Pomislila sam na Beograd čim sam otvorila oči što mi se dešava svako jutro od dana kad sam se opet vratila ovde. Ponekad se i Split provuče mislima jer sam gotovo podjednako zaljubljena u ta dva grada ali mogućnost da jednog dana živim u Splitu ravna je dobitku na lutriji.Eh..Split i njegova prekrasna riva, stare ulice i kino Marjan, Split i jedinstveni duh ljudi u tom gradu. Drski, samosvojni, tvrdoglavi, ironični i neobično dosjetljivi..pomalo bezobzirni u svojim strastima i tugama. Prekrasnog, melodičnog akcenta. Kaže li iko ljepše, Ura za uobičajeno sat ili ono začuđeno, Jebate! Aj si ti luda! Samo za sanjati i možda uživati u njima tokom par dana ljetnih mjeseci a ove hladne mogu provesti tek u maštarenju. No,ovo je samo moj doživljaj Splita. Beograd je sanjan oduvijek i na tasu prevagne u odnosu na Split. I sad ga samo sanjam, najironičnije mogu da se obratim samoj sebi. Koliko je uopšte proteklo od dana mog povratka ovde..pet, sad će već šest mjeseci..još brojim na prste..dobro je, nada još nije umrla..koliko je prošlo od odluke da još jedan put zapakujem u kutije svoj život u Beogradu i vratim se u ovaj Pleasantville da bih ovde..oh, ironijo života! počela da radim. Odavde svi bježe kao ludi a ja sam naivno prihvatila tamo neku desetu slatkorječivu ponudu za posao i došla. Nisam poslušala prokletu intuiciju koja je vrištala, Nemoj!Nemoj! Šta,za ime boga dragoga, to činiš! već ratio koji ima običaj da mi zakaže u presudnim momentima. Moj ratio tad se iskazao u obliku žapca koji se blesavo kleberi te usput i prolapće svojim jezičkom i kao takav služi samo kao eksentrični dodatak srednjovijekovnoj dvorskoj kamarilli. Intuicija je odbačena zarad jeftine lakrdijaške predstave. Doduše sam se odmah po povratku ogradila od toga da mi je Pleasantville nedostajao dok sam boravila u Beogradu i svima sam govorila da dolazim kratkoročno, godinu, dvije, maksimum pet ali da moj život nema taj sanjani smisao ovde. Smisao mu je Beograd. Jer sam poput Don Quijotea samo što umjesto vjetrenjača ja tražim duh i ne prestajem pričati o duhu. Kakvom duhu? Duhu ljudi koji krasi jedan grad. Jedinstvenom duhu koji sam, eto, pronašla u Splitu i Beogradu. Ne New Yorku, ne Londonu, Rimu, Washingtonu ili Bangladeshu...ja sam ga pronašla u dva grada ovog idiotskog Balkana koji će zauvijek ostati subjektom moje fascinacije. Ne znam kakvim sam nitima vezana za njega ali ne mogu niti želim da ih prekinem. Neraskidive posrebrene niti jedne bajke.Slutim da je ovde moja sudbina zapisana i zapečaćena. No, kad ljudima iz Pleasantvillea pomenem Beograd u uzvrat dobijem komentar da je to ciganski grad i šta ja tamo tražim kad svi njegovi habitanti gledaju kako će drugoga zajebati i oteti mu i ono sitno pod nosom.
