Na sve strane se „naš svijet - ovdašnji“ otima za nekakva garantna pisma, vize, eure/dolare... i malo ko ne (is)koristi priliku, ako dobije šansu, da ne „zguli“ odavde. Politika se „satra od brige“ ne bi l' dobili bezvizni režim, da bi s (opet)novim biometrijskim pasošima/putovnicama mogli rahat via civilizacija!!! Zapad je postao MIT, pogotovu onima(običnom puku) koji tamo nisu bili i o Zapadu znaju(sve) iz tuđih priča.
Treba, svakako, biti pošten te reći da je zapadni sistem života u svakom pogledu uređen(iji) i neuporediv je sa ovakvim (tranzicijskim) državnim uređenjima kao što je naše. Međutim, budimo iskreni samo je u pitanju kapital (čitaj: Lova) i Zakon.
Ako imate novac, ako ste sposobni da ga zaradite, onda ste dio te „mašinerije“ koja ne stoji, nego melje i drobi sve ono i one koji joj stanu na put.
Zakon je SISTEM koji uređuje sve sfere života te se imperativno mora poštovati(čak i od strane političara!) jer u protivnom slijede sankcije koje nisu samo „blaga opomena“ nego, ponekad, „jaki šamari“, mahom po džepu.
I mogao bih povazda o Zapadu, ima tamo svakojakih čuda, ali neću, jer mi je Zapada potaman. Džaba lova, džaba blještave reklame, sve je to besmisleno i nestvarno u odnosu na puninu duše.
Da, duša, može li se napuniti eurima i dolarima?
Ne, naravno! Ona se puni merakom i običnim (naizgled bezazlenim i novcem nemjerljivim) sitnicama. Srce i duša vole lijepe stvari a pitanje je da li danas sve ono što nazivamo Zapad spada uopšte u kategoriju lijepih stvari? Je li ljepota biti materijalno bogat, a emotivno siromašan?
Mogu li se, npr. svim ljepotama Zapada nadoknaditi zvuci rodnog kraja?
Mogu li se novcem kupiti poznati i karakteristični mirisi naših ulica, avlija, mahala ili veseli osmijesi rođaka i komšija?
Ili jednostavno: može li se parama kupiti prolaznost života, te bolno saznanje da se „nakon svega“ u Bosnu (i Hercegovinu) dođe samo pred kraj života?
Vrijeme kad prohuji, uzalud su kajanja i sjećanja, te sve pare svijeta – duša boli, pati i insan se kaje mada ništa promijeniti ne može!
Bosna i Hercegovina je čudna zemlja, a mi, koji živimo u njoj spadamo u čudake, naročiti u „čudima“ prednjače Bošnjaci. Kad nas pogledate, svakojakih „fela“, ali, skoro u svakom od nas ima ono čehre, ono NEŠTO što nas izdvaja od ostalog svijeta: ha nismo kod kuće, na licu i u očima nam se nastani tuga. Prekrivamo mi to na sve moguće načine, smiješimo se, veselimo, ali, kad se sastanemo sami sa sobom, pa kad se počnemo baviti „revizijom prošlih dana“, onda nam uzdasi postanu jecaji, suze pomahnitale bujice, a iz očiju bi se najtužniji romani mogli ispisati. Sve možemo slagat, ali sebe ne!
Razumijem ja ovaj svijet koji dođe „otud“ pa kad ih pitate: Kako je, šta ima tamo? Svi isti odgovor daju: Samo trčim(o)! I nije to nekakva fizička trka da bi se neko pobijedio u „metarskim rastojanjima“, nego se uporno trči PROTIV SEBE! Valja sebi napraviti „atletski repertoar“ da bi se imalo što manje vremena za sastajanje sa samim sobom. To se jedino može „trčanjem“ za eurima/dolarima (danonoćno); umorom do iznemoglosti (pa se od njega nema kad razmišljati – ha glava na jastuk, gotovo!); to se može bježanjem od stvarnosti i saznanja da će se „za koju godinu“ u penziju i onda se „posve“ ide kući i tad će se imati vremena za sve.
E, MALO MORGEN!!! Zaradila se lova, napravile se kuće/pokupovali stanovi, ali se i kičma oštetila i evo, penzija. A kad se dođe u penziju nema više onog od prije (što se nosi u sjećanju kao hamajlija). Roditeljske kuće opustile, avlije dobile novo ruho, na mezarjima/grobljima vazda poznatih imena, po stazama djetinjstva trče „novi klinci“, a po stazama mladosti neki novi momci... Uzalud sjećanja i jadikovanja – šta i kako je nekad bilo! Ustvari, koga uopšte i interesuje: kako je nekad nešto bilo? Oni što sad žive, žive samo za prošlost, a oni što su u nekad živjeli odavno su dio prošlosti.
Zato, neka sam se vratio. Neka sam ostavio silnu lovu i blještave reklame. Imao sam para, ali sam bio siromah (u duši). Sad ni približno nemam para kao što sam imao kada sam „tam“ bio, ali sam sto puta bogatiji jer sam rahat. Pune mi oči moje Zemlje i moga Svijeta. Ne tražim mnogo, zapravo to što imam, potaman mi je jer svakako sve što koristimo ima (samo) privremeni karakter. A zašto sam baš ovdje, nije to bila moja volja ili odluka, to je neko davno prije mene odredio i „kodirao“ da budem ovdje u ovoj zemlji, „bosoj al' prkosnoj“.
U pjesmi bi to trebalo ovako izgledati:
OSTANI
Ostani
Ovdje se živi
radi života
A život ovaj
kratak je
I ima smisla
ako se uzme
„u svoje ruke“
Ostani
Ako moraš
tuguj,
i tuga je
za ljude –
čisti dušu
raskriljuje srce
Ostani
Ne napuštaj
mezarja
svojih pradjedova
i avlije
predaka davnih
Ostani
Radi sjećanja:
manje bole
kada nisi
sam
O(P)STANI
OVDJE
radi Bosne
Ona bez TEBE
može,
ali ti
bez nje
NIKADA !!!
