Zaboravljeni intervju: Ante Marković otkrio šta je rekao Aliji Izetbegoviću pred početak rata

Intervju

Zaboravljeni intervju: Ante Marković otkrio šta je rekao Aliji Izetbegoviću pred početak rata

Piše: Buka

Najuspješiji premijee SFRJ i ikona zlatnih godina te države...

U arhivi Infobiroa, kojoj Fokus.ba ima pristup, pronašli smo intervju sa Antom Markovićem, najuspješnijim premijerom nekadašnje SFRJ.

Intervju je objavljen u magazinu Dani u novembru 2003. godine, a autorica je Vildana Selimbegović.

Tekst prenosimo u cjelosti i bez intervencija.

Nakon 12 godina šutnje, posljednji premijer SFRJ progovorio je u Haagu: pred Sudskim vijećem Tribunala Ante Marković (1924.) podastro je autentično svjedočenje o raspadu zemlje koju je, u tom trenutku, vodio putem reformi i za koju se vjerovalo da može najprije i najbolje savladati tranzicijsku zadaću.

Nekadašnji dugogodišnji direktor zagrebačkog “Rade Končara” inžinjerski je precizno iznosio detalje danas već famoznih dogovora o podjeli BiH iz Karađorđeva, svjedočeći u procesu protiv Slobodana Miloševića i o najcrnjim detaljima zločinačkog scenarija seciranja BiH. Ne dvojeći pritom ni o ulozi Franje Tuđmana u apetitima spram zemlje u kojoj je rođen, Marković je zapravo iznova podsjetio i Tribunal i susjede nam o nespornoj istini da – barem kada je o Bosni i Hercegovini riječ – ni u Beogradu ni u Zagrebu na vlasti nisu sjedili nimalo nevini.

Čekajući zeleno svjetlo

U Sarajevo Markovića nisu doveli putevi savjesti, već mogucnost posredovanja u gradnji hidroelektrana: u intenziviranim razgovorima sa predstavnicima Vijeća ministara te odvojenim susretom sa generalnim direktorom federalne Elektroprivrede Enverom Kresom, inžinjer Marković je zapravo čekao zeleno svjetlo za posredovanje u projektu izgradnje hidroelektrana, što je investicija koja bi na duži period omogućila angažiranje i stranih investicija i domaće radne snage, ali i stvorila pretpostavke za nove izvoze električne energije.

Sve skupa činilo se posve dovoljnim razlogom za enorman interes novinara, koji su na petom spratu sarajevskog Holiday Inna strpljivo čekali obećanih pet minuta.

I onda tajac: Ante Marković je i u doba svog mandata bio u, kako se to ljepše kaže, poznim godinama, no proteklih 12 je na njemu ostavilo vidne tragove. Istina, to nije umanjilo njegovu komunikativnost, ali njegov vječni osmijeh ne zrači više onim intenzitetom, a u svom je prepoznatljivom elementu tek onog trenutka kada se u razgovor neminovno uvuče ona faza ekonomskih reformi koje je ‘90-ih počeo provoditi. Vrlo, vrlo uspješno, naglasit će Marković u više navrata, nastojeći da – kad je već u Sarajevu – odgovori i na ona više od deceniju neodgovorena pitanja.

Valjda su i zato organizatori njegova boravka (ulogu press-atašea preuzeo je nekadašnji Markovićev sudrug iz Saveza reformskih snaga za BiH, Josip Pejaković) vodili računa i o vremenu televizijskih vijesti i o interesima štampe, ostavljajući Danima i Slobodnoj Bosni pola sata za “posebne želje”.

Pomoć nepoznatog donatora

Ante Marković je – za one koji ne pamte bivšu nam zajedničku državu – imao uistinu impozantnu karijeru: skoro 35 godina direktorovao je zagrebačkim “Radom Končarem”, bio je predsjednik hrvatske vlade četiri godine (1982.-1986.), potom predsjednik Predsjedništva SR Hrvatske dvije godine, da bi od 1989. preuzeo premijersko mjesto u tadašnjem Saveznom izvršnom vijeću: ostavku je podnio 1991. godine, kada je i napustio Beograd da bi se ponovno okušao u biznisu.

