Bez dlake na jeziku, ovaj aktivista i član "Živog zida" na sebi svojstven način pozvao je sve ljude koji žele promjenu da što prije prepoznaju priliku, da krenu u borbu za slobodu, jer kako kaže, svako od nas može biti "prvi majmun".
Pernar je u Banjaluku došao da bi pomogao ovdašnjim aktivistima u sprečavanju deložacije jedne porodice iz njihovog doma, u čemu su na kraju i uspjeli, a mi smo iskoristili ovu priliku za razgovor sa njim.
Dogovor za intervju je pao nakon veoma kratke prepiske preko Fejsbuka, jednog od medija najzaslužnijih za Pernarov nagli publicitet, i u roku od 20 minuta započeo je naš jednosatni razgovor u jednom banjalučkom lokalu.
U svim zemljama nastalim iz SFRJ malo ko od običnih građana je zadovoljan situacijom u kojoj živi, osim pojedinaca koji su se “snašli”. Vi ste često na putu, razgovarate sa ljudima u svim državama regiona. Koji su to problemi koji povezuju sve ove ljude?
Sve ljude povezuje apatija, s jedne strane, a sa druge način razmišljanja koji nije revolucionaran, u smislu da ide za tim da mijenja društvenu stvarnost. Sve se svodi na mlakost i prihvaćanje situacije koja nije normalna, koja je neprirodna i koja ne bi trebala ovakva da bude.
A zašto se mirimo sa ovim što nam se događa?
Mediji su možda za to najodgovorniji. Mediji su gurnuli ljude u stanje da misle da je sve u redu iako ništa nije u redu. Iako bi stvari trebalo iz korijena mijenjati. Ovdje je problem u svijesti i nije ekonomske prirode. Kad bi bila drukčija svijest i ekonomska situacija bi se mijenjala. Usudio bih se reći da je ekonomska situacija posljedica kolektivne nesvijesti društva.
Kažete da su mediji najodgovorniji za letargiju kod ljudi, da su mediji građane ubijedili da je sve u redu. Ipak, čini se da u “kafanskim razgovorima” ljudi na ovim prostorima dobro znaju ko i kako im zagorčava život, ali kad treba da im se suprotstave, oni djeluju suprotno od očekivanog, daju im podršku.
Malo je vizionara. Malo je ljudi koji će krenuti solo i ići mijenjati stvari nabolje. Ono što smo mi u Hrvatskoj napravili je da smo osnovali stranku iz ničega. Malo ljudi ima sposobnost, ali prije svega želju da iz ničeg napravi nešto. Da se suprotstavi. Mi smo uspjeli u tome.
Eto, vi ste uspjeli. Napravili ste nešto na političko-društvenoj sceni što štrči, organizaciju koja poziva na reakciju. Nudite ljudima put za koji smatrate da je ispravan i koji je suprotan onom što smo do sada gledali. Ali zašto uvijek kada se nešto tako pojavi, većina raguje na način da osuđuje takav rad, iako veliki dio takvih godinama čeka nešto novo, neku promjenu?
Nisu oni problem. Nisu problem ljudi koji negativno razmišljaju. Problem su oni koji imaju svijest, a koji to negativno razmišljanje prihvataju kao stvarnost. Slikovito rečeno, kad sam krenuo u sve ovo, tada mi je mnogo ljudi govorilo da to nema smisla, da treba odustati, da se društvo nikad neće promijeniti, da ljudi mene neće razumjeti... ali ja sam jednostavno otpilio sve te negativce, sve koji su mi govorili da je nešto nemoguće i da se ne može. Rekao sam da vidim da je ovo što se radi krivo i da vidim gdje je problem. I takav stav me doveo i lansirao u političku orbitu. E sad, ljudi u drugim zemljama koji žele napraviti nešto novo i mijenjati nešto, oni moraju isto da zauzmu takav stav. Ako oni ne zauzmu takav stav naći će se u situaciji da budu žrtve. S tim da su imali mogućnost da nešto promijene, jer su imali svijest o tome. Znači, problem nije samo nesvijest o društvenom stanju, problem je i to što mnogi ne žele da shvate da pojedinac mora nešto da učini da bi nešto i promijenio, bez obzira šta ljudi o tome misle.
