<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Otvoreno pismo zahvalnosti samoproglašenog pjesnika

Nebojša Kuruzović

Rab Božiji samoproglašeni pjesnik ovdašnji...

17. decembar 2017, 12:00

Dobri moji i čestiti,    

Ne znam kako inače počinju ova otvorena pisma ali znam da će moje početi i završiti sa jednim velikim izvinjenjem. Prvo izvinjenje  ide bratu Vladimiru Vladetiću jer smo pod nerazjašnjenim mističnim okolnostima na koricama albuma Jazz Poesy Cabareta skratili mu ime i izbacili iz njegovog prezimena slovo „V“. A to slovo nije neko tamo obično slovo. Da tog slova nema, ne bi  bilo ni „voljeti“ ni „vedrine“ niti „vjere“ koja nam je tako neophodna da bismo preživjeli u ovoj „vasioni“. Ne bih da se „vadim“ ali ti znaš  da ja tebe neizmjerno „volim“, a ja znam da si ti „velikodušna“ osoba  pa ćeš mi oprostiti.

Drugo izvinjenje je malo veće,  jer je i broj duša prema kojima se ogriješih veći. Naime, kad ovaj naš multimedijalni album bude preveden na japanski, što je već izgledna stvar, tamo neki Japanac koji pored fetiša skupljanja pernica sa likovima Miki Mausa, će sigurno odlučiti da skuplja sve uratke Jazz Poesy Cabareta. Pa kad on, kao svaki normalni fetišer, krene da pogleda ko je to JPC i ko su ti ljudi koji su to napravili, pogledavši na omot albuma, naivno će  pomisliti da JPC čini ta nekolicina ljudi čija su imena napisana na istom.

A to, istini za volju, svi znamo da nije tačno.

Na koricama nema imena naših porodica koje su ove tri godine trpjele našu infantilnu krizu srednjih godina koja se oslikavala u sanjarskoj naivnosti da spojimo poeziju i jazz i to iskreno i bez kalkulacija. Ta žrtva se očigledno istorijski ponavlja, a najbolje je oslikana u rečenici moje pokojne bake Darinke koja je bila upućena mome dedi Živojinu, inače cjeloživotnom fudbalskom sudiji: „Živojine, mani me se tvojih pehara i plaketa, kad ćeš ti konačno od tog tvog fudbala donijeti neke pare? Pehari se ne jedu.“
Hronološki gledano, nema tu ni bake Ruže koja nas je naivno pustila u svoju kafanu da imamo prvu svirku. Ni Ane Vidović koja je istu snimala na nekoj maloj kameri čije smo kasete izgubili. Ni našeg prvog mecene Srđana Dušanića koji je odmah donirao 300 KM  da snimimo u studiju „Ludog Alu“

Brate Srđane pare sam, ti znaš gdje, potrošio a „Alu“ sam evo jedno pet godina kasnije snimio. Ni Žileta kome smo rekli „Žile brate, pomagaj, trebaju nam prostorije za probe samo sedam dana“, pa ostali tri godine. Ni čika Pere iz Sekretarijata, koji je  molio onog svog drugara da nam ubrza zahtjev da dobijemo Dom omladine za prvu pretpremijeru, jer nam se jako žurilo. Ni Tatjane Kuruzović, najvatrenijeg  našeg obožavatelja, koja je sa Dobrim medom svakodnevno radila na našoj promociji.  Ni Slađane Zrnić, koja nas je realno prva promovisala i preporučivala, koja je pristala da zbog nas za tri dana napamet nauči na francuskom jeziku pjesmu samoproglašenog pjesnika, a ja sam je kreten najavio u Strazburu pred 150 zvanica i diplomata „Mesje svit bin“.