Ovde je bolje, sigurno će ruku da otkinu za mene, o bubrezima da ne govorim. Opet, Split im je leglo nacionalizma, ustaštva, kako kažu i niko normalan ne može da žudi za njim. Znam li samo šta se sve u Splitu izdešavalo u poslednjoj deceniji prošlog vijeka? Da li sam ja onda, po defualtu u ovoj priči Srpkinja, normalna? Da li mi je taj sanjani duh zaista pomeo sve moždane vijuge kad ni u svojoj dvadesetosmoj godini nisam prestala da pričam o tom? Sad bi već trebalo da sam odrasla i tim postala okorjeli realista. Ako je taj realizam priča o tome što bih skuhala za ručak ili kad će ta za kojom me baš briga da se uda, kad će on na ljetovanje ili zimovanje sa svojom dragom i gdje, priča o rođacima koje ne podnosim, neka hvala. Istinski ne podnosim ni priče o životima zvijezda. Kakav uticaj one mogu imati na moj život, čime će se on bitno promijeniti ako saznam da je taj i taj zaradio sto hiljada eura na nekakve štuc muc stihove ili je ta i ta povećala svoj bankovni račun još jednim skupim razvodom? Zaobiđite me u širokom krugu. Koliko ti grešaka život dopušta a da nakon njih uspiješ da se iznova digneš sa pokleklih koljena i koračaš dalje a kad ti konačno kaže, Dosta, ova je poslednja, sad ćeš zbog svoje naivnosti početi da ispaštaš. Niko me nije tjerao da ideš glavom kroz zid, to je bila samo moja odluka da udaram glavom od njega.. kako sam znala govoriti, dok jedno od nas dvoje ne pukne. Ovi mjeseci pokazuju da je ipak moja glava popustila. Da li se to meni ispaštanje zbog krivih odluka sad dešava? Ili me Bog sa kojim sam konstantno u statusu zavade i ponude pomirbe opet testira? Jesam li novi Job? Ne bih se usudila tako daleko ići ali kako drugačije objasniti splet svih tih nesrećnih okolnosti koje su mi se izdešavale i koje su me oblikovale ovakvom kakva jesam danas. Upravo slijed nevjerovatnih dešavanja..
Postala sam upravo idiotski tvrdoglava a opet naivna u srži svog bića, ispunjena boli, previše snažne duše za ovo krhko tijelo, ironična, ćutljiva prema onima prema kojima ne trebam biti takva, otvorena prema onima koji to nisu zaslužili, ma, zašto sam, do đavola! htjela uopšte biti dobra prema onima koji su bili loši prema meni. Zašto sam se predstavljala pristojnijom no što jesam, standardnijom nego što jesam kad se nikada nisam mogla i nisam željela uklopiti u šablone habitiranja koje ovo društvo nameće. Pojedinim sretnicima uspomene možda i blijede vremenom i u duši im samo ostaju zarezi ali meni se vraćaju u snažnim intervalima i vraćaju se, vraćaju a ja nikako da ih odagnam. Nisam pisala, nisam imala lijeka. Strah me je sputavao, strah od tog da su moje rečenice rogobatne, da se ne vezuju jedna za drugu. A onda se ovog jutra probudih i shvatih da ne mogu da spasim svijet ali da me nije nimalo briga za taj prokleti strah i kako će neko doživjeti ovo što pokušavam da iskažem. Samo mi je preostalo da razmislim od kojeg momenta da započnem priču.
! Početak
Imam dvadeset i osam godina u momentu dok ovo pišem. Ljudi koji me ne poznaju uobičavaju reći da izgledam poput sedamnaestogodišnjakinje i time mi pothranjuju sitnu žensku sujetu. Šta je ljepše nego čuti da te godine na licu još nisu dotakle, da nisu ostavile brazdave tragove iz kojih ne progovara zadovoljstvo ispunjenosti životom već sjeta zbog onog željenog koje se nikad nije dogodilo? Ženska bića jesu osjetljiva na ovakve komentare, htjela ona to o tom govoriti ili ne. Bila žena lijepa ili ružna, u cvijetu mladosti ili na pragu sredovječnosti, ispunjena onim što je u životu učinila ili patnjom izlomljena, prija joj saznanje da se neko zagledao u tragove godina na njenom licu i učinio joj kompliment. U momentima kad racionalnost preovladava u meni govorim sebi da ove godine koje trenutno nosim i nisu toliko teške, nema ih mnogo i život će mi se svojim mogućnostima još otvarati no kad se strah od te neispunjenosti javi zadrhtim. Ledena gruda se uhvati oko srca.
