SLAVNI PISAC
Po glavi našoj, širom, bez staze, puta
Branko Ćopić povazdan luta.
Pisanjem se bavi često ga vide,
s trista citata na juriš ide.
I Bošnjak i Srbin, pa čak i – Hrvat,
poznaju Branka, slavnoga pisca.
Markes ga štuje, Borhes mu se klanja,
Francuska 7, po svu noć ga sanja.
Pred njim dan hoda, širi se strava,
njegovim tragom putuje slava.
SRPSKO PISMO
Jednoga dana, vidjeli nismo,
Branko je, kažu, dobio pismo.
Medeno pismo, pričao Ćosa,
stiglo u torbi poštara Đoga.
Adresa kratka, slova k'o jaja:
"Za druga Branka
Na kraju gaja".
U pismu piše:
"Branko, brate, sanjam te često i
mislim na te.
Evo ti pišem sa Kalemegdana Slobinim perom.
Divno li šara!
Dođi na ručak u moju logu, požuri samo,
ne žali nogu.
Sa punim loncem i masnim brkom
čekaću na te, požuri trkom.
Nježno te grli medena lica
i pozdrav šalje tvoj Dobrica"
Branko se veseli: – Na gozbu, veli,
tu šale nema, hajd da se sprema.
Ćopić naš lukavo škilji,
pregleda tekstove i svaki šilji.
- Ako bi usput došlo do boja,
nek bude spremna odbrana moja.
KOD BOŠNJAČKE KUĆE
Sunčani krug se u zenit dig'o
kad Branko do Bakira stig'o.
Pred kućom- čardakom, kamenog zida,
Branko Ćopić svoj šešir skida,
klanja se, smješka, kavalir pravi,
biranom frazom Bakira zdravi:
- Dobar dan, Bakire, vrlino čista,
klanjam se tebi, sa hafiza trista.
Nek perje pijetla krasi tvoj dom,
Fahro nek sjedi u loncu tvom!
Sebijino krilo lepeza tvoja,
a jastuk meHki privatizacija koja.
Živio vječno u miru, sreći,
nikada lavež ne čuo pseći.
I još ti ovo na kraju velim:
ja sam za halal ručak trbuhom cijelim!
Otpoče ručak čaroban, bajni.
I Branko i Bakir od loja sjajni.
Jelo za jelom samo se niže,
Brančilo često zdravicu diže:
U zdravlje Sebije i njene kuće,
za napredak SIPA nek zatvori Žuće.
Niže se ručak četverosatni,
zategnu trbuh k'o bubanj ratni.
NOĆ
Evo i noći, nad Bosnom cijelom
nadvi se suton sa modrim velom
Promakne samo NGO koji
i vjetar noćnik listove broji.
Utihnu Bosna, nestade graje,
Carinika divljih oči se sjaje.
Skitnica švercer svjetiljku pali,
halogenom baterijom putanju žari.
A Mektić huknu svoj ratni zov:
- Drž'te se, ptice, počinje lov!
PRUD
Branko se diže, obrve briše.
-Ja moram kući, dosta je više.
Dobro je bilo, na stranu šala,
Sebija draga, e, baš ti hvala.
-Moja je kuća čvrsta k'o grad,
prenoći u njoj – Kuda ćeš sad?
Tako ga doktorica na konak sladi
a Branko se brani, šta da se radi:
-Zahvaljujem se pozivu tvom,
al' mi je draži moj skromni dom!
-Ostani paša, Sebija sve guče,
moli ga, zove, za ruku vuče.
Al' Branko tvrdoglav, osta pri svom
- Draži je meni moj skromni dom!
Šušte i šumom Branko mjeri put,
kroz granje mjesec svijetli mu put.
Ide Branko, gunđa, dok zvijezde sjaju:
- Kućico moja, najljepši raju!
POTJERA
Ostade bratija, misli se: – Vraga,
što mu je kuća toliko draga?
Kad Branko tako žudi za njom,
bit' će to, bogme, bogati dom.
Još ima možda od mermera pod,
prastare daske rese mu svod.
Ta kuća, vjerujem, obiljem sja.
Poći ću, kradom da vidim i ja, dere se bratija u glas sva.
MUK
Požuri Sebija, nečujna sjena,
mantil njen ko noga je njena.
Dok juri tako uz grobni muk,
pred njom na stazi, stvori se Vuk .
-Grrr, kuda žuriš, kaži-der Ravnogorcu;
možda si negdje pronašla crvenu ovcu?
- Idem da doznam – Sepka sve duva -
zašto Branko kuću toliko čuva.
-Eh, kuća, trice! – veli Vuk zao.
-Ta ja bih svoju za komunističko jagnje dao!
Poći ću s tobom jer volim šalu,
hoću da vidim Branka – budalu!
