Baš zbog toga i ne čudi što prosečan Beograđanin ne zna da se ispod
Taša nekada nalazilo rimsko groblje, da su u njegovom najpoznatijem
bunaru brutalno pogubljene ugarske velmože, da su obodi Kalemegdana bili
obodi Panonskog mora, da Prirodnjački muzej ima više eksponata nego
Beograd stanovnika...
Oni koji su želeli da o srpskom gradu
punom tajni saznaju nešto više, da upoznaju Beograd ispod Beograda, bili
su u nedelju deo ture Zorana Nikolića, novinara, turističkog vodiča i
čoveka zaljubljenog u beogradsku prošlost.
Skoro 40-oro ljudi
pristiglo je u dogovoreno vreme na samom početku Kalemegdana, ispred
spomenika zahvalnosti Francuskoj, mestu sa zanimljivom istorijom i
pričom sa kojom počinje tura o Beogradu kakvog ga znaju samo retki.
"Na ovom mestu od 1913. godine nalazio se spomenik zahvalnosti
Karađorđu. Međutim, kada su Austrougari tokom Prvog svetskog rata ušli u
Beograd, srušili su spomenik sa ambicijom da tu postave spomenik Franji
Josifu. Ceo posao je potrajao, rat se već završio. Oslobodioci su
morali da polusrušenu varoš podignu iz pepela, pa su se pitali šta da
rade sa Franjom. Neko se lepo dosetio da spomenik pretope u zvona za
crkvu Ružicu. I evo već sto godina kako Franjo lepo zvoni nad
Beogradom“, otpočinje Nikolić tročasovno druženje kroz Beograd.
Od spomenika zahvalnosti Francuskoj uputili smo se ka Pobedniku. Kako
smo prolazili pored Prirodnjačkog muzeja, bilo je nemoguće ne spomenuti
njegov tajni "život".
“Ova zgrada je 1938. godine trebalo da
postane masonski muzej. Ono što je interesantno, Prirodnjački muzej u
Beogradu ima više eksponata nego što Beograd ima stanovnika, ali su
uglavnom u depoima u Ulici Knjeginje Zorke i ne možete ih videti. Naši
su muzeji više, znate, zatvorenog tipa”, dodaje Nikolić.
Pogled
na drugu stranu vodi do Stambol kapije koja je posebno zanimljiva bila
lagumdžijama, pripadnicima posebnih vojnih jedinica, koji su pokušavali
da se tvrđave dokopaju kopajući ispod bedema u nadi da će se
braniteljima naći iza leđa. Kako bi uspeli da ih primete na vreme,
kontralagumdžije bi na širokim bedemima duž gornjeg svoda stavljali
vojničke doboše.
“Na njih bi stavljali sitna zrna pirinča,
pasulja ili graška i kad počnu da igraju, znate da neko ispod vas kopa. U
tihim danima stavljali bi tepsije sa vodom, pa bi mreškanje vode
nagoveštavalo isto.”
Misterija Rimskog bunara
Nekoliko minuta kasnije našli smo se ispred gvozdenih
vrata na kojima je stajala tabla sa natpisom “Rimski bunar”, do koga su
vodile strme stepenice, kružni prolaz i najzad, iskopina kojoj se ne
vidi dno.
“Duboku 30 metara, prvi su je iskopali Turci kada su
rešili da dođu do vode. Međutim, zbog tvrdoće kamena odustaju od celog
posla i neko vreme ovu rupu koriste kao silos za žito. Od 1717. do 1739.
gradom opet vladaju hrišćani, Austrijanci i oni transformišu Beograd iz
jedne vrlo neugledne turske kasabe u jednu vrlo dominantnu baroknu
varoš.