Kad smo kod Strazbura, Marin nas je preporučio, Bernaže je naše pjesme prevodila na francuski i ja mislim i Radana Lukajić.  Milana Bjelić  je pristala da nas prevede na engleski, a za prevođenje poezije sem ogromnog znanja moraš imati i karakter i neviđenu hrabrost.  Sanja Radanović nam je pomogla da negdje u Gracu kod nekog profesora nađemo prevod na njemački pjesme „Mala moja iz Bosanske Krupe“.  Nema tu ni onog šefa obezbjeđenja u Rohan palas, što me je zaustavio  poslije koncerta. Ja pomislih da će da me hapsi, a čovjek došao da mi se iskreno zahvali na odličnom koncertu. Tad sam shvatio da možemo da sviramo i van srpskog govornog područja. Preskočih svu ekipu iz Narodnog pozorišta Republike Srpske koja nam je dala priliku da dva puta tamo imamo koncert i koji su sa puno topline i iskrenosti podržavali naš rad.

A Kastel, šta ćemo sa tim? A gdje su  prelijepe, predivne, ljubljene, predobre, banjalučki damske, svjetski dostojanstvene moje drage djevojke a i momci iz hora. Gdje brat Otašević sa nevjerovatnim gudačima. Šta ćemo sa dirigentom Pokrajčićem. A sa onom čarobnom djecom, što iako su me pola koncerta vrhunski dekoncentrisali (a ja sam u sebi govorio tako ti i treba Kuruzoviću kad si non stop govorio u medijima „dovedite i djecu, dovedite i djecu, djeca su naša budućnost bla bla bla), a koja su to i potvrdila i anđeoski spontano doletjela na kraju našeg koncerta i popela se na binu i napravili pravu završnicu. Filipu, Mateji, Miji, Isidori i Jovanu što su po onoj vrućini snimali najavni spot. Ovoj prvoj dvojici klipana jer su prodavali karte i bili promoteri. Centru za socijalni rad što mi zbog toga nije oduzeo djecu. Katji i svoj Jazz Poesy djeci jer su suština i naše najveće svjedočanstvo.

Nema šta, Suvara nam je stvarno pomogao  oko organizacije, a mislim da je i prelomio naše nećkanje jedno četiri mjeseca prije sa rečenicom „Haj'mo momci kad ćete ako ne sad“. A brat Mladen Đukić koji je od početka podrška, a ispostavilo se da onih 300 KM koje smo imali za marketing za Kastel, on mudro savjetnički usmjeri u pravom smjeru. I brat Prcko nas je ispoštovao aMiladin Mihajlović fotografisao.

Čekaj, samoproglašeni, sram te bilo ,a gdje ti je otac Buco? Koji je od prve svirke povazda nešto prevozio,nosio,  pokazao svoju neizmjernu veličinu kad je dan poslije koncerta na Kastelu na plus 40 u svojoj 70. godini zajedno sa tobom čistio Kastel. To je divno poučna scena  koju ću nekom drugom prilikom pričati djeci. Opa, krenuli smo po rodbini, dakle: Majka Vida sa svojom  ključnom rečenicom „Nek si ti meni živ i zdrav“.  Nevenova mama što mi je nakon koncerta u Narodnom isplela i poslala za Katju starke jer je vidjela  da ih nosim na koncertu.

Uh, da ne preskočim žene. Moja dobra i čestita profesorica Sonja, ni „a“ nije rekla Mići kad smo kod njih imali prve probe, a kupila mi i crveni dodatak za mikrofon bez koga Kuruzović nema šanse da izađe na scenu.   Povazda nas je bodrila i podržavala sa sve onim svojim meni omiljenim kolegicama. Draga Sandra Miteva-Đorđević, FB osnivač i podržavalac u svakom pogledu. Miranda što mi je usrećila duhovnog brata. Dvije Milice - Nevenova što ga trpi i podržava i Bodroža što na sve ovo gleda u fazonu „smiri se malo momak“.