Dvadeset i osam mi je a ja još nisam uradila toliko toga što sam sebi postavila za cilj. Hej..ne želim da sanjam te ciljeve u svojim poodmaklim godina i da mi vremenom postanu samo utvare iz mladosti. Neću da mi u snove dolaze rečenice koje želim napisati. Neću se mjeriti sa gorim ili slabijim, ne! Život gazi slabe ljude i nudi im samo puko preživljavanje,posao koji rade da bi uopšte radili a kojeg nikad nisu voljeli, obrok u kući ne da bi u njemu uživali već da bi od njega preživljavali dalje za isto tako jednako sutra, večeri u kojima im je televizijski program najbolja zabava i sve tako bogom dano nepromjenjivo do njihovih momenata srednjih godina kad će se pitati, zaboga, šta su oni činili da bi život pamtili. Po čemu su ga pamtili? Sredovječnost tad postaje mučiteljom kojeg se ne možeš riješiti koliko god to želio. Raste li tad i zavist i zloba u odnosu na one koji su uspjeli ostvariti svoje snove? No za ovu priču u baš ovom momentu to i nije toliko bitno. Bitnije je da upravo gledam kako vani propadava prvi mokri snijeg ove godine, velike bijele hrpice vode koje se lijepe za tlo i tu ne ostaju čvrste pod ljudskim koračajima no same od sebe stvaraju bljazgave i mutne barice vode. To su prvi neprijatni doticaji zime. Povremeno bacam pogled kroz prozor jer moram izaći van da bih kupila cigarete. Jak okus jutarnje turske kafe, prvi gutljaj koji uzimam od nje i prvi dim cigarete zadovoljstvo je kojeg se još ne želim odreći. Prema nekim navodima, to može biti i porok. To govore oni koji ne puše. Mrzim netolerantne nepušače. Daj ti idi u svoj ugao dvorišta a meni ostavi moj i rata među nama neće biti. Iako slutim da ako nastavim ovim tempom da pušim Dunhill kojim sam ga dosad pušila, moje zadovoljstvo će možda postati pogubno po moje zdravlje i vidi vraga kojeg sam sama pozivala. Scarlett je oduvijek imala najbolji odgovor, O tom ću razmišljati sutra. Bacam pogled i na cigaretu koja dogorijeva u pepeljari, ostala mi je ta i još jedna u kutiji.
Dvije cigarete, mokri snijeg koji stvara bljuzgavicu na cestama i premišljanje u kojem ću momentu da navučem jaknu na sebe i izađem do prodavnice da uzmem novu kutiju ali u mom kraju nema Dunhilla te onda moram uzeti najpribližniju zamjenu. Možda š Davidoff black ili Marlboro srbijanske proizvodnje. Ovaj drugi veoma je prisutan u trgovina Plesantvillea no nema ni približnu jačinu i aromu Dunhilla. Svojim okusom više podsjeća na nišku Drinu. U Nišu ih i proizvode i ko zna kakva je uopšte razlika u kvalitetu duvana koji trpaju u Drinu a koju u Marlboro. Ionako je namijenjen prodaji na domaćem tržištu koje već godinama nije naviklo na zaista najbolje proizvode. Masa se navikla na floskulu, Daj šta daš. Ipak kad ljude u mom kraju pitaš da biraju između bugarskog i srbijanskog Marlbora uglavnom se odlučuju za bugarski. Možda za notu manje smrdi. Možda sam samo prokleti snob koji novac baca na skupe cigarete ali zaista osjećam iznimno zadovoljstvo u aromi i jačini Dunhilla. Njegova cigareta prosto je savršena među prstima, debljina, dužina, mali zlatni trag iznad onog što će koncem pušenja postati opušak. Moja odabrana cigareta je bar jedno malo zadovoljstvo u danima u kojima drugim gotovo da nema ni traga. Ja sam dakle pasionirani pušač koji čvrsto brani svoj ugao dvorišta. Uz takvo uživanje u Dunhillu može da pristaje samo jednako snažan okus kafe. Ona čiju aromu savršeno osjećam na svakom milimetru jezika i nepca dok ju gutam.
