Paola Orlić je producentica Svjetskog festivala animiranog filma- Animafest Zagreb i Međunarodnog festivala fotografije Organ Vida u Zagrebu. Po struci povijesničarka umjetnosti i nezavisna kustosica, diplomirala je povijest umjetnosti i filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu a stručno se usavršavala na magisteriju na College of Art, Ohio University u SAD-u, usmjerivši svoj interes na polje umjetnosti i filma. Po povratku u Hrvatsku nastavila je svoj rad kao samostalni djelatnik na projektima u kulturi i medijima te kao stručna suradnica nekoliko istaknutih Hrvatskih filmskih festivala. Osim kao festivalska producentica djeluje kao nezavisna kustosica i predavačica. Autorica je, urednica i izdavačica nekoliko umjetničkih monografija. Suradnica je laboratorija FoAM u Bruxellesu na dugogodišnjem projektu PARN, Physical and Alternate Reality Narratives.
Sa Paolom smo se sreli u Banjaluci, gdje je bila gošća 10. Festivala animiranog filma „Banjaluka 2017“ koji je održan krajem oktobra, a za BUKU smo razgovarali o animiranom filmu, animaciji u regiji, filmskim festivalima i drugim temama.
Paola, bila si gošća 10. Festivala animiranog filma „Banjaluka 2017“, održala si predavanja studentima, družila se sa posjetiteljima. Kako ti se čini banjalučki festival animiranog filma? Kako je protekao tvoj boravak u Banjaluci?
Bio je to moj prvi posjet ne samo festivalu nego i gradu Banjaluci pa je, moglo bi se reći, moj boravak protekao u svojevrsnom otkrivanju šireg gradskog kulturnog obzora. Mada u Banjaluku, naravno, ne dolazim, kao potpuni stranac jer me s gradom vežu lijepa prijateljstva s banjalučanima ostvarena prije puno godina na postdiplomskom studiju u Americi, ipak rekla bih da sam kroz svoj prvi posjet festivalu a zatim i umjetničkoj akademiji- posebno katedrama animacije i produkcije, na kojima sam održala predavanja, kao i pri susretu sa svim divnim kreativcima koje sam ovdje upoznala zapravo otkrivala širu kulturnu dimenziju i potencijal samog grada.
Radiš kao producentkinja Animafesta u Zagrebu. Za one koje ne znaju, riječ o jednom od najznačajnijih festivala posvećenih animaciji. Šta je za tebe Animafest?
Svjetski festival animiranog filma - Animafest Zagreb, osnovan davne 1972. godine, drugi je najstariji filmski festival u potpunosti posvećen animiranom filmu na svijetu. Pokrenut zahvaljujući međunarodnom ugledu autora slavne Zagrebačke škole crtanog filma, osnovan odlukama Međunarodne asocijacije animiranog filma ASIFA-e, produkcijske kuće Zagreb film i Grada Zagreba, zagrebački Animafest uz festivale u Annecyju, Ottawi i Hirošimi pripada krugu četiri najbitnija svjetska festivala animiranog filma. Budući da smo još uvijek jedini nacionalni tzv. „A festival“ čiji pobjednik kratkog metra ide u direktnu konkurenciju za prestižnu nagradu američke filmske akademije- slavni Oscar te Europsku nagradu Cartoon d’Or, Animafest Zagreb je doista festival neupitnog značaja na karti svjetskih festivala. No, ono što mene najviše oduševljava i zašto ga najviše od svih filmskih festivala na kojima sam radila volim i zadovoljstvo ga je organizirati jest činjenica da je riječ o specifičnom festivalu filma gdje su autori gotovo svi apsolutni posvećenici svoje profesije gdje su crveni tepisi i glamur celebrityja te općenito „društvo spektakla“ još uvijek sporedna stvar dok u žiži svega stoji njihovo djelo- animirani film.
U bliskom si konkatku sa mladima i studentima, koliko su oni zainteresovani za animaciju?
Kada pričamo o studentima i interesu za animaciju, moram svakako istaknuti jedan lijepi primjer projekta i suradnje studenata iz regije koji možda na najbolji mogući način ilustrira situaciju. Naime, proteklog proljeća Animafestu je jednim lijepim mailom predstavljen projekt Banjalučkog Animacikla te predloženo da li bismo bili zainteresirani zajedničkim snagama organizirati sličan događaj u Zagrebu. Riječ je doista bila o divnoj inicijativi koja nam se odmah jako svidjela i za koju smo znali da je vrijedna truda i našeg dodatnog organizacijskog napora jer nije se samo radilo o spoju promocije animacije i popularnog gradskog bicikliranja nego smo bili uvjereni da je to bio i najljepši mogući način da „animirajući“ gradske ulice i fasade studentskim radovima koji su se projecirali s tricikala koje smo specijalno za tu priliku dobili, u svojevrsnoj biciklističkoj karavani uvedemo domaću publiku u naš skori nadolazeći festival. I tada sam upoznala cijelu jednu grupu divnih mladih studenata animacije zajedno s njihovim mentorom i profesorom Mladenom Đukićem sa odsjeka za animirani film na Banjalučkoj akademiji koji su nas naprosto oduševili ne samo svojim entuzijazmom i posvećenošću onome što rade nego i velikom profesionalnošću. Stoga, mogu zaključiti da ne samo da postoji interes nego sam uvjerena da u Banjaluci upravo stasa jedna vrlo vrijedna i zanimljiva generacija animatora od koje se puno očekuje.
