Umirućima se kupuju skupe stvari. Tako se živi tješe, od sebe odgone pomisao da će im smrt doći u posjet i odvesti onoga koji je još uvijek tu, govori, nada se, pruža ruke, pa onda trče do dućana i pred onaj posljednji odlazak u bolnicu kupuju nove papuče, dvije pidžame, svileni bademantil, koji se u Sarajevu još uvijek zove šlafruk, ali ja ne volim tu riječ jer me podsjeća na jabuke u šlafruku koje, pak, volim, kupuju najskuplji neseser, kremu za ruke i kremu za lice, možda i nove cipele za izlazak iz bolnice kupuju, iako im je, zapravo, jasno da će taj izlazak biti kroz bolnički podrum i mrtvačnicu, da će krema za ruke, kao i krema za lice ostati nenačete, da ruke umirućeg neće nikada povući zip na najskupljem neseseru, da će mu samo jednom, i to kod kuće, za probu, s mukom navući novi bademantil, na što će se umirući tugaljivo osmijehivati, sve pokušavajući da se sjeti neke prigodne šale, da će pidžame ostati do kraja da samuju u bolničkom ormariću, jer će umirući sve svoje dane provesti u bolničkim pidžamama, i da će papuče nedirnute stajati ispod postelje, spremne da ga ponesu na daleke pute, da će u njima ostati dvije žute naljepnice s brojem 42, koje se inače odlijepe nakon što prvi put čovjek obuje papuče, tako da je sva ta žurba i strka po dućanima bila uzaludna, da je uzaludan bio taj veliki trošak, i da bi svakako bilo razumnije čuvati novce za pogreb ili za spomenik – tojest za nadgrobnik, kako se to kulturno kaže – koji će se graditi čim se zemlja nad umirućim slegne.
Umirućima se kupuju skupe stvari. Tako je Franji Rejcu njegov tada već bivši zet, koji mu je bio i ordinirajući liječnik, kupio električni aparat za brijanje. Zbilo se to u zrelo ljeto 1972, moglo je to biti drugoga tjedna kolovoza, kada je Franjo umjesto da s Olgom i malim krene u Drvenik, gdje će mali prvoga ponedjeljka u rujnu krenuti u školu, išao u Dom invalida, na Trebević, da se tamo pod liječničkom paskom nadiše zraka i malo oporavi. U trenutku kada mu je Dobro Jergović kupio električni aparat za brijanje nije izgledao kao da umire. Olga i Javorka vjerojatno nisu ni slutile da umire, ali zet je to morao znati. On mu je stetoskopom slušao srce, on mu je radio EKG, i poslije ga čitao na onoj dugoj papirnoj traci, na kakvima će se nekoliko godina kasnije izdavati računi u samoposlugama. Morao je znati, i sigurno je znao, da tom srcu nije ostalo još mnogo otkucaja i da kupnja najmodernijeg električnog aparata za brijanje baš i nema previše smisla. Ali i on se, usprkos razumu i svim medicinskim znanjima, nekako nadao da će na taj način prevariti smrt.
Ne znam koliko se puta Franjo Rejc obrijao svojim novim aparatom. Do kraja života ostalo mu je najviše pedesetak dana, od kojih se posljednjih petnaest neće dizati iz postelje. Zadnjeg su ga tjedna donijeli na Sepetarevac, jer je, kao i toliki drugi, poželio umrijeti kod kuće. Je li znao da umire? Naravno da jest.
Je li umro obrijana lica? To više nemam koga pitati. Mrtvi su svi koji su uz njega te hefte bdjeli, koji su razgovarali s njim, vidjeli ga. Skoro da su već mrtvi svi koji su Franju Rejca ikad upoznali. Njegov život skoro da se sveo na moja sjećanja, nepouzdana i slaba, sjećanja šestogodišnjeg dječaka, i u sjećanja na sjećanja na sjećanja na sjećanja, među kojima je već odavno toliko toga što se nikad nije dogodilo i nije sjećanje, nego je posljedica nepravilnog širenja električnih impulsa niz nervne završetke, kolanja tajanstvenih kemikalija krvotokom, greške u sistemu iz koje nastaje slika čovjeka koji nikad nije živio. Posljednja istina o njemu je ona iz dokumenata. Da nije dokumenata moglo bi se reći da Franjo Rejc nikad nije živio.
