Mi nismo ljudi koji su sudbinom prokleti

Mi nismo ljudi koji su sudbinom prokleti

Piše: BUKA intervju

Prije ili kasnije moraćemo početi slušati ono što drugi pričaju, rekao je dr Primož Krašovec u intervjuu za BUKU.

Primož Krašovec (1979) diplomirao je novinarstvo i sociologiju kulture na Ljubljanskom univerzitetu, a tokom postdiplomskog studija sociologije svakodnevnog života na ljubljanskom Fakultetu za društvene nauke radio je u specijalizovanoj akademskoj knjižari Azil i kao 'free lance' prevodilac, te kao urednik i organizator u okviru neformalnog obrazovnog kolektiva Radničko-pankerski univerzitet. Od 2008. radi na Pedagoškom institutu kao istraživač, a doktorirao je 2011. godine. Trenutno radi kao prevodilac, urednik, publicist i putujući predavač. Autor je nekoliko naučnih i brojnih društveno-kritičkih članaka, filmskih i književnih prikaza i popratnih riječi.

 

Primož je Banjaluku posjetio da bi u okviru projekta Kritičke kulturološke studije u postjugoslovenskom prostoru održao predavanje na temu “Između mjera strogoće (austerity measures) i društva znanja: evropski kapitalizam danas”. Predavanje je  simbolično održano pored spomenika na Kozari.

 

Kritičke kulturološke studije u postjugoslovenskom prostoru su interdisciplinarni naučni projekat koji finansira Ministarstvo nauke i tehnologije u Vladi RS, a sprovodi Filološki fakultet Univerziteta u Banjaluci. U okviru ovog projekta, planirana su predavanja uglednih naučnika/ca i istraživača/ca, koji se na posredan ili neposredan način bave Jugoslavijom. Prije nekoliko mjeseci predavanje Svetlane Slapšak bilo je održano u okviru ovog projekta, a to je bio i povod za intervju sa njom. Do kraja godine imaćemo priliku čuti Ivana Čolovića, Dubravku Stojanović, Petra Bojanića i Ivana Milenkovića.

 

Sa dr Krašovec razgovarali smo o stanju u postjugoslovenskim državama, nacionalizmu, nasljeđu socijalizma, kao i o drugim značajnim temama.

 

Kako biste prokomentarisali društvenu situaciju u bivšoj Jugoslaviji. Koliko smo opterećeni prošlošću i možemo li sa tim bremenom gledati prema budućnosti?

 

Odgovor na to pitanje povlači dosta regionalnih razlika. Situacija je u Sloveniji drugačija od one koja je prisutna u Bosni i Hercegovini. U BiH se jako mnogo govori o prošlosti i još uvijek je aktuelno traganje za zločincima, a ona je i postjugoslovenska zemlja koju je rat najviše opteretio. Možda se i prevelik naglasak stavlja na prošlost i na događaje u devedesetim. To je naravno važna dimenzija, međutim, potrebno je ta pitanja politizirati kako bi se iz toga izvukle neke političke poruke, a ne samo kako bi se zadovoljila pravda. U Sloveniji je recimo obrnuta situacija i od 1991. godine krenulo je brisanje pamćenja i sad vlada totalna amnezija. Mlade generacije ne samo da ne govore srpsko-hrvatski jezik, ne gledaju filmove sa tog jezičkog područja, nemaju zajednički kulturni prostor, nego se briše i povijesno pamćenje na razdoblje socijalizma i NOB, odnosno o tome se više ne želi pričati. Vlada uvjerenje da je Slovenija u Evropi i da je time raskinula sa Balkanom, a prošlost se tumači kao neki loš događaj, kao neka trauma, nešto neprijatno.

 

Ratne devedesete su ostavile dubok trag, ali još uvijek nemamo konsenzus o onome što se desilo, svaka strana ima neku svoju “istinu”. Koliko je upravo zbog toga važno sagledati to vrijeme?

 

To je važno zavisno od toga koliko to ima produktivan politički input, odnosno, da se to vrijeme, koliko god to utopijski zvučalo, pokuša realno sagledati i to ne samo regionalno, nego i šire. Potrebno je naći korijene etničke mržnje, i svega onog što je uslijedilo,  a to su ratovi i pokolji. Pored regionalnog, potrebno je uključiti i međunarodni kontekst, jer je u proučavanju ove problematike prisutno dosta teorija, ali i teorija zavjere. Potrebno je sagledati situaciju i provjeriti kome je odgovarao raspad Jugoslavije i to da zemlje koje su nastale stupe u odnos etničke mržnje i žestoke ekonomske konkurencije.