U posljednje vrijeme slučaj Agrokor trese ne samo Hrvatsku, nego i cijeli region. Ono što je zanimljivo u svemu tome jeste da je Ivica Todorić više od 25 godina u šaci držao političare, medije i da se prije samo nekoliko mjeseci niko nije usuđivao da nešto negativno kaže protiv njega. Šta nam to govori?
To vam znači da živimo u društvu koje nije u stanju gledati očima, koje nije u stanju vidjeti očito zbog raznih prizemnih motiva pojedinaca. Mediji su svi znali, svi su šutjeli, svi bankari su znali i šutjeli su...
Što implicira da je u svemu tome glavnu riječ imao novac i pojedinačni interesi. Opet je ovaj spoj držao cijelu jednu državu i društvo u šaci.
Tako je, ovdje je interes pojedinaca imao prioritet nasuprot interesa cijelog društva i tako već dugo vremena. Međutim, korist od ovog sustava je samo za mali broj ljudi, dok golema većina nema nikakve koristi, ali opet podržava tu politiku ili ne čine ništa da je promijene. Ljudi misle, ako ne učine ništa da su se oprali od krivice. Sjećam se jednog prijatelja iz osnovne škole kojeg bi profesorica znala pitati: "Silvio, što to radiš?", a on bi rekao: "Ništa, ništa profesorice", na što bi mu ona odgovorila: "U tom i jeste problem". Znači, kad pitaš ljude što su oni napravili da je zemlja ovakva, onda će oni reći nisam ništa, u smislu da se oslobode odgovornosti. Zapravo, to je znak da su oni odgovorni jer su mogli i trebali nešto učiniti. Problem je što svi osjećaju da je potrebna promjena, ali niko neće ništa da uradi.
Kako gledaš na to da se pored kapitala ovim narodima više od dvije decenije vlada na osnovu priče o nacionalnoj ugroženosti, patriotizmom, nacionalizmom?
Ta priča mene ne zanima. Ali ona opstaje, jer je ljudima lakše prebaciti krivnju na nekog drugog nego preuzeti je sam. Jednostavno je lakše reći da su nama u Hrvatskoj za sve probleme krivi Srbi, Srbima reći da su za sve krivi Hrvati i tako dalje.
A zašto je to tako?
Zato što kad shvatiš da je tvoj neprijatelj iznutra, to je najgora spoznaja. Tad shvatiš da moraš da se boriš protiv vlastitog naroda koji je skrenuo sa puta i vodi u propast i sebe i druge. Evo primjer, Njemačka je bila u dužničkom ropstvu nakon Prvog svjetskog rata i Hitler je mogao reći 'mi smo u ropstvu jer je monetarni sustav loš i gura nas u dug'. Ali, on je time trebao da kaže Nijemcima, 'gospodo vi nemate znanja o finansijskom sustavu, vi morate promijeniti svoj način razmišljanja'. Međutim, njemački narod u Hitlerovo vrijeme nije mogao prihvatiti da je uzrok krize u njegovom neznanju, pa je Hitler sa porukom "Židovi su krivi za sve" dobio izbore. Enigma je zašto je ta poruka bila toliko privlačna ljudima. I ta misao me svaki put sablažnjava kad na nju pomislim, jer zapravo vidim koliko su ljudi većinom površni i zapravo nezainteresirani za bit problema. Ali onog trena kad im se kaže da su za njihove probleme krivi drugi, a ne njihova savjest i svijest, tada zapravo vidiš koliko su ljudi udaljeni od istine. Žive u zabludi. Dobrica Ćosić je napisao: „Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utješimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bijedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.” Ja bih se usudio reći da je laž vid ne samo srpskog patriotizma nego svakog naroda koji ne želi da se suoči sa stvarnošću. Znači, i hrvatskog naroda, i bošnjačkog, i njemačkog i tako dalje. Iz istih ovih motiva tebi bi bilo lakše reći 'za sve su krivi Bošnjaci i Hrvati' i na taj način utješiš ljude oko sebe i sebe. A da kažeš 'mi Srbi smo sebe sami ukopali', to zvuči koma. Isto da ja kažem Hrvatima 'mi smo sami sebi krivi'.
