizovana - taj specifični poslijeratni moment amplifikuje karakter “techno groznice” koja se ovdje desila. U kolektivnom doživljaju muzike, povezivanju kroz muziku i ples, pronađena je “linija bijega” (Deleuze i Guattari), identitet nov i sasvim drugačiji od nametnutih narodnjaštava i svih drugih letalnih arhaizama sa popratnim dešavanjima. U sivilu koje je zavladalo nastajale su privremene oaze zajedništva, šarenilo i masovna proslava života.

Moderni ritual

Na tadašnjim partijima u BiH najzastupljeniji pravac je bio techno (hard, funky, tribal, minimal, techhouse, itd.). Tada još uvijek nova muzika, sa centralnom ulogom ritma izgrađenog na beskraju novih sintetičkih zvukovnih boja, bržeg tempa, repetitivna, apstraktna, instrumentalna - kao da je imala moć da sapere naslage emotivnog smeća iz prethodnih loših iskustava (rata, izbjeglištva, razdijeljenosti...) i istopi ih u mašinski generisan ambijent vremena u kome živimo. Spram techna koji je zvučao kao sa druge planete, stari žanrovi su djelovali prevaziđeno (mnogi muzičari ostavljali su instrumente i počeli sa fetišizacijom DJ opreme), kao i odlazak na koncert, jer osim same muzike, velika promjena je bila u tome da “publika” zadobiva središnju ulogu, a ne onaj ko je na bini, i da se među prisutnima na jedan veoma energičan način, u ekstatičkom transu, aktualizuju ideali sažeti u poznati PLUR - peace, love, unity, respect. U tom zajedničkom plesu individualne razlike postaju nebitne i predeterminirani odnosi moći se gube, a otuđujuće društvene norme i inhibicije narcisističkih neuroza nestaju u dubokom osjećaju otvaranja i jedinstva sa svima ostalima, kao i sa svime što postoji, i zato su mnogi ovo iskustvo proglasili za najsretnije momente u životu. U teoriji je uočena sličnost ovog fenomena sa drevnim religijskim ritualima, a još od Dirkema je u takvim ekstatičkim, “električnim” skupovima prepoznata važnost u odnosu na povezivanje zajednice, revitalizaciju društva i izvor kreativnosti. M.Eliade je govorio o “iskoraku iz profanog, obnovi suštine, regeneraciji bića”... Ovaj masovni povratak ritualno-iscjeljujuće uloge plesa i ritma na velika vrata, kroz subkulturu mladih, kao da je prijeko bio potreban i cijeloj zapadnoj kulturi, s obzirom na neuroze u muskulaturi tijela i zaborav ekstatičkih praksi. (U jednom dokumentarnom filmu DJ afričkog porijekla govori o svom dojmu sa prvog rejva: “Bio sam iznenađen da bijelci zapravo mogu da plešu!”).

Do te obnove u ovom slučaju došlo se savremenim sredstvima: kombinovanim uticajima brzog tempa, glasnih bas frekvencija i ekstazija na ljudsko tijelo. Nije ništa novo da je ekstazi, što je ulični naziv za razblaženu psihoaktivnu supstancu MDMA (metilendioksimetamfetamin), koja otvara ljude i dovodi do povećanog osjećaja povjerenja i ljubavi, bio agens cijele subkulture. Ali možda šira javnost (sklona licemjernom i ignorantskom moralizovanju a ujedno raznoraznim stimulansima i antidepresivima) ne zna da je zbog nevjerovatnog uticaja na nervni sistem, čisti MDMA korišten u svrhe psihoterapije sve dok zbog popularizacije nije postao zabranjen i stigmatizovan (a uskoro će ponovo postati legalan kao najefikasniji lijek za PTSP). To ne znači da su svi posjetioci nužno bili konzumenti - jer do sinhronizacije sa gomilom dolazi već od prvih udara ritma i euforija se mesmerički snažno prenosi kroz prostor.