Brijao se britvom. To mu je bio uobičajeni svakojutarnji ritual. Malo prije svanuća bi palio svjetlo u banji – ili bi, ako nema struje, užgao petrolejku – sapunjao bi lice običnim sapunom, i onda se polako, potez po potez, brijao. Britvom je, svaki put ispočetka, oblikovao vlastito lice, obraze, čeljust, tanak i žilav vrat kao sa Giacomettijevih skulptura, i pritom bi se čuo onaj jedinstveni zvuk, koji se ne može pobrkati niti sa jednim drugim zvukom, teške masivne oštrice dok kosi bradu. Vjerojatno sam tek nekoliko puta u najranijem djetinjstvu gledao djeda kako se brije. A možda sam to vidio samo jednom, jer zašto bih uopće bio budan u tako rano jutro. Ali to što sam jednom vidio tako se upečatljivo utisnulo u moju svijest da bih evo sad mogao svojom rukom ponoviti koreografiju od tih jedva desetak pokreta britvom koliko je djedu trebalo da se obrije. A s tim je utiskom stiglo i uvjerenje da je jutarnje brijanje britvom jedno od tri-četiri obilježja muževnosti. Kada odrastem, i ja ću tako, čeznuo sam. Ali na kraju nikada nisam tako i toliko odrastao da bih uzeo britvu u ruku i da bih se usudio oštricom preći preko svoga lica. (Koja je to razlika u životnim iskustvima, djedovom i mom, zbog koje ne mogu uzeti britvu?)
Imao je mirnu i čvrstu ruku, sve dok pred posljednju godinu života nije oslabila. Ili mu se činilo da je oslabila. Najednom više nije uživao u brijanju britvom. Hvatao ga je strah da se ne poreže, pa je nabavio žilete. Ali nikad se na njih nije navikao. On, koji se nikada nije porezao brijući se britvom, žiletom je kasapio obraze i bradu. Bio je sav krvav, po licu bi sve do podneva nosio čitave arhipelage cigaret-papirića kojim je zatvarao rane nastale brijanjem.
Zatim se vratio britvi. Pa se brijao kod brijača u Zaostrogu. Sve dok mu, pred kraj svih krajeva, zet nije kupio električni aparat za brijanje.
Britva je bila na preklop, imala je sedefnu dršku i opasno sjajno sječivo. “Ne budeš li dobar, britvom ću ti odrezati nos!” jednom je rekao, a ja sam užasnut pobjegao, jer sam vjerovao da bi se zaista moglo dogoditi da mi Nono odreže nos. U ta rana vremena, prije nego što me iskustvo naučilo društvenim konvencijama, uključujući i one najbliskije, obiteljske i djedovsko-unukovske, čak i takve šaljive prijetnje zvučale su savršeno uvjerljivo. Da su mi tada rekli da će me, ne budem li dobar, ispeći u rerni i pojesti, ne bih ni trenutka dvojio da će to i učiniti. Ne znam jesu li i druga djeca bila takva. Ako jesu, to samo potvrđuje svu jezu djetinjstva.
Ne znam što se na kraju zbilo s Nonetovom britvom. Vjerojatno je nekom poklonjena. Vazda je u našoj kući postojao zazor od opasnih ili pričom bogatih predmeta, od oružja, vrijednog nakita, naslijeđenih dragocjenosti. Nona se takvih stvari spremno rješavala, čisteći kuću od svega što ne služi svakodnevnom životu ili što je životom pregađeno. Tako je iščezla i Nonetova britva. Žao mi je nje, a opet ne znam što bih da je tu. Prilično sam siguran da se ne bih odvažio njome obrijati.
Električni brijači aparat Braun sixtant nalazi se u čvrstoj kožom obloženoj pravougaonoj kutiji, dimenzija 15x12x5 centimetara, čiji se poklopac zatvara preklopnom kopčom na driker (drücker). U kutiji su, na baršunastom podmetaču u boji ilovače, aparat, čija je mrežica zaštićena plastičnom maskom, četkica za čišćenje i naponski kabel dug čak 170 centimetara. (Pažljiv kroničar epohe mora primijetiti kako iz godine u godinu, iz desetljeća u desetljeće, bivaju sve kraći i kraći kablovi na elektronskim uređajima.) Nakon upotrebe kabel se namota oko utikača, pa provuče kroz plastični okvir koji ga drži na okupu, tako da sve biva uredno i nadasve praktično. Vrijeme je kada čovječanstvo otkriva praktičnost malih predmeta.
Aparat se sastoji od crnog plastičnog okvira, sastavljenog od dva jednako velika dijela, koja skupa drže dva vijka. Te vijke nisam pokušavao odviti da pregledam utrobu aparata, jer ih, pretpostavljam, više ne bih znao zaviti. Samo se djeca bave zavirivanjem u unutrašnjost stvari, a ja sam u međuvremenu odrastao. S donje strane nalazi se sklopka na kojoj se podešava napon: 110 ili 220 volti. Dolje je i utičnica u koju se utakne naponski kabel. Njezina dva zupca djeluju vrlo starinski. Tu je, utisnut u plastiku, i serijski broj proizvoda. Pokušavam ga pročitati na svjetlu večernje žarulje, jednoga novembarskog dana 2017. godine: 1052146.
Iznad plastičnog okvira u kojem je motor nalazi se metalna glava aparata. S gornje je strane mrežica pod kojom, kada se uključi aparat, vibriraju polukružno oblikovane britvice, koseći pri dodiru s kožom bradu, dok se sa strane, pri brijanju dalje od lica, nalazi mala vibrirajuća tračnica, koja služi za potkresivanje brkova.
