U hrvatskim su medijima, gotovo na svim relevantnijim portalima, anonimni, pa facebook, pa takozvani registrirani anonimni komentatori već godinama vrelo šovinizma, rasizma, antisemitizma, hitlerizma… I nastavite tako nabrajati sve nastranosti iz širokoga repertoara hrvatskoga nacionalističkog huliganizma. Osim na uništenje Srba, Židova, Jugoslavena, masona, pravoslavaca, muslimana, Hercegovaca, Bosanaca i svih drugih Cigana, ljevičara i pedera, u anonimnim i facebook komentarima poziva se na fizičku likvidaciju, premlaćivanje ili, u najboljem slučaju, protjerivanje iz Hrvatske autora s imenom, prezimenom i slikom, ispod čijega članka ili kolumne dotični ostavljaju svoj trag. U Hrvatskoj ne postoji niti jedan web portal s komentarima koji bi, većinski, imali drukčiji smisao i svrhu. Kao da uredništva novina, ili njihova posluga na portalima, uživaju u progonu, javnome linču i prijetnjama svojim najistaknutijim autorima.
Ako ih upitate u čemu je kvaka, reći će vam: u “klikovima”. Navodno, čitateljski komentari povećavaju broj “klikova”, po kojemu se, je li, mjeri čitanost portala. Istina, tko god je ikada gurnuo glavu u neku od tih septičkih jama, koje zjape ispod potpisanih članaka na internetu, zna da su ti klikovi usporedivi jedino s povlačenjem vode u temeljito napunjenu zahodsku školju. Upotreba četke je zabranjena, ne bi li čitatelj “kliknuo” još koji put.
Ali uzmimo da su u Hrvatskoj novinari koji još uvijek umiju pisati, u listovima koji još uvijek ne objavljuju postere osuđenih ratnih zločinaca, niti izdaju specijalizirane magazine za veličanje ustaške i njemačke vojne sile, plaćeni i zato da bi im nepoznat netko prijetio po njihovim “rođenim” novinama, ili u prirođenim elektronskim izdanjima, da su plaćeni i zato da im se priređuju sačekuše i da ih se zalijeva cisternama najkvalitetnijih hrvatskih izmetina, no s anonimnim, kontrolirano anonimnim, facebook i svim drugim komentarima koji nisu potpisani stvarnim imenom i prezimenom, postoji i jedan drugi, veći i zlokobniji problem, na koji je neposredno ukazao zločin Andersa Behring Breivika. Naime, putem takve, neposredne, komunikacije “publike” i medija, u javni se diskurs uvode besprizorne ideje i stavovi, koji prethodno nisu bili formulirani niti u najcrnjoj noćnoj mori nekoga društva. Ono što je jednom, dvaput, stotinu puta, anonimno izgovoreno u tim komentarima, pojavit će se na kraju kao sasvim prihvatljiv društveni stav, koji će krenuti da ponavljaju, pod svojim imenima i prezimenima, neki stvarni i postojeći građani i novinari, ne shvaćajući više da pišu ili govore nešto što se nikako ne bi smjelo pisati ili govoriti. Potjernice za pojedinim ljudima, za čitavim narodima ili društvenim skupinama, nakon anonimnih dostava i dostavnica, na koncu će izaći iz tih septičkih jama i raširiti se okolo kao posve prihvatljiv, ili barem legitiman stav. Na kraju, preko anonimnih komentara počinju se uređivati i koncepirati mediji, određuju se pravila društvenoga ponašanja, oblik vladavine, način na koji se policija i sudovi odnose prema nečemu što bi trebalo biti izvan zakona.
U čemu je, međutim, magična privlačnost te septičke jame? U jednostavnosti koju ona nudi. Ako se pobiju svi Srbi, protjeraju Bosanci i Hercegovci, ako se pederi, lezbijke, Židovi, muslimani, Dežulović, Tomić, otac i sin Goldstein, te Žarko Puhovski i Zoran Pusić strpaju u koncentracijske logore, kao što preporučuju anonimni komentatori, sve će biti jasno i jednostavno. To “siromaštvo jasnoće” privlačno je masama poput žarulje leptirima, pa obično milijuni stradaju prije nego što shvate da je čovjekova dužnost čuvati sve što je složeno, komplicirano, zamršeno i drukčije.
Preuzeto sa jergovic.com