Njome dominira tvrđava koja je do tada bila najmoćnija u
svojoj tadašnjoj istoriji. Sastavni deo jednog takvog kolosalnog
objekta morao je da bude alternativni izvor vode i oni kopaju do 60m
dubine. I dalje su na suvom, očajni, skoro da dižu ruke od tog posla. A
onda u taj prazan cilindar postepeno počinju da se ulivaju beogradske
podzemne vode, pa će vam ustvari hidraši reći da on možda nije bunar u
pravom smislu te reči, već rezervoar za vodu, ali se naziv svodi na
isto.”
Naziv rimski nije dobio po Rimljanima, već
najverovatnije po austrijskoj ambiciji da budu nastavljači svetog
rimskog carstva kako su tada zvali svoju državu, pojašnjava naš današnji
vodič kroz Beograd.
“Bunar je dubok do nivoa vode 35 metara,
do dna 60. Tri i po metra širok i ozidan, zato što oko njega ide 212
stepenika do nivoa vode.”
Osim što je Alfred Hičkok znao da kaže da je ovo mesto za
njega prava poslastica, Dušan Makavejev je snimio film “Ljubavni slučaj
ili tragedija službenice PTT” po istinitoj priči. Jedan čovek je u ovaj
bunar gurnuo svoju ljubavnicu koja je smrtno stradala. Eva Ras i
Slobodan Aligrudić igrali su ovaj par.
“Odavde dolazi i priča o
najstrašnijoj egzekuciji koju Beograd uopšte pamti. Tiče se početka 16.
veka kada su gradom vladali Ugari, a ovde još uvek bila samo prazna
zjapeća rupa duboka 35 metara. Ugari su imali podeljenu vlastelu i
gradska vlastela se krišom sa Turcima dogovorila da će im predati grad
bez bitke, ali za neki ogroman novac. Za to je u poslednjem trenutku čuo
njihov veliki vođa Pavle Kinjiži koji je uspeo da stigne sa konjicom iz
Banata, da otera Turke sa već otvorenih kapija, a onda se okrenuo
zaverenicima u nameri da im se osveti. Njih 37-oro kanapima spušta na
suvo grotlo, ostavlja ih dole da ogladne i ožedne do bezumlja. Na kraju
su im pobacali i noževe da se međusobno pokolju. Kažu da je to bila
najstravičnija egzekucija koju Beograd uopšte pamti.”
Mesto gde noga civila nije smela da kroči
Na nekih sto metara odatle smeštena je još jedna beogradska “tajna” – vojni bunker.
Na ovom mestu je nekada stajala prva prava originalna Kula Nebojša. To
je bila Don Žon kula, kula poslednje odbrane, dominirala je gradom
despota Stefana. Srušena je u jednom austrijsko-turskom sukobu 1690.
godine.
“Naša priča ovoga puta počinje 1948. godine. Taman
nakon II svetskog rata, ondašnja vojska blokira ceo ovaj prostor i ovde
civilna noga nije mogla da kroči. Konkretno ovde je bio bunker
protivavionske odbrane. Unutra su dva topovska gnezda, potpuno
identična. Kada birate posadu za jedan ovakav podzemni objekat isto je
kao kada birate posadu za podmornicu, zbog skučenosti prolaza to mogu da
budu izuzetno niski momci, žilavi, bez osećaja za klaustrofobiju.”
Zbog ovog poslednjeg sam se i dvoumila da li su uski
podzemni stari hodnici, povukli na vlagu, zaista nešto što mi treba u
nedelju. Ovde se memla zaista osećala, prostorija je bila skučena, a
odeljak u kome su dva vojnika spavala, armirana betonska kapsula, toliko
je mala da bi i one bez ijedne fobije polako panika počela da hvata.
Za ovaj lagum se vezuje i jedna interesantna novija priča. Zoranov gost na jednom ovakvom obilasku bio je i deka od 88 godina.
