Ukoliko ste bar jednom posjetili Dječije pozorište RS morali ste zapaziti harizmatičnu glumicu koja plijeni pažnju na sceni, a to je Svjetlana Adrić. Ona se glumom bavi već 18 godina, a od kraja 2003. godine to radi na daskama Dječijeg pozorišta RS.
U intervjuu za BUKU Svjetlana govori o glumi kao životnom pozivu, glumi za najmlađe u Dječijem pozorištu RS, izazovima glumica I glumaca, banjalučkoj kulturnoj sceni i drugim temama.
Svjetlana, za početak mi reci kako si se odlučila da gluma bude tvoj životni poziv?
To nije bila moja svjesna odluka, bar ne u početku. Jednostavno se desilo. Drugarica me zamolila da je zamijenim na času dramske sekcije i dobila sam da igram njenu ulogu. Radili smo komediju i sa tom predstavom gostovali u Prijedoru na Festivalu Petar Kočić. Glumac koji je vodio dramsku sekciju, Ljubo Božović, predložio mi je da razmislim o Akademiji i ideji da to studiram. Želio je da ukaze na talenat koji posjedujem. Beskrajno sam mu zahvalna na tome. Pomogao mi je da se pripremim za prijemni ispit, objasnio mi je da je gluma prvenstveno zanat koji se uči cijeli život, uputio me kroz kakve krize prolazi čovjek koji se bavi ovim poslom, kako se nositi sa ulogama, nagradama, sa neostvarenim ulogama, kako u tom poslu sazrijevamo, kako je to kad si mlad i nemaš iskustva. Da budem iskrena, nisam imala jasnu predstavu o tome niti sam mogla da pretpostavim da bi to nekad mogao biti moj životni poziv. Osamnaest godina poslije ja sam još uvijek na sceni. Do kada, vrijeme će pokazati.
Sjećam se da sam gledala tvoju diplomsku predstavu, ako se ne varam u saradnji sa Dejanom Zorićem u Narodnom pozorištu RS. Čini mi se da je bila predstava „Aj, Karmela“, ali se ne sjećam tačno koje je godine to bilo. Možeš li se prisjetiti tog vremena iz studenstkihh dana?
Da, bila je to 2005 godina, krajem juna sam diplomirala sa kolegom sa klase, Dejanom Zoricem. Igrali smo divan komad Aj Karmela. Radnja je smještena u Španiji. Priča je o dvoje glumaca koji su prisiljeni od strane Frankove vojske da igraju predstavu zarobljenim vojnicima, koji će biti streljani. Kako pred tako strašnom odlukom živjeti a ne poniziti čovjeka, da li je to u ekstremnim životnim okolnostima moguće i kolika je cijena hrabrosti? Snazžno i emotivno u isto vrijeme. Ta predstava je uobličila moje školovanje. Kada se prisjetim studentskih dana i gledajući iz ove perspektive, bilo je to jedno bezbrižno, naivno doba, prepuno entuzijazma i želje za radom, želje da zemlja u kojoj živim napreduje, kultura se razvija. Stvari i dogđaji koji su uslijedili bili su jednostavno život.
Kako je krenuo tvoj put u dječije predstave imajući u vidu da si glumica Dječijeg pozorišta RS?
Moja prva uloga i prvi poziv iz Dječijeg pozorišta uslijedio je poslije završnog ispita treće godine glume. Sticajem okolnosti, direktor Dječijeg pozorišta Predrag Bjelošević prisustvovao je ispitu u potrazi za novim, mladim, talentovanim ljudima. Tada još nisam razmišljala o zaposlenju ali o privremenom angažmanu, da. Profesor i reditelj Nenad Bojić polovinom avgusta 2003. godine režirao je predstavu Kapetan Dzon Piplfoks. Tako je sve i krenulo. Dva mjeseca poslije, dobila sam posao. Sjećam se, kad su mi javili da žele da me zaposle, bila sam u panici, jer sam tek upisala četvrtu godinu studija i za mene je sve to bilo prebrzo. Ali nekad nemate vremena da razmišljate puno. Prihvatila sam ponudu koja mi se pružila i počela sam da radim.
Koliko je teže spremati predstave za najmlađu publiku, na šta se posebno mora voditi računa kada su dječije predstave u pitanju?