 

Da li su narodi na ovim prostorima previše zaokupljeni ideologijama, mislim na nacionalističke i religijske?

 

Da, previše su zaokupljeni. Naglašeni nacionalizam i pretjerana religioznost doveli su do toga da nema istinske ljevičarske politike koja bi mogla predstavljati alternativu evropskom liberalnom kapitalizmu. Naravno, evropski liberalni kapitalizam je manje loš model od tuđmanizma i Miloševićevog sistema,  a nacionalizam je popunio prazni prostor gdje bi mogla biti neka napredna ljevičaska politička teorija.

 

 

Pored toga, mlađe generacije su sve netolerantnije, sa referentnim okvirom koji je desničarski i sa duboko usađenim nacionalizmom. Pojedini omladinski pokreti su na rubu fašističkih. Na kakvim generacijama svijet ostaje?

 

Nadam se da moje riječi neće zvučati previše redukcionistički, ali mislim da je riječ o nekoj vrsti opravdanog resantimana, sve goreg životnog standarda koji je prisutan, ali i rasta nezaposlenosti. U takvoj situaciji javljaju se zamjenski krivci za te procese koji se dešavaju, pa se oni lako usvajaju, a imamo i bizarne kombinacije neofašizma ili ekstremne etničke mržnje i primitivnog antikapitalizma. Treba stvari posmatrati tako da je resantiman zbog lošeg socijalnog stanja opravdan i legitiman i onda ponuditi neko alternativno rješenje koje neće biti nacionalističko.

 

Ukoliko se individualno i kolektivno držimo tih idelogija, onda nema mjesta dijalogu i razgovoru. Možemo li se razumjeti ako ne čujemo jedni druge?

 

Prije ili kasnije moraćemo početi slušati ono što drugi pričaju. Tu se moramo čuvati da ne upadnemo u liberalnu klopku koja zagovara dijalog sa distinktivnih nacionalnih pozicija. Dijalog postaje produktivan i ima smisla tek kad nacionalna dimenzija nema primat kao osnovna ljudska identifikacija, odnosno da ne razgovaramo kao Slovenac sa Srbinom ili Hrvatom ili Bošnjakom, nego da razgovaramo kao pripadnici istih socijalnih tokova koji se mogu osjetiti na cijeloj evropskoj periferiji. Ukoliko iskušavamo dužničku krizu ili porast nezaposlenosti onda nema veze da li ste Grk ili Slovenac, što znači da  se ne moramo razumjeti kao pripadnici neke nacije, nego da se prepoznajemo kao ljudi koji bez obzira na nacionalnu pripadnost žive u istom prostoru, dijele iste procese i mogu imati produktivnu razmjenu iskustava.

 

Kad posmatramo postjugoslovenske države, možemo reći da se one ne snalaze najbolje u kapitalizmu, a nisu se snašle ni u socijalizmu. Koja to onda društvena formacija odgovara ovom podneblju?

 

Kad razmišljamo o tom pitanju trebamo uzeti u obzir nejednak svjetski razvoj. Bez glorifikacije razdoblja socijalizma, rekao bih da su uspjesi u modernizaciji i industrijalizaciji iz tog perioda bili stvarno snažni i svjetski važni. Kad danas govorimo o tom razdoblju ta se činjenica stalno zaboravlja. Od pedesetih pa do početka sedamdesetih godina prošlog vijeka taj je projekat ekonomski dosta dobro funkcionisao,  pa izgleda da nema ništa “balkansko” na Balkanu, zbog čega određeni sistem ne bi mogao funkcionisati na ovom prostoru. Veći je problem u tome što je povijesno ovaj dio uvijek bio periferija, istočna periferija Austro-Ugarskog carstva ili zapadna periferija Otomanskog carstva i zbog toga su se ovdje sabrali svi problemi koje svaka periferija ima. Zbog toga u razmatranju bilo kojeg sistema moramo uzeti u obzir taj geopolitički pložaj zemlje u kojoj je prisutan određeni sistem.