“On je sa toliko strasti pratio ovu priču da sam morao da ga pitam:
‘Šta je to što vas toliko vuče?’. Kaže: ‘Vidi, mene su mobilisali 1944.
kada sam imao 16 godina, morao sam da stražarim ispred tog laguma za
koji sam čuo da vi tamo završavate turu, al me nikad nisu pustili da
uđem unutra da vidim šta ima”.
Ušuškana pećina pod Kalemegdanom
Nakon izlaska iz vojnog bunkera krenuli smo ka Velikom barutnom
magacinu. Na mestu na kom se napušta tvrđava i spušta stepenicama ka
velikoj livadi, koja gleda na ušće, nalazi se jedna od deset najlepših
tačaka u Evropi, ako je verovati evropskim turizmolozima.
“Ovoga puta naša priča počinje 1717. godine kada gradom vladaju Turci.
Pred kapijom Beograda stiže Eugen Savojski, veliki austrijski
vojskovođa. Princ Eugen je odmah po osvajanju grada naredio da se ispod
beogradske tvrđave iskopa velika veštačka pećina koja će ubuduće imati
ulogu barutane. Dodatno je opasava bedemima, kako bi bila apsolutno
zasićena i u sredinu stavlja kafić!". Izmamio je smeh svih prisutnih.
“Eugen je znao da Turci ne smeju da koriste alkohol,
kuran im zabranjuje, međutim, on je odlučio da napravi presedan tako što
je pre bitke svojim vojnicima podelio ekstra sledovanje rakije.
Očekivao je da će uticaj alkohola biti takav da će postati luđi, jači,
hrabriji i to je bio presedan u dotadašnjem načinu ratovanja.”
U
podnožju same tvrđave nazirala su se velika vrata koja su vodila u
veliku pećinu koja se zatim nastavljala do centralne prostorije
ispunjene najstarijim rimskim spomenicima.
“Šta su onda ustvari
lagumi? Lagum je veštačka pećina, pre dva ili tri veka, kada su naši
stari trgovali, a bili su dobri trgovci, negde je valjalo držati tu
robu, a nemate ni frižider ni zamrživač. Logičan put je bio pod zemlju,
tu je uvek stabilna, ista, temperatura.”
U centralnoj prostoriji, veoma prostranoj i visokoj,
pored brojnih nadgrobnih spomenika iz doba Rimljana smešten je Jonin
sarkofag, nastao početkom četvrtog veka, pronađen u Jovanovoj ulici
1882. godine. Na sarkofagu nalazi se prikaz Gospoda kao dobrog pastira. I
pored neverovatne činjenice da stojimo pored toliko vekova starih
predmeta utisak je uspeo da pokvari ugašen pikavac na jednoj od
nadgrobnih ploča iz tog vremena.
Put nas je dalje poveo ka
vinskim lagumima u Karađorđevoj ulici, a spuštajući se sve bliže reci,
još jedan facinantan trenutak nije mogao da ostane nespomenut, u samom
podnožju tvrđave.
“Pre dve godine zaustavio me je jedan
gospodin na ovoj tački i pitao: ‘A, je l’ mogu ja nešto da kažem? Ja sam
profesor geologije Slobodan Knežević, a ova stena ovde je moja nastavna
baza’. U ovu stenu pre 13.5 miliona godina udarali su poslednji talasi
panonskog mora i kada ovi radovi na rekonstrukciji nisu u toku, ovde je
profesor godinama dovodio svoje studente da im pokaže kako se jasno
ucrtavaju poslednji ostaci ježeva i školjki iz tog pradavnog vremena.”
Vinske lagume, odredište gde se naša tura završava, čine
tri pećine povezane uskim prolazima. Mesto gde su se nekada skupljali
boemi, među njima i Đura Jakšić kao jedan od redovnih gostiju, i danas
ima dušu koja odiše nekom posebnošću.
I nekako, posle svega,
tokom toliko vekova bogate istorije, čini se da su Beograđani, kako to
lepo navodi Nikolić, uvek umeli da se svakoj nevolji nasmeju u lice i
nastave dalje.