Realno, to me dobrano drži na zemlji jer bih se ja već odavno ufurao da sam neko i nešto. Vladimirovoj Dragani, koju sam samo jednom vidio na pivu, ali mi je bilo dovoljno jasno da ga neizmjerno poštuje i voli. One četri Novosađanke što su bukvalno otele Stefana pa smo se mi morali vraćati u dva ujutru po njega u kafanu jer nijedna nije htjela da ga pusti.

Mojoj ekipi iz Ministarstva pravde, a prije svega Jeleni, Jovani, Armini i Sonji, jer su moje i lijeva i desna ruka i stalno su mi nešto pomagale (Sonja dala čak i štiklu za preformans u Muzeju savremene  umjetnosti). Zeki, koga stalno nešto moljakam i on što stalno nešto tamo ganja za, kako on to kaže, „muziciranje“. Brani, što mi stalno gleda kroz prste za razno razne stvari. Peri, što će nam srediti po prvi put u istoriji, da sviramo u zatvoru u Foči. Gosp. Kasipoviću, što mi nije dao otkaz kad sam sluđen od organizacije koncerta na Kastelu fulio onaj sastanak.

Ekipi iz kancelarije 5 Ministarstva prosvjete i kulture. Najdražoj Vanji i bratu supatniku Jungiću. Moniki, iako realno imamo  različite estetike, al' cijenim njen trud i iskreno zalaganje za kulturu. Znam da će sad svi reći, eto zašto ste vi dobili  projekat od Ministarstva, ali ja nikada nisam, niti bih, tako nešto tražio od njih, a oni nisu, niti bi ikada na nešto slično pristali, jer imaju elementarno ljudsko samopoštovanje i osjećaj časti.

Svima iz Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske. Divni su svi, od  Sarite , preko Brankice i komšije Nemanje.

Muzički paviljon Staklenac nam je omogućio čarobno veče za čitanje poezije za jednu osobu i obećali smo da ćemo to uraditi u februaru kada bude padao snijeg, uz sve vino i kolače sa cimetom.

Dječije pozorište Republike Srpske namje ustupilo scenu za foto eksperiment.

Hvala i mojoj dragoj Snježani Kutlešić Stević, jer je lafčina od čovjeka i Dijani što se tamo u Gradu već godinama bori za kulturu.

Lavovski dio promocije u Srbiji je odradilo Predstavništvo Republike Srpske u Beogradu. Da ja vama kažem, radi Cicović dobar posao, a Borislav Maksimović mu je perjanica.

Svoj ekipi sa RTRS plus od kamermana do montažera (naročito onoj finoj frćkavoj montažerki, joj nisam siguran kako se zove ja mislim Aleksandra, al' je to rijetko divno biće koje sam vidio, blaženo smirena i duhovno prelijepa), Dijani Kusturić koja je bila jako korektna prema nama  i imala „sluha“ za nas. Popu, Dunji, Mireli koje sam naravno takođe zloupotrebljavao za razne korekture, svjesno lažući da ću ja sljedeći put platiti kafu. Snježani Kesić zvanoj Jana koja je prva napravila plakat kad smo svirali kod bake  Ruže. Kumu Šiletu  što nismo izginuli u kanjonu Vrbasa na kanuu poslije onih poplava.

Svim medijima i novinarima. Maji Buka koja je kačila one naše pjesničke klipove.

Bratu Neši Vukoviću što nam bostuje one postove i što brine o meni sve ove godine. Zetu Mići jer koristimo njegovu kreditnu karticu. Bratu Angelu Božiću jer je uradio prve snimke i što smo mu maznuli onaj ritam.

Veliko izvinjenje svima koje sam preskočio, a bilo ih je jako puno. Ja nikada nisam doživljavao Jazz Poesy kao neki bend već kao omanju familiju, kao što se vidi nema nas puno  ☺ taman za jednu malo veću slavu.

I na kraju najveća zahvalnost Bogu, jer što god da se od 22.12.2017. desi, nek je sva slava Gospode samo Tebi.

Rab Božiji samoproglašeni pjesnik ovdašnji,

Nebojša Kuruzović