Sarajevo

Dok je rejv vani bio na vrhuncu ekspanzije Sarajevo je bilo pod opsadom, i sa prestankom pucanja odmah se priključuje izrazu generacije. Prema svjedočenjima, u taj autentični apokaliptički ambijent došli su i putujući sound systems Desert Storm i Spiral Tribe koji su organizovali desetine partija gdje su i lokalni DJ-evi debitovali, poslije čega slijede mnogi nezaboravni događaji, okrunjeni sa legendarnom Futurom - možda jedinim velikim festivalom kod nas, koji nije bio komercijalno koncipiran. After partiji u kafićima su bili redovna praksa, a uskoro su čak postali neovisni fenomen koji više nije trebao parti da bi se višednevno druženje uz gramofone i ozvučenje u nečijoj kući ili stanu zvalo after (a riječ je od milja poprimila razne oblike poput: afterhana, afteruša, afteraši, afteranje, afterijanje...). Nicali su klubovi u kojima se puštala elektronska muzika (Extreme, DJ Club, Max, Senator, Akcija, Internet, Budha Bar, Labirint...), DJ udruženja (Re*publica, I.M.A., Positive Sound…), digitalni lejblovi i radio emisije, i ritam se čuo svugdje.

Osim tih prvih slobodnih partija poslije rata, pojavili su se i organizatori orjentisani na profit, dovodeći poznata imena da privuku šire mase. Oni, prirodno, nisu imali nikakvih altruističkih motiva, pa nisu brinuli zbog neadekvatnosti iznajmljenih prostora (poput kino sala sa stolicama gdje se ne može plesati), koji su bili neizdrživo vreli, zagušljivi i nakrcani, nekad i uz praksu zatvaranja vode za piće u toaletima kako bi se prodavalo piće na šanku. Uz besmislenu demonstraciju moći obezbjeđenja na ulazu, ti događaji su znali nalikovati pravoj torturi i nije bila rijetkost da je plesna gomila bila nezadovoljna. Iako je bilo i puno dobrih partija - koji su ubrzo postali novi trend - što dovodi do velikog priliva (većinom muških) “likova”, posjetilaca koji su dolazili iz nekih drugih sfera muzičkog i opšteg ukusa (kao što je npr. “turbo folk” i sistem vrijednosti koji uz to ide - ili najprije da na muzici uopšte nisu gradili identitet), ali su se u doživljaju glasnog ritma pronašli na fizičkom nivou - bilo je važno da “lupa”. Oni su od strane “urbane raje” dobili nadimak “potkošuljaši”, što dolazi od bijele muške potkošulje koja je postala zaštitni znak te neodređene skupine, jer su neki plesali u potkošuljama, ponekad ukočeno kao da u ruci imaju čekić, a degutantni ruralno obojeni uzvici poput „Hopa cupa, boba lupa!“ ili poznati “Idemo!”, izazivali su zgražavanje, jer su direktno suočavali sa okolnim (ne)ukusom od kojega se nastojalo pobjeći. Na primjeru “potkošuljaša” koji su donijeli nepoželjne obrasce ponašanja, pokazalo se kako utopija nije jednostavna, a ove razlike se možda na nivou površnog, konzumentskog odnosa spram novog “trenda” nisu ni mogle prevazići. Osim toga, nije nevažno ni to da negdje oko 2003. godine prevlast nad ekstazijem preuzima spid (metamfetamin), adiktivni stimulant koji potiče budnost i komunikativnost, uz to omogućuje konzumiranje velikih količina alkohola. Tada se “techno groznica” već polako počela razvodnjavati i veliki partiji su u jednom trenutku prestali biti kul, a i Futura se ugasila zbog finansijskih razloga. Ali bez obzira što nisu bili zadovoljni onim što su za njih organizovali drugi, nije se razvila značajnija saradnja ni zajedništvo među rejverima izvan partija (osim izlazaka od vikenda do vikeda) da bi se mogla desiti neka spontana, organska, neprofitna samoorganizacija gdje bi svi bili odgovorni za događaj i imali ravnopravnu ulogu, i eventualno pokušali stvoriti neku opuštenu DIY (do it yourself) slobodnu parti zajednicu. Nije postojao dovoljan broj predanih poklonika, a ni materijalni uslovi, niti je postojao underground način razmišljanja, djelovanja i kulture, da bi se razvila grupna svijest o aktivnom pristupu. Neki entuzijastični organizatori (DJ i par prijatelja) su uspjevali da se elitistički distanciraju od šire gomile koristeći različite strategije da okupe “pravu raju” (npr. pozivnica sa prekriženom potkošuljom ili jedno vrijeme popularna fraza “privatni parti”), dok su drugi već odavno bili pronašli svoju urbanu esenciju u drum’n’bass-u, acid jazz-u, break beat-u, i drugim formama elektronske muzike - neki kažu da “potkošuljaši” nisu znali plesati na izlomljene ritmove. Svako se žalio da ne postoji „prava scena” i svi su “pravili scenu” na početku 2000-tih, sa različitim popularnim samoodređujućim pojmovima poput “underground”, “tribal”, “urban” i tako dalje - kao da će time magijski prizvati sve ono čega ovdje jednostavno nije bilo. To stanje stvari i zakinutost u mnogočemu (ekonomska situacija i tadašnji vizni režim takođe), te opsesija priključivanja “svjetskim tokovima” u opštoj klimi tranzicije, možda i dovode do malograđanskih patologija, taštine, podijeljenosti, itd. Svi su htjeli biti u nečemu “prvi” (ta malograđanska opsesija se zadržala i do danas, pa se često može pročitati kako je neki restoran prvi restoran te i te hrane, ili neka trgovina prva (i jedina) trgovina toga i toga) tako da do kooperativnosti i stvaranja scene o kojoj se maštalo - nije došlo. Iako se partiji nisu prestali dešavati, a postoje i mnoge novije ozbiljne organizacije.