 

Bavili ste se novinarstvom, pa Vas molim da prokomentarišete važnost slobode medija? Koliko su mediji danas zaista slobodni?

 

Dosta sam istraživao istoriju medija u Sloveniji i Hrvatskoj i pokazalo se da je u šezdesetim godinama, kad smo trebali imati navodno totalitaran sistem, bilo mnogo kvalitetnijeg i objektivnijeg izvještavanja. Novinari su, naravno, bili prosocijalistički i imali su politički stav, bilo je određenih primjera cenzure i tad nije postojala sloboda u savremenom liberalnom smislu. Ali novinarstvo nije bilo opterećeno tabloidima i žutilom. Danas, u liberalnom smislu, izvještavanje nije toliko podložno uticaju politike, ali je podložno uticaju liberalne ekonomije, što takođe govori o određenoj vrsti cenzure, odnosno, od političke neslobode stižemo do ekonomski uvjetovane neslobode. Međutim, možemo postaviti pitanje da li sloboda u medijima ikada postoji,  ne ulazeći u postomodernistički relativizam kojim se tvrdi da ne postoji objektivna istina.

 

U Sloveniji je izražen jak ljevičarski stav i aktivno se pručava neomarksizam, dok je ona istovremeno država koja je od raspada Jugoslavije najviše napredovala. Zbog čega su upravo te teorije našle plodno tlo u Sloveniji?

 

U devedesetim, u presudnim godinama, kad se odlučivalo o načinu ekonomske tranzicije i privatizacije, veliki broj ekonomista koji su bili u stranci koja je tad došla na vlast bio je povezan sa neo/mekim marksizmom. To su bili ljudi koji su bili u stanju odbiti šok doktrinu koja nameće prihvatanje ekstremnih neoliberalnih formi i zbog toga je Slovenija išla kompromisnim, na neki način hibridnim putem i zadržala je prednost u odnosu na druge zemlje. Uspjela je zadržati dobre stvari iz socijalizma, koje je kombinovala sa pozitivnim elementima kapitalizma. Posebno su važne neomarksističke ideje u sindikalnim organizacijama, pa su uspjeli spasiti radnike u određenim situacijama. Možda bi trebali dodati i to da se iz perspektive Evropske Unije Sloveniji zamjera da je previše socijalistička zemlja.

 

Predavanje ste održali pored spomenika na Kozari, koji svjedoči o veličini jednog vremena. Kakav kontakt naše generacije imaju sa tim jugoslovenskim simbolima?

 

Mislim da se vremenom taj kontakt sve više gubi, a bilo bi dobro da nije tako. Ono što je interesantno jeste estetski dio ogromnih monumentalnih spomenika koji je izrazito modernistički i jako apstraktan. Iz njih se ne može ništa pročitati o toj borbi u čije ime su i podignuti, pa bi te spomenike trebala popratiti nova istoriografska produkcija, kao neka popularna istorija koja bi privukla veći broj ljudi i zainteresovala ih za taj period. Potrebno je da taj pogled bude bez bilo kakvog iskrivljavanja i opravdavanja i da se NOB, kao jedan od najvažnijih događaja u jugoslovenskoj istoriji, ne zaboravi. Tad su narodi ovog prostora pokazali da mi nismo ljudi koji su “sudbinom prokleti”, da možemo odlučivati i stvarati vlastitu sudbinu i u borbi za bolji svijet preći preko svih podjela i razlika.

 

Razgovarala Maja Isović

 

BUKA Arhiva

 

 

Komentari na tekst (3)
Objavljeno:
bla.bla...
Objavljeno:
sve je ovo lijepo, ali s obzirom da recimo za slovenijom kaskamo bar deceniju, trebalo bi ovim predavanjima ponuditi nesto ipak malo konkretnije od " spoja najboljeg iz socijalizma i kapitalizma".
U pravu je on sto je rekao da smo previse ideoloski zakupljeni, ali samo njegovo predavanje dokazuje da smo i teorijski preokupljeni.
Objavljeno:
Cestitam.
Pristojan, pametan, korektan i clanak i muskarac.
Svaka je rijec i svaki komentar na mjestu.
Nisam upoznala mnogo ovakvih osoba.
Voljela bih pogledati komentare mladjih.
 

Napomena:
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.