Snijeg je sad već okrupnjao i umjesto pojedinačnih bijelih hrpica koje su se lijepile uz ledenu kišu sad stvara zastor pogledu. Bijeli zid ispred mojih očiju. Zima je neminovno stigla. Hladnoća je stigla. Mraz i led pristižu uskoro nakon ovih prvih pahulja. Za mjesec i koji dan tu i tamo nastupiće nova godina i ljudi koji me poznaju će opet početi da govore kako imam dvadeset i devet a ja ću im na to uporno i bemisleno odgovarati da je moja dvadeset i devet još mjesecima daleko, pa šta vam je, tek sam napunila dvadeset i osam. Dijete sam jeseni a gdje je jesen od prvog dana nove godine. Na to, po ko zna koji put, oni će odgovoriti da se plašim godina koje dolaze i pokušavam li time što govorim da imam dvadeset i osam sebi smanjiti broj koje imam i dosta! Ova bespotrebna priča koja se ponavlja iz godine u godinu veoma me iritira. Da, plašim se i nije me briga da li će me iko smatrati kukavicom i slabom kad ovo kažem. Nisam jedina koja ovaj strah osjeća ali o njemu neću da ćutim jer ćutanje lagano, nesmiljeno ubija. Kukavica je onaj kaže čega se plaši pa i čini nešto da bi taj strah otklonio ili pak onaj koji ćuti i pušta da strah vremenom od njega napravi jedno posve otupjelo biće? U stadiju u kojem se nalazem, u kojem nisam ni tu ni tamo gdje želim biti nego sam u svom limbu od Pleasantwillea u kome samo sanjam o Splitu i Beogradu i malo sad mogu da učinim da postojeću situaciju promijenim. Izgledam poput djeteta a neko me je i opisao poput žene-djeteta a osjećam se kao da mi je duša stara poput Metuzalemove. Ponekad se zapitam koliko je eona star pogled u liku kojeg vidim u ogledalu pred sobom.
Nemam čarobni štapić niti hrpu novca na računu da svoje sadašnje obitavalište u momentu premjestim u Beograd. Morala bih posjedovati izvjesni početni kapital koji bi mi služio u svrhu samo pukog preživljavanja i osiguravanja krova nad glavom da bih nestala iz Pleasantvillea u jednom danu. Tog početnog kapitala jednostavno nema. A nema ni posla uz pomoć kojeg bih sama zaradila svoj mali, za budućnost, investicioni fond. Ne bih se kurvala za posao ili obezbjeđenje puke egzistencije. Kurvanje i bavljenje politikom, za koju sam takođe dobijala ponude su mi jednaki. Kakva je razlika između njih na ovim prostorima? I u jednom i u drugom se prodaješ za nešto novca. Oguglalima je obraz poput đona po kojem svako može da gazi i ako uz tu oguglalost iskažu i ponešto umješnosti, eto ti skupe kurve sa pozamašnom svotom na računu. I jedno i drugo isto je prljanje duše. Kad ju jednom time zaflekam mogu zauvijek da nastavim da pljujem na sebe. Ogavna li osjećaja grča koji se tad javlja u želucu i hoće izaći van. Ideal koji sam u sebe primila na prvoj godini studija jeste ideal antičke filozofije koji se gnuša tih prljavih dodira. I sad bi se neko nasmijao, kakvi crni ideali antičke filozofije, gotovo dvije i po hiljade godina nakon njihova nastanka? Svijet se razvio do đavola na gig, u sasvim desetom pravcu od vremena kad je Sokrat bježao od kuće i razgovarao sa ljudima na Agori i kad je zarad vrijednosti onoga što je govorio popio taj otrov od kukute.
Nedavno mi je neko citirao Churchillovu frazu o demokratiji na što sam ja odgovorila da je to samo parafraza Aristotelova stava da je demokratija ne najbolji, no najmanje loš oblik vladavine u kojoj možemo da živimo. Mudri Aristotel je progovorio kroz Churchilla a da ovaj o tome nije imao blage predstave. Neznalico jedna, nemoj da degradiraš ono o čemu nemaš pojma. Tužna konstatacija je da većina jednako kao i taj što mi je nadmeno citirao Churchilla ne zna porijeklo onome o čemu govore. Jer oni nemaju potrebu da znaju. Moje klasično obrazovanje postalo je gotovo nišvrijedno u ovome društvu. Koga je briga šta je Sokrat govorio, šta je od njega preuzeo Aristotel a šta do savršenstva doveo Platon? Mene samu grize što ne poznajem savršeno sve Platonove misli izrečene u „Državi“ ali na koncu to je moj mazohizam. Mogu mi svi govoriti da i na Zapadu jeste isto, da je politika svugdje jednako prljava ali nekako mi se čini da je Balkan sa posebnim žarom zagadila.