Kakva je razlika između nekadašnje klasične animacije i one danas u kompjuterizovanom svijetu?
Velika naravno, no, to ne znači da i danas kada nam stiže preko 1600 filmova u godišnjoj selekciji tu nema najraznovrsnijih uradaka od onih koji se koriste klasičnim tehnikama do onih suvremenih kompjuterski generiranih CGI (Computer-generated imagery). Razvoj tehnologije i računarstva neupitno je odveo priču animiranog filma do neslućenih visina pružajući prije svega široko polje mogućnosti u smislu generiranja 2D i 3D, svakojakih specijalnih efekata i skraćivanja vremena realizacije ostvarenja, no, još uvijek, raznim trendovima i tehnološkim dostignućima usprkos, i dalje postoje autori koji mjesecima i godinama strpljivo stvaraju i grade svoje setove, kreiraju lutke, animiraju pijeskom, crtaju po staklu, grebu i rišu direktno po filmskoj vrpci, rade cut out animaciju, kombiniraju razne tehnike, eksperimentiraju i u tome zapravo i leži ljepota i čarolija animiranoga filma..
Gejmeri u animaciji? Koja je njihova uloga i kako oni sarađuju sa umjetnicima? Koliko je animacija danas važna imajući u vidu da je ona važan segmet gejmerske industrije?
Itekako! Naime, svjesni da u tome leži cijela lepeza mogućnosti i budućnost animacije, Animafest već punih pet godina radi upravo na afirmiranju videoigara kao ravnopravnog medija estetskog stvaralaštva i sjecišta animacijske umjetnosti i digitalne tehnologije. U suradnji s zagrebačkim Fakultetom elektrotehnike i računarstva i Akademijom likovnih umjetnosti, za vrijeme festivala organiziramo petodnevnu radionicu (video game workshop) pod vodstvom istaknutog mentora iz svijeta video game industrije kojeg dovodimo upravo za tu svrhu na festival. Spajanjem zajednice programera i developera te animatora i ilustratora u tom dijelu našeg festivala, iznimno se trudimo poticati kreativnost i konkurentnost mladih umjetnika i informatičkih stručnjaka. Polaznici radionice u manjim timovima dizajnera i programera izrađuju vlastitu videoigru koju potom predstavljaju zadnji dan festivala a najbolji tim osvaja i značajnu sponzorsku nagradu. Također, prije nekoliko godina puno smo razgovora vodili s glavnim ljudima iz gamerske industrije u Hrvatskoj o inicijativi utemeljenja još jedne natjecateljske kategorije i nagrade na Animafestu- one za najbolje animiranu videoigru, no, na žalost zbog raznih okolnosti, a najviše limitiranosti vremena ljudi iz te branše i potkapacitiranosti atraktivnog sponzorskog konteksta, inicijativa nije u međuvremenu zaživjela no, nije isključena njena realizacija u skorijoj budućnosti.
Na koji način možemo ljude više zainteresovati za filmske festivale, čini mi se da svi imaju istu muku sa manjkom posjetitelja na dnevnim projekcijama?
