Malo što je istodobno tragično, smiješno i beznadno poput malih tragičnih i beznadnih Hrvata koji moraliziraju nad tuđim životima i pizde na ljude koji gledaju svoja posla. Bezveznih Hrvaćana koji u životu nisu i neće postići ništa, bezvrijednih ništica koje trag neće ostaviti ni u svom selu, ali koji znaju što bi netko drugi trebao raditi sa svojom guzicom.
Nekad me diralo mišljenje Hrvata i o onom što ja radim i mislim. Dok nisam shvatio, hej, pa to je gomila zavidnih ništarija i vucibatina. Polupismeni pametuju oko novinarstva, uhljebi pričaju o tržišnoj ekonomiji, socijalni slučajevi daju poslovne savjete, neuspješni dociraju uspješnima, djevci komentiraju jebače, ljudi bez integriteta osuđuju moralne autoritete, idioti dijele lekcije pametnima, frustrirane prasice pune mržnje organiziraju referendume protiv ljudi koji se vole.
U Vukovaru je lako nositi križeve i žute gležnjače, pjevati domoljubne, vikati za dom spremni i čekati udaju za sina nekog HDZ-ovog zamjenika župana. Lako je bit seljak među seljacima. Zamislite kolika je hrabrost i odlučnost trebala jednoj mladoj osobi da se suprotstavi čitavoj zatucanoj, zaostaloj, besperspektivnoj i osuđujućoj sredini, da ne poklekne pred uraganom bezrazložne i neobjašnjive mržnje, naprosto prateći svoje snove i strasti. Nego da nastavi gurati svoj film, suprotan svemu što je šljam uvjerava da bi trebala raditi. Svemu usprkos. Koja je bolja definicija heroja?
