Saša Jović (37) rodio se u Sloveniji, ali je veliki dio života proveo u Tesliću. Kao mali imao je operaciju kičme, ali nije znao mnogo o dijagnozi koju je imao, pa je usljed teškog života morao da radi zahtijevne fizičke poslove.
Otac mu je nestao na početku rata i mnogo toga je palo na njegova nejaka pleća. Sve to je ostavilo posljedicu po Sašino zdravlje, što je rezultiralo teškom operacijom kičme u tridesetoj godini. Saša se nakon operacije nije mogao pokrenuti iz kreveta dvije godine, ali je upornošću i tretmanom u Banji Mlječanici postao samostalan.
Saša je dugo sanjao o životu u Banjaluci, gdje bi mogao da se posveti onome što voli, a to je sport. Sad iza sebe ima mnogo medalja kojima pokazuje da život sa invaliditetom nije razlog da čovjek odustane od zdravog života i sporta. Iako se bavio mnogim sportovima, trenutno je fokusiran na košarku i streljaštvo.
Jović Saša kaže da je put do Banjaluke trajao dugo, jer je godinama pokušavao da se doseli u ovaj grad, ali uprkos velikim poteškoćama na koje je nailazio nije odustajao od svog cilja. On priča da je život osoba sa invaliditetom u malim mjestima bez ikakvog sadržaja, jako težak i usamljen.
“Došao je i taj dan iako sam već napravio druge planove za život na selu, ali kada mi se put prema Banjaluci otvorio, odmah sam ga prihvatio. Nakon toga, sve se promijenilo. Ja sam neko ko je cijeli život puno trenirao i bio sam spreman za novi život o kojem sam sanjao”, priča za BUKU Saša Jović.
Saša kaže da je on takva osoba da teško prihvata promjene, jer one utiču na njega i njegov život, ali uspio se prilagoditi na život u Banjaluci.
“Kod kuće sam imao mir i opremu sa kojom sam trenirao. Dolazak u Banjaluku značio je život u skromnom sobičku i veliku svakodnevnu buku, ali sam ipak uspio da sačuvam svoj mir. Živim u bivšem Zavodu distrofičara, koji se sada zove Centar za profesionalnu rehabilitaciju invalidnih lica”, kaže za BUKU Jović. Saši smještaj plaća Centar sa socijalni rad iz Teslića i to je jedina podrška koju ovaj uspješni sportista ima.
“Kada sam došao u Banjaluku, imao sam podršku od nekoliko prijatelja koje sam upozno u Banji Mlječanici i to mi je mnogo značilo, jer sam mogao sa nekim popričati i kafu popiti. Odmah po dolasku, drug me je vozio na treninge košarke srijedom i petkom i sva organizacija bila mi je naporna, ali sam izdržao. U Banjaluci sam počeo trenirati i badminton, streljaštvo i tenis. Sa jednim prijateljom sam godinu dana trenirao badminton, ali sam morao odustati od takmičenja, pošto je riječ o sportu u koji se ne ulaže, a ja nisam imao toliko novca da bih mogao ići samostalno na takmičenja”, priča nam Saša.
Jović se trenutno bavi košarkom i streljaštvom, a aktivan je u Košarkaškom klubu invalida “Vrbas” i Streljačkom klubu invalida “Banjaluka”. Kada je riječ o uslovima u sportu za osobe sa invaliditetom, Saša kaže da su oni u košarci solidni, ali da je streljaštvo u jako lošoj situaciji.
Saša svakodnevno ima veliku podršku od mnogih ljudi koje je upoznao preko društvenih mreža, ali ističe da je mnogo i onih koji su mu puno obećavali, a slabo se pokazali.
“Za sebe mogu reći da sam samostalan iako koristim kolica. Moram priznati da mi je teško vratititi se do stana, posto je veliki uspon ka Paprikovcu. Uglavnom uvijek se guram rukama, ali ipak sam si olakšao život i preko druga kupio bicikl i na taj način olakšao kretanje”, priča Jović.
Naš sagovornik kaže da je Banjaluka pristupačniji grad za osobe sa invaliditetom od ostalih okolnih mjesta. Međutim, čest su problem rampe i trotoari koji su prestrmi.
Saša kaže da preko košarke održava fizičku kondiciju, a nakon treninga mu se grčevi koje osjeća u donjim ekstremitetima dosta umire. Međutim, sport koji mu je posebno drag i u kojem se pronašao je streljaštvo.
“Preko streljaštva mi se pruža prilika da odem na Paraolimpijadu. Sport me diže i daje snagu ogromnu da idem dalje”, kaže Jović i dodaje da je sport za njega život, zdravlje, hrana mišićima i put ka Paraolimpijadi.
Naš sagovornik kaže da ima takav životni tempo da mu nije lako sve uklopiti i organizovati, ali uspijeva sve da uklopi, prije svega zbog jake želje da istraje u svemu.
Saša se u Banjaluci i zaljubio u jednu djevojku, pa mu je i zbog toga život u ovom gradu dobio posebnu dimenziju.
Bojana i Saša na Modnoj reviji "Baš po mjeri"
“Moj život se promijenio samim dolaskom u Banjaluku u svakom pogledu, a tako je bilo i na ljubavnom planu. Ljubav se rodila, Bojana i ja smo polako počeli sa druženjem, zajedno smo, slažemo se i nadopunjujemo. Jako mi je drago što se i ona uz mene zainteresovala za sport i počela je da trenira stoni tenis. Njen početak je bio težak, ali Bojana je uporna i počela je da niže rezultate, a od mene ima veliku podršku. Nas dvoje smo se našli i krenuli da osvajamo medalje”, priča Jović.
Na kraju razgovora, Jović nam kaže da osobe sa invaliditetom u Banjaluci imaju drugačiji život od onih koji žive u manjim mjestima, jer su oni u tim mjestima bez ikakvog sadržaja. Pored toga, penzija je mala, a lijekovi jako skupi, pa se teško može reći da osobe sa invaliditetom dobro žive.