To nije ništa čudno. U sveopćoj „festivalizaciji“ društva gdje skoro svako selo ima neki festival danas ima doista svega i svačega pa je normalno da je u moru raznih događanja kulturne profilacije publika dovedena u situaciju da bira među ponuđenim sadržajima što ne mora nužno voditi optimalnom izboru jer kao što znamo, često se atraktivnost pojedinih kampanja ne poklapa s kvalitetom ponuđenog. Svjesni da se ime i svjetski ugled Animafesta stvarao godinama itekako osjećamo veliku odgovornost spram sustavnog promišljanja načina na koji festival treba komunicirati sa svojom publikom ali i onom potencijalnom publikom koja će tek to postati. Kada kažem „publika koja to tek treba postati“- mislim na onaj dio festivalskog posla koji se sastoji u tome da kontinuirano radimo na promociji animacije ne samo kod publike koja tek stasa- dakle onih najmlađih za koje uostalom kao festival nudimo vrlo kvalitetno probran program natjecanja filmova za djecu po dobnih skupinama, nego i onu publiku koja možda nije imala prilike susresti se s autorskom animacijom izvan generalizirane percepcije „crtića“ pa pomno smišljenim kampanjama poput npr. besplatnih open- air projekcija posebno izabranih atraktivnih animiranih filmova na zelenim površinama glavnih gradskih parkova poput Zrinjevca i Ribnjaku te zagrebačkih kvartova uoči početka festivala, radimo na konstantnom populariziranju animacije i svega što festival dovodi svakoga lipnja u Zagreb. Iako se publika naravno, može smišljeno targetirati po programima, osobno vjerujem da se kvalitetom i konstantnim radom na promociji i edukaciji itekako može svake godine privući sve više publike, bar to tako mi iz godine u godinu radimo i bilježimo rast. Zagreb, uostalom kao grad animacije, to itekako zaslužuje.
Kako si se ti zainteresovala za filmsku industriju i rad na filmskim festivalim. Dugo godina si u ovom poslu, sa kojim si se sve izazovima suočavala?
Iskreno, nisam sigurna u taj neki ključni trenutak, možda odgovor leži u činjenici da sam iz Pule i da su me još u najranijoj dobi roditelji redovito sa sobom vodili na sve filmske projekcije ondašnjeg Festivala Jugoslavenskog Igranog Filma koji se odvijao u najljepšem kinu na otvorenom- pulskoj Areni pod zvjezdanim nebom. Ta se festivalska čarolija očito jako duboko utisnula u moju svijest pa čim sam malo odrasla da sam sa društvom mogla odlaziti sama na festival, gotovo da nije bilo projekcije koju ne bih stigla pogledati navečer a ujutro pohoditi novinarske projekcije i razgovore s autorima. Iako sam cijelu mladost pohađala uvijek dvije škole, svirala klavir i mislila da ću završiti na akademiji svirajući satima Bachovu Die Kunst der Fuge, da bih potom naglo promijenila odluku i diplomirala pa i magistrirala povijest umjetnosti i filozofiju, na kraju, eto me na festivalu animiranog filma. Put do toga sasvim sigurno vodio je i preko Motovun film festivala na čije sam nulto izdanje stigla taman kao studentica iz SAD-a i sa kojim sam zapravo i „rasla“ od raznoraznih poslova volontiranja do bivanja voditeljicom ureda za odnose s javnošću. No, dok sam mislila da će rad na filmskim festivalima ostati tek usputni angažmani koje ću prihvaćati do onog trena kada ću sidro trajno baciti u svoju užu struku, sudbina je očito drugačije htjela pa eto me i dalje plovim festivalskim vodama koje nisu nikada mirne ali su zato silno uzbudljive.
Pratiš li filmsku industriju u regiji? Koje filmske stvaraoce bi izdvojila kao danas najznačajnije?
Pratim koliko stižem. Mada se sada već neko vrijeme krećem uglavnom animiranim filmovima trudim se uhvatiti sve što mogu vidjeti po festivalima od Zagreb film festivala i Zg Doxa do najčudesnijeg zagrebačkog festivala eksperimentalnog filma 25FPS koji mi svaki puta otkrije nove dimenzije filma kao medija.
Nisam sigurna da bih željela da ih moj vrlo osoban izbor određuje kao „najznačajnije“ jer riječ je naravno o prijateljima od kojih puno očekujem a to su Andrej Korovljev koji je nadomak završavanja dokumentarca o Tusti- legendarnom pjevaču pulske grupe KUD Idijoti zatim dugo očekivani veliki igrano-dokumentarni film „Dianina lista“ s Almom Pricom u naslovnoj ulozi čije se snimanje upravo privodi kraju autorice Dane Budisavljević a onda svakako i prvi dugometražni film vječitog enfant terriblea hrvatskog filma- Predraga Ličine. Peđin kratki igrani SF film Teleport Zovko o jednoj o mogućih interpretacija ukazanja Gospe u Međugorju prije nekoliko godina već je dovoljno uzbudio duhove domaće javnosti da s nestrpljenjem čekamo razvoj situacije oko njegovog novog projekta- prve dugometražne hrvatske zombie horror komedije s naslovom koji već ledi krv u žilama i bez da je snimio prvu klapu..
Kad se kaže zagrebačka animacija svi pomisle na profesora Baltazara. Zašto je on doživio toliki uspjeh?