Pozorište za djecu i odrasle se razlikuje samo u pristupu. U pozorištu za djecu potrebna je velika fizička kondicija, jača ekspresija, govorna artikulacija mora biti precizna i sporija da bi dijete stiglo da čuje i razumije glumca. To nekad traži ogroman napor, godinama su me prijatelji opominjali da sam u društvu preglasna. Kako objasniti ljudima da mene u sali mora svako dijete da razumije. Posebno treba voditi računa da je tekst jasan, da su dijalozi duhoviti, likovi tacni, i naravno da ima dovoljno prostora da se to fizički odigra i bude zanimljivo. Djeca imaju najiskrenije reakcije jer još uvijek nisu naučeni kako da oblikuju mišljenje. Reaguju intuitivno i bez cenzure. Zato vam jasno kažu kada je nešto dobro i kada nije dobro. Čim krenu da pričaju i gube pažnju, nesto na sceni ne funkcionoše.
Koje predstave/uloge se ti posebno sjećaš, koja uloga ti je, da tako kažem, obilježila karijeru do sad i zašto je ona posebna?
Najdraže predstave u kojima sam igrala su Životinjska farma, Plava ptica, Baš Čelik, Mali dimnjačar i Folklorna magija koja je poslije deset godina od premijernog izvođenja još uvijek na repertoaru. Sve one su obilježile moju karijeru i rad na njima je bio sjajan. Što se tiče reditelja, Aleksej Ljeljavski je najdraži reditelj sa kojim sam imala priliku da radim. U Dječijem pozorištu je režirao tri predstave. Za njega često kažem da je genije koji ima viziju, ne dijeli uloge glumcima na osnovu onoga što je vidio u drugim predstavama. On svaki projekat radi kao da te iznova upoznaje, trudeći se da u toku procesa napravi podjelu, aktivno sluša, posmatra i prati glumca. Njegove indikacije su tačne a ideje vrlo jasne. Raditi sa njim je lako, zanimljivo i uzbudljivo. Moja najdraža uloga je i ostvarena u njegovoj predstavi Plava ptica, riječ je o ulozi Gospođa Tama.
Koliko je težak život jednog glumca/glumice u Banjaluci? Svi nekako idealiziraju život glumica, glumaca, ali da li je sve tako idealno?
Ako govorimo u materijalnom smislu, život glumca/glumice u Banjaluci je težak koliko i život svakog prosječnog građanina i mislim da svako ko posjećuje pozoriste to zna. Što se tice života na sceni, o tome bih mogla pričti satima. Nema tu nista idealno. Scena je puna prašine, često hladna, sa svih strana okružena vratima koja su stalno otvorena. Zbog posla kojim se bavimo, izloženi smo povredama. Prva stvar koju nas nauče kad dođemo u pozorište je: Predstava se ne smije otkazati. Dok traje, sve mora da čeka. Kada spremamo novi projekat nemamo slobodne dane, subote, nedelje ne postoje. Nekad radimo do kasno u noć, odnosno dok ne završimo. Nemamo tačno radno vrijeme, sve se dogovaramo. Mijenjamo jedni druge kad je potrebno. Pripreme za predstave radimo sa kompletnim tehničkim timom, sve je u funkciji projekta, glumci, tehnika, organizacija, scena, kostimi, šminka, rekvizita. Ponavljam, nema tu nista idealno ali ja se ovim poslom i ne bavim zato sto je idealan. Pozorište jeste poseban svijet i još uvijek, moj jedini hram.
Da li ti nedostaju uloge koje nisu na repertoaru dječijeg pozorišta? Da li preispituješ svoju odluku da se posvetiš dječijem pozorištu?
Nisam sentimentalna kada su u pitanju uloge koje više ne igram. Bilo, prošlo, tako je moralo biti ali često se sjetim nekih procesa u kojima sam puno toga naučila. Zanat savladavam u hodu i toga sam svjesna ali neki projekti su me zamislili, proširili su mi vidike, promijenila sam mišljenje. Naučila sam da su greške skriveni potencijal, da se na njima najbolje uči i da biti savršen, ne postoji. Često u posljednje vrijeme preispitujem odluku da li umijem da se bavim ovim pozivom više? Imam utisak da stojim i da trenutno ne napredujem. Kroz taj proces vjerujem da svi u nekom trenutku svog života prolaze. Na raskrsnici sam gdje sagledavam šta sam postigla, preispitujem svoje odluke i želje i pažljivo planiram šta dalje. Kako god, i pozoriste i ja imamo neki svoj put, kao i neke svoje krize.