UJAK
Dok jure dalje brzo k'o strijela,
srete ih Čović, prijatelj riječnih vještačkih vrela.
- Sumnjiva žurba – Čova ih gleda -
možda ste našli hostiju mjeda?
- Ne, nego maštu golica moju,
zašto Branko voli kućicu svoju.
-Kućica, glupost! Moje mi hacijende,
svoju bih dao za tri hidrocentrale bijedne.
Za kilovat-sat dat' ću je svakom!
govori Čova na paru lakom.
-Poći ću s vama, jer volim šalu,
hoću da vidim Branka – budalu!
U DODIKOVOM CARSTVU
Sve troje jure k'o divlja rijeka,
odjednom- evo- Srpska neka.
Dodik Baja u njojzi se banja,
pospano škilji i – jelo sanja.
- Hr-nji, junaci, sumnjiva trka,
negdje se, valjda, bogovski krka?!
- Poskoči Dodik, uz mnogo graje,
a Čović mu na to odgovor daje:
-Tražimo razlog, blatnjava zvijezdo,
zašto Brančilo voli rođeno gnijezdo!
-Rođeno gnijezdo! Tako mi SAO,
za pola ručka ja bih ga dao!
Poći ću s vama jer volim šalu,
hoću da vidim Branka- budalu!
PRED BRANKOVOM KUĆICOM
Svi jure složno ka cilju svom,
kuda god prođu – prasak i lom!
Pristigli Branka, glede: on stade
kraj neke stare bukove klade.
Pod kladom rupa, tamna i gluha,
prostirka u njoj od lišća suha.
Tu Branko uđe, pliva u sreći,
šušti i pipa gdje li će leći.
Namjesti krevet, od pedlja duži,
zijevnu, pa leže i noge pruži.
Sav blažen, sretan, niže bez broja:
- Kućico draga, slobodo moja!
Palato divna, nebeskog svoda,
kolijevko meka, lisnatog poda,
uvijek ću vjeran ostati tebi,
nizašto ja te mijenjao ne bi'!
U tebi živim bez brige, straha
i branit ću te do zadnjega daha!
TRI GALAMDŽIJE
Srbini Hrvat i s njima Bošnjak
grmnuše gromko prava oluja:
- Budalo Branko, bodljivi soju,
zar toliko cijeniš ruinu svoju?!
Ruševina tvoja prava je baba,
krov ti je mrtav, prostirka slaba.
Štenara to je, mrtva i gluha,
sigurno u njoj imaš i buha!
Ruinu takvu, hvališo mali,
za ručak dobar svakom bi dali!
Rekoše tako, njih troje, ljuti,
dok mudra Sebija po strani šuti.
JEŽEV ODGOVOR
Diže se Branko, oči mu sjaje,
gostima čudnim odgovor daje:
- Ma kakav bio moj rodni prag,
on mi je ipak mio i drag.
Prost je i skroman, ali je moj,
tu sam slobodan i gazda svoj.
Vrijedan sam, znaju me djeca, iz njihovih srca, hrani me sreća,
To samo hulje, nosi ih vrag,
za ručak daju svoj rodni prag!
Zbog toga samo lude vas troje
poštene kuće nemate svoje.
Živite, čujem, od skitnje, pljačke
i svršit ćete – naopačke!
To sluša Pravda, pa sudi zdravo:
-Sad vidim i ja, Branko ima pravo!
To reče, klisnu jednom ćuviku,
a ono troje digoše viku:
- Branko nema pravo, na stranu šala:
a i ti, Pravdo, baš si – budala!
KRAJ
Šta dalje bješe, kakav je kraj?
Priča uči to, potanko, znaj.
Onoga Srbina, jadna mu majka
umlati brzo seljačka hajka.
Trapavog Hrvata, oh, kuku, lele,
do same smrti izbole pčele
I Bošnjak naš pade k'o kruška,
smače ga zimus SIPINA puška.
Po šumi danas, bez staze, puta
Ćopić Branko piše i luta.
Vještak i majstor u poslu svom,
radi i čuva rođeni dom.
*
A, doma nema, jer sve ovo je bajka i bila bi basna da nam Azejrbežan nije majka,
Pa Branko Ćopić po šumi luta, dok ga u Hašane ne dovede azejrbedžanska ruta,
I, druge kućuce Brančilo nema dok nas ne pogleda iz Bakua šema.
*Branko Ćopić je jedina izmišljena ličnost u ovom igrokazu ogledala svih nas.
**
U Hašanima u opštini Krupa na Uni počela je rekonstrukcija rodne kuće književnika Branka Ćopića, za šta je vlada Azerbejdžana izdvojila 26.000 evra. Vlasti Bosne i Hercegovine, kao i entitetske i kantonalne vlasti, nisu izdvojile NIŠTA.
Valjda tako treba...