Priča o neobičnom profesoru Baltazaru iz Baltazar grada koji uz pomoć svojih ludih izuma pomaže ljudima u rješavanju njihovih problema mislim da je ona lijepa priča o univerzalnom prepoznavanju arhetipa dobra pa stoga ne čudi da su Baltazara s istim oduševljenjem gledala djeca kod nas ali i u Švedskoj, Norveškoj, Danskoj, Finskoj, Holandiji i Portugalu gdje je postao svojevrsni hit. Zagrebačka škola crtanog filma s Baltazarom i puno puta spominjanim Vukotićevim Surogatom - još uvijek jedinim Hrvatskim filmom ovjenčanim Oscarom iz davne 1962. čiji je uspjeh, uostalom i direktno zaslužan za pokretanje Animafesta u Zagrebu deset godina poslije, jedno je od najsjajnijih poglavlja umjetnosti u našim krajevima i koliko god se mi trudili još uvijek mi se čini da nitko nije dostigao tu vrstu umjetničke izvrsnosti i svjetske relevantnosti. Autori zagrebačke škole crtanoga filma rijetki su primjer beskompromisne umjetničke smjelosti, integriteta i kreativnosti i kada razmišljam što bih danas mogla usporediti s tim periodom, nalazim se u velikom problemu jer još uvijek mislim da nema pandana tom periodu na našoj široj sceni. Voljela bih da me netko uskoro demantira.
Pored rada u filmskoj industriji, radiš i na jednom manjem festivalu posvećenom fotografiji. Možeš li nam reći nešto više o tome?
Riječ je o međunarodnom festivalu fotografije Organ Vida koji se u rujnu održava u Zagrebu u Muzeju suvremene umjetnosti koji nam je glavni partner a koji će slijedeće godine proslaviti svoje 10. jubilarno festivalsko izdanje. Mada je doista prije desetak godina počinjao kao manji festival, on to danas više nije ni kom pogledu s obzirom na to da se održava na preko 17 lokacija u gradu te da se u sklopu njega osim naravno izložbi fotografija, raznih radionica i prezentacija, održava i stručni simpozij na kojem gostuju vodeći teoretičari i kustosi iz svijeta suvremene fotografije. Budući da na festivalu osim nas nekoliko iz najuže festivalske organizacije na postavljanju festivala redovito rade same žene, od toga da prevoze i nose teret, da sklapaju i podižu izložbe, odlučili smo njegovo jubilarno izdanje slijedeće godine posvetiti upravo ženama. Ja sam se festivalu konkretno pridružila prije dvije godine u funkciji produkcijske savjetnice kada je festival bio na svojevrsnoj prekretnici. Naime, kako je festival u samo par godina ozbiljno narastao i pozicionirao se kao jedan od najznačajnijih festivala fotografije u široj regiji te da je kao takav zahtjevao ozbiljno restrukturiranje i stručni angažman a i da su se okolnosti posložile da sam se festivalu mogla u potpunosti posvetiti u produkcijskom smislu po završetku Animafesta u lipnju, mogu slobodno reći da sam sa zaključivanjem devetog izdanja Organa Vida prije točno mjesec dana, kada smo skinuli posljednju izložbu, upravo otškrinula vrata dviju novih uzbudljivih festivalskih godina.
Za mlade koji žele da se bave producentskim poslom- šta im savjetuješ, na čemu moraju da rade da bi bili uspješni u tom poslu?
Budući da danas postoji studij produkcije, mislim da onaj tko se odluči za ovaj posao može vrlo dobro osnove rada i izazova producentskog posla naučiti i savladati u okviru redovitog studija. Kažem- može, no i ne mora jer realnost je obično malo drugačija od onoga što poučavaju u školi. Studirati produkciju u moje vrijeme uostalom i nije bilo moguće a i pitanje je da li bi to mene onda uopće i zanimalo. Dok mislite da plovite sigurno u jednom pravcu iznenadan vam nalet vjetra jedra okrene u sasvim drugom smjeru pa dok se snalazite za kormilom koji put otkrijete da tamo kuda sada brodite nije nužno mjesto na koje niste nikada htjeli stići. Život naprosto ima neke svoje čudesne itinerere ali i stranputice katkada znaju otkriti lijepe vizure. Formulu uspješnosti dobrog festivalskog producenta doista ne znam osim što je jasno da su neki osnovni preduvjeti da osoba bude iznimno odgovorna, organizirana i sposobna da uvijek može naći rješenje. Iako mnogi misle da je posao festivalskog producenta sličan onom dirigenta u orkestru koji u svakom trenu zna napamet partituru tj što, tko i kada svira (svoju dionicu), na kraju festivalske čarolije, kada se ugase svjetla pozornice i utihne festivalski orkestar nije rijedak prizor festivalske producentice s metlom umjesto dirigentskog (čarobnog) štapića u ruci. No, metla uostalom, jest i atribut vještice stoga, da.. i metla nam nije strana :)
Razgovarala Maja Isović Dobrijević