Kakav je po tebi život u Banjaluci, šta bi mijenjala da možeš? Koji problemi su najveći?
Ovoj sredini očajnički nedostaje aktivizam. Aktivizam i pravo na slobodno i drugačije mišljenje. Mislim da je raznolikost bogatstvo svakog društva. U tome leži njegova snaga. Ne razumijem potrebu za Getom. Ko to koga ugrožava i zbog čega? Apsurdno. Postoji nešto što je ostalo nepromijenjeno u mom poimanju svijeta a to je društvo u kojem su ljudi, kulture i razmišljanja različita. Svako u tom prostoru može normalno da živi i niko nikoga ne ugrožava. Mislim da problem današnjeg društva leži u velikom jazu između radničke i elitne klase. Ne zaboravimo, mi još uvijek živimo u zoni preživljavanja. To je Balkan danas.
Pozorište je ona oblast koja u našem gradu evidentno nema kritiku, mislim na pravu pozorišnu kritiku. Koliko ona nedostaje pozorišnim radnicima da bi bolje radili i razvijali se?
Pozorište koje nema kritiku ne može dobro da se razvija, isto to važi za sve oblasti našeg društva. Neko nas mora uputiti na greške i neko mora snositi odgovornost za to. Ako pustimo da nam stvari prolaze bez jasnog osvrta onda ćemo prije ili kasnije pogriješiti. Sljedeći put greška ce biti još veća a svijest o tome sve manja. Nemarnost će nas koštati mnogo više nego što to možemo da zamislimo. Uostalom, pogledajte sva velika drustva i njihov odnos prema kritici. Nezamislivo je voditi bilo šta ozbiljno ako ona ne postoji i nije ravnopravno uključena.
Imajući u vidu da svake godine izlazi nova generacija glumaca, koliko je teško naći svoje mjesto na „daskama koje život znače“, posebno mislim na tvoje mlađe kolegice i kolege? Treba li Banjaluci toliko diplomiranih glumaca imajući u vidu da nema veliki broj pozorišnih kuća? Da li bi se nešto trebalo uraditi po ovom pitanju?
Mlade generacije su neophodne pozorištu, uostalom, svaka generacija zauzima svoje mjesto i dobija uloge primjerene svojim godinama. Voljela bih da im se može pružiti veća šansa. Nazalost, ne postoji jasna strategija i samo nekolicina njih, baviće se ovim poslom. Žao mi je što ljudi koji ih angažuju, nekad ne razumiju ili previde činjenicu da i ti mladi ljudi moraju da žive, hrane se, plaćaju račune i sve ono što i drugi ljudi čine. Nije lako kad ste mladi, oni očekuju našu podršku. Posavjetujem ih kada me pitaju, podržavam i naravno, ne zamjeram im neiskustvo kroz koje sam i ja prošla kada sam tek počinjala da radim. Oni su talentovani ljudi, puni entuzijazma i bila bih srećna da nađu svoje mjesto na pozorišnim daskama.
Nažalost, undergraund pozorišna scena u Banjaluci gotovo i ne postoji. Meni to nedostaje, neki mali umjetnički projekti koji pomjeraju granice? Kako ti gledaš na to?
Postoji teatar u Banjaluci koji jako podržavam, riječ je o Nevid teatru i ljudima koji rade u njemu. Oni prave male umjetničke projekte, bave se alternativnom formom i na neki način, pomjeraju granice. Kad god sam u prilici, posjećujem njihove predstave i ono što me raduje jeste da postoje ljudi koji vole tu vrstu forme i prate ih. Da bi se više takvih projekata realizovalo potrebna su određena materijalna sredstva. Nažalost, to jeste jedan od ključnih problema, da biste napravili predstavu, to mora da košta. Entuzijazam ne može da plati prostor, reditelja, glumce, tehniku, scenografiju, kostime, autorska prava, muziku, honorare i mnoge druge stvari koje čine jedan projekat. Suludo je očekivati da mi svoj posao radimo besplatno. Realizacija samostalnih projekata je jedan jako zahtijevan posao.
Razgovarala Maja Isović Dobrijević