Politikanti u regionu Plesantvillea, te svinjske i još kojekakve neodređeno deformisane životinjske njuške na kojima ne možeš nazrijeti ništa lijepo, plemenito, ljudsko i koje svakodnevno susrećemo na malim ekranima samo još više pojačavaju njenu ljigavost. Kako je njima i kurvama kad se pogledaju u ogledalo? Osjećaju li tragove savjesti u sebi ili su toliko otupjeli na ono što čine da se lakonski nasmiješe vlastitom prizoru u ogledalu, namjeste dva puta savršeno svezani čvor na kravati ili nepostojeći nabor na haljini i izađu van da još jednom sebe prodaju? Mogu li govoriti o bojama, tonovima i obličjima ljigavosti sa kojom se ovde susrećem svakodnevno? Mogu li govoriti o poluljudima u koje se ta ljigavost toliko utisla da se čini da im je postala pratilac poput sjenke na sunčevoj svetlosti? Jutrom i poslijepodnevom pregledam oglase za posao i prijavljujem se konstantno ali uzvratne odgovore još nisam dobila. Ko će mi iz Beograda odgovoriti u Pleasantwille i reći da sam ja baš ta koju su tražili i da se nakon zadobijenog poziva zaputim stotinama kilometara na put da bih tamo počela da radim za nekog. Waiting for Godot ili samo magarački tvdoglava? Pri tome je i moja pomisao o budućnosti još opterećena neiščišćenim odnosom prema prošlosti. Imam dvadeset i osam godina, završen fakultet, jedan propali brak iza sebe i uspomene zbog kojih sam znala da se zapitam kako još uspijevam funkcionisati normalno. Ne prestajem da tražim ljude oko sebe a od mene se zahtijeva da postanem prosječni, hladni birokrata koji ne treba da misli već samo čini ono što mu se kaže. Moguće da sasvim nesuvislo zvuči kad baš ovde, u ovom momentu, kažem da osjećam čudan mir u primislima o Beogradu. Luda nada ili samo iluzija koje me zavarava i drži oštre oblike realnosti dalje od mene, pomisao da bih jednog dana mogla da se vratim tamo. U Hazarskom rečniku krije se jedna rečenica koja kaže da put koji izaziva najviše straha upravo i treba slijediti.
Ja se još plašim sebe i onoga što ću iskazati ovde i plašim se da li ću posustati od pisanja onda kad ne budem smjela da posustanem. Ironično se obraćam samoj sebi i govorim da mi pisanje instant priručnika uvijek može poći za rukom. Instant priručnik priprema za razgovor za posao. Instant priručnik kako ne napraviti od sebe budalu na prvom izlasku sa iole pristojnijim i samosvjesnijim muškarcem. Instant priručnik kako mu ne dopustiti da vas zavede i odvede u krevet i nakon drugog izlaska i potom otkači kao nepotrebnu stavku na svojoj listi prioriteta. Instant priručnik kako sebi ne upropastiti život jednom suludom odlukom. Isuse..kakva gomila gluposti. Ne. Ne ide. Nije mi cilj pisati instant seks kolumne kojim bih privlačila pažnju nezrelih djevojčica ili žena kojima je internet avantura najveća razuzdanost koja im se u životu desila. Baš stoga jer sam svega toga imala i previše i sama pred sobom, dok ovo kucam, govorim sebi da ovi redovi jesu moj vid očišćenja. Nisam vjernica da bih spas potražila u postu a potom u svetom sakramentu pričesti. Moje riječi moje su očišćenje. U božje poslanike na zemlji jednostavno nemam dovoljno povjerenja da bih im otkrila kakve prljave detalje iz svojih prošlih dana. Dapače, još i nisam sigurna da li Bog ima vremena i strpljenja za ponavljače grešaka. Dualizam prljavo versus čisto i dobro naspram loše moram riješiti sama sa sobom i slutim da ovo treba da bude moje priznanje i moje očišćenje od tmurnih misli koje su pratilac poslednjih godina ovog mladog života. A sad se postavlja pitanje, ajme, a šta bih ja to mogla da priznam kad nisam politikant, nisam medijska zvijezda, nisam ratni zločinac nego samo žena iz predgrađa Pleasantvillea?
Pleasantville, film iz 1988. , glavne uloge Toby Maguire, Reese Witherspoon