Nakon brijanja mrežica se može skinuti da bi se unutrašnjost glave, ono mjesto gdje su britvice, očistila od dlačica.
Kada je početkom listopada 1972. na Sepetarevcu umro Franjo Rejc, njegov brijaći aparat ostao je u ormariću u kupaonici. Skoro sasvim nov, jedva da je ikad upotrijebljen, mogao je dobro poslužiti nekom od njegovih rođaka. U to su mu vrijeme još živa braća – pokojni je samo onaj najmlađi: Edo – obojica su došla na žalost, na Sepeterevac, došli su im i sinovi, sve odrasli ljudi, a električni aparat za brijanje jedna je od onih još uvijek prilično luksuznih, lijepih stvari, što pripadaju novom, nailazećem dobu, pa bi, vjerojatno, svakome od njih bilo drago da ga steknu.
Ali nikome tada nije na um palo da poklanja Franjin aparat. Ne poklanjaju se za karmina pokojnikove dragocjenosti. To se, možda, tek kasnije radi. Osim toga, nije li pomalo i jezovito obrijati se aparatom koji je do neki dan brijao brata koji sad leži na Barama, u ilovači boje baršuna? Kako je to kad te po licu dodiruje nešto što je prije nekoliko dana dodirivalo mrtvog brata? Možda je utješno, možda i nije.
Nije im ni poslije na um palo da poklanjaju Franjin električni aparat za brijanje, iako u kući više nije bilo odraslih muškaraca, i dugo ih još neće biti. Tko zna čime će se ljudi brijati kada mali jednom odraste…
Aparat marke Braun, naziva sixtant, na plastičnoj je pozadini imao još jednu naljepnicu. Na njoj je iz pravilno iscrtnog kruga iskakala petokraka zvijezda. Ali nije to ona zvijezda komunizma, nego je simbolični znak, amblem električnog svjetla i tehnološkog napretka. Isti taj znak, oštrokraka zvijezda sa pet kraka, koji iskaču iz kruga koji bi ih trebao sapeti, nacrtana u plavom neonu svjetlila je na vrhu nebodera u kojem se nalazila kafana Park. Po noći se taj znak vidio iz sobe na Sepetarevcu.
Ispod znaka piše Iskra Kranj.
Aparat je proizveden u Kranju, po njemačkoj licenci.
Osam godina nakon Nonetove smrti prvi sam se put obrijao upravo tim aparatom. Bilo mi je petnaest, i nije baš da sam imao previše toga za obrijati, ali mi se žurilo, trebalo je što prije sa lica ukloniti tragove posljednjeg kasnog djetinjstva. Nikada mi se nije više žurilo da ostarim.
Brijao sam se svakoga drugog dana, uporno, entuzijastično i u nadi da će tu nešto napokon i izrasti. A kada je napokon izbila prava muška brada prestao sam se brijati. U vojsci, kojoj me dopalo da služim, taman kad sam čestito obradatio i mogao sam uživati u plodovima svoga truda, morao sam se brijati svakoga jutra, ali žiletom, jer mi nije na um padalo da Nonetov aparat nosim na sobom. Na neki način, taj Braun sixtant i nije bio moj. Bio je njegov, u čemu činjenica njegove smrti nije igrala neku naročito važnu ulogu. Ponekad vlasništvo nadživi vlasnika. To se dogodi kad predmet vlasništva ima svoju priču.
Nakon vojske sam pustio bradu. U sljedeći tridesetak godina obrijao sam se jednom ili dvaput, ali opet žiletom, više nikad Nonetovim Braun sixtantom. U jesen 2016. opet sam se počeo brijati. Jednom tjedno. Iz ranog straha od starosti ili iz nekog drugog, neutvrđenog razloga. Nije to baš toliko važna stvar da bi se o njoj dalje razmišljalo. Ili sam se počeo brijati da bih samom sebi drukčije izgledao. Trebalo je načiniti rez i krenuti ispočetka. Češće je to trebalo činiti, primijetio sam dok sam posmrtne ostatke mojih pokojnika spremao za selidbu.
Čim smo stigli u Zagreb, u stan u Zapruđu, krenuo sam u kupaonicu da provjerim radi li Braun sixtant. Utakao sam naponski kabel u struju i oprezno potisnuo prekidač na aparatu. Radio je. Brujao onim zaglušujućim brujem ranih elektroničkin naprava. Odmah sam ga isključio, sretan što je i on još živ. Zatim sam mu skinuo glavu s mrežicom. Unutra je sve bilo puno sitnih dlačica, sitnijih od najsitnije tačke na kraju rečenice, koje su tu trideset i koju godinu. Te dlačice, to sam ja iz 1983. godine. Puhnem li, nestat ću.