Ali danas je opšta slika drugačija (možda je u vezi s time i došlo do razvodnjavanja), i stvari su postavljene unutar globalno predeterminiranih koordinata muzičke industrije, gdje se govori o profesijama, karijeri, poslovanju i slično, a regije se posmatraju kao tržišta, i nema više nikakve mistifikacije oko transformativnog potencijala ni idealizma. Amerika i Engleska...koje upravljaju muzičkim tržištem, iz marketinških razloga (na šta je ukazao Simon Reynolds) zadnjih godina podvode rejv pod širi pojam - EDM (Electronic Dance Music), koja donosi daleko veći profit nego drugi žanrovi, a od 2012-te postoje i velike EDM korporacije. Kroz popularne medije koji promovišu tržišnu ideologiju i sve moguće proizvode muzičke industrije, publika DJ-eve usvaja kao “velikane”, “face” i “EDM superzvijezde”. International Music Summit (IMC), čiji naziv već nosi neku izvjesnu hijerarhijsku poentu, trodnevna je godišnja konferencija elektronske muzike koja se održava na Ibizi, gdje se razmatraju tržišni potencijali, određuju nova ciljana tržišta i strategije marketinga, a kompanije predstavljaju svoje poslovne ideje i proizvode. Što se tiče proizvoda, u njihovoj godišnjoj studiji industrije elektronske muzike, “IMS Buisiness Report 2017”, piše da su festivali i klubovi najveći izvor prihoda, a potom slijede streaming, software, hardware, zarada DJ-eva i platforme kao što je Soundcloud. Prema tom izvještaju, globalna industrija elektronske muzike je u 2017. godini postigla vrijednost od 7,4 milijarde dolara (porast od 3% u odnosu na prošlu godinu, jer se “pozitivni trend” nastavlja).

Nekadašnja scena koja je nastajala spontano i organski, udruženim djelovanjem prijatelja povezanih zajedničkim interesima, odlično se uklapa u “rat race”, preobličena u ispolirane, ušminkane spektakle iza kojih stoje velike event menadžment kompanije, čiji nazivi eksploatišu nekadašnje kontrakulturne pojmove, a posjetiocima se pruža kičasta anything goes simulacija. Nema alternativne interpretacije sistema vrijednosti - kreativna energija upregnuta je u stvaranje profita i ekstaza je kolonizovana kategorijama tržišne logike, koja na specifičan način mijenja sadržaj i suštinu estetskog doživljaja, stvaralaštva i međuljudskog povezivanja. Iako se nedavno desio povratak tajnih partija, teško je u zadanim konstelacijama vidjeti ideju slobode.

Autorka teksta: Semra Kikić:

Semra je diplomirala filozofiju i sociologiju u Sarajevu, te magistrirala indijsku filozofiju i religiju u Varanasiju, Indija. Od 2001. godine djeluje  kao psy trance DJ, te kao perkusionistkinja i gitaristkinja nastupa na mnogim muzičkim i teatarskim festivalima, radio-emisijama i klubovima, a bila je i autorka radio emisije o psy trance-u. Sarađuje sa Kulturnom asocijacijom Ambrosia na performansima i muzičkim projektima, te u organizaciji partija i drugih muzičkih događaja, a bila je i jedna od inicijatorki ženskog festivala PitchWise.