Da li je onda umjesto suočavanja sa stvarnošću bijeg sa ovih prostora lakši put kojim većina građana kreće?
Ma, nije lakše. Ne može čovjek pobjeći od sebe samog. Mi možemo otići na Mjesec, ali od sebe samih ne možemo pobjeći, a to uporno pokušavamo.
Kad smo se dotakli toga, moramo priznati da je odlazak sa ovih prostora uzeo maha. Koliki problem ova pojava predstavlja za zemlje regiona i da li to ikog zabrinjava?
Ako se svijest ljudi ne promijeni, ako nastavimo ovim putem, nestaćemo. Nade ima samo ako se promijenimo. Pitanje je jesu li ljudi spremni probuditi se iz sna i da li su uopšte toga svjesni. To je posebno problem u BiH, jer ovdje nema niko ko jasno poziva na promjenu, niti postoje birači koji bi prepoznali korijen problema. Tako da nije jedini problem sa aspekta političara, nego i birača. Ja se često pitam ima li nade, ali kad svaki put dođem do toga da izgubim nadu, vidim da je Živi zid opet porastao u anketama, da me više ljudi podržava i vidim da se ljudi bude. Vidim da pravimo male korake na putu ka slobodi, ali oni me raduju više od svega. Naš najveći razlog zašto smo u stanju duboke propasti je zbog toga što smo u stanju duboke neslobode. To što ti nisi slobodan ti gledaš kao svoj pojedinačan problem. Međutim, to nije problem pojedinca u neslobodnom društvu. To je naš problem i put ka izlasku iz ovog čemera je u borbi pojedinca za slobodu.
Počeli smo sa tim da je problem apatija, a kao rješenje vidite buđenje pojedinaca. Kako da čovjek probudi sam sebe, da se digne iz te apatije?
Ja osobno nisam apatičan, jer vidim da se stvari pomiču. Međutim, pojedinac koji živi loše i uvjeren je da će godinama živjeti loše, njemu ne znači ništa moj uspjeh. Za njegov realan život, gdje on danas mora platit kredit, račune, kupiti hranu… to ne znači ništa. I on mora biti u stanju apatije. A tako će i ostati sve dok ne dođe do, kako volim reći “efekta stotog majmuna”. To je priča o otoku gdje su se radili nuklerani testovi. Svi majmuni koji su jeli kokose su se porazboljevali. Međutim, jedan majmun je prao kokos u morskoj vodi i on se nije razbolio. Kasnije ga je počeo slijediti još jedan, pa još jedan i kad je stoti prao kokos počela je to raditi i cijela zajednica. Na sličan način funkcionira i ljudsko društvo. Mi kao politička stranka i ja kao političar ganjamo tog stotog majmuna. Čekamo da ta stota osoba, slikovito rečeno, napravi pomak. Onog trenutka kad određeni dio populacije to shvati, tad će cijelo društvo to shvatiti i tad će se pomak dogoditi rapidno. Iako se sad čini jako sporo, vremenom kumulativni uticaj dovodi do rapidne promjene stanja svijesti.
Vidiš li negdje tog "prvog majmuna" u BiH, neki način za promjene?
Vidim, i to će se morati dogoditi. To se hoće dogoditi. Ali, prije nego se to dogodi, mora nastati volja ljudi u njihovim srcima za promjene. Ne može se sloboda kao ropstvo nametnuti ljudima. Oni je moraju svojom voljom osvojiti. Ja sam prvi majmun u Hrvatskoj. Možda si ti prvi majmun u BiH, možda neko u našoj blizini, teško je reći, jer svi misle da uloga prvog majmuna pripada nekom drugom, pa će se oni pridružiti grupi. Ali ta grupa se ne stvara sama od sebe.
RAZGOVARAO MILOVAN MATIĆ