U prošlonedjeljnom intervjuu zagrebačkom tjedniku Globus Marković je priznao da prve godine u nezavisnoj Hrvatskoj nije mogao ostvariti ni penziju, te je zato otišao u Graz i tamo otvorio firmu.

“Nije mi baš išlo”, ispričao je Marković zagrebačkom kolegi, “a onda me u uredu posjetio jedan čovjek i rekao mi: ‘Zahvaljujući Vama, ja sam zaradio velike novce. Budući da znam kako Vi nemate ništa, želim Vam dati manji dio onog što sam zaradio.'”

Nepoznatog donatora više nikad nije sreo, posao je krenuo, a on i danas zdušno brani principe reformi koje je svojevremeno započeo. O svojoj privatizaciji, koja je u BiH još uvijek česta tema rasprava, okupljenim je novinarima kategorično rekao:

“Taj koncept je potpuno ispravan. Jedini koji su po tom konceptu izvršili privatizaciju jesu Slovenci. Svi drugi su negirali dušu tog koncepta, a duša je bila da smo mi imali tržište, pa makar i kvazitržište, da smo imali samoupravljanje kao kvazivlasništvo i da uglavnom nismo imali državu kao vlasnika. Sve korekcije koje su napravljene u privatizaciji, krenule su od pretvorbe u državno vlasništvo, čime je negirano da su isključivi vlasnici radnici. Država je ta koja stvara pretpostavke, atmosferu za privatizaciju.”

Da, proteklih je godina, naglasio je Marković, sudjelovao u nekim mogucim projektima pomoći BiH, ali to se nije moglo ostvariti u prvom redu zbog ljudskog faktora. Možda, ukoliko i ovaj projekat propadne, ipak odluči da napiše svoje memoare. BBC-jevu ponudu da učestvuje u dokumentarnom serijalu Raspad Jugoslavije svojedobno je odbio, mada je brojnoj ekipi koja ga je posjetila obećao pomoć, i to je, kaže, i realizirao nakon gledanja snimljenog materijala.  “Rekli su mi tada: snimati film o raspadu Jugoslavije bez Vas, isto je što i praviti Hamleta bez princa? Nisam htio, no možda ću, kada budem imao dovoljno vremena, zaista sjesti da pišem? ”

Gospodine Markoviću, kako se osjećate u Bosni i Hercegovini?

Tek sam došao u Bosnu. Nisam jako dugo bio ovdje, ali moram priznati da sam iznenađen ovolikim interesom za mene. Ja sam, zapravo, u Sarajevo došao po jednoj čisto privrednoj mogućnosti koja se javila. Jedna grupa ljudi koja radi na nekim projektima u BiH, a koji bi mogli učiniti da se izgrade određeni objekti, da se zaposle ljudi i da se potom iskoristi izvoz, obratila se meni, nakon što su došli u određenu fazu toga posla, i zamolili me da se angažiram.  Radi se o projektima izgradnje hidroelektričnih centrala koje bi bile u funkciji izvoza električne energije. Bio sam, naravno, zadovoljan što su meni došli s tim prijedlogom. Sve me to u nekom smislu vratilo u one dane, čak se može reći – romantike, kad smo sa oduševljenjem gradili na našoj vlastitoj zemlji, a poslije takve objekte gradili po cijelom svijetu. Ja sam, znate, sudjelovao u gradnji brojnih takvih objekata, imao priliku da učestvujem u izgradnji hidroelektrana na Neretvi – ugovarao ih iz “Rade Končara” i potpisivao ugovore sa mojim studentskim drugom i prijateljem Ibrom Imamovićem (Imamović je umro, a bio je jedan od prvih direktora HE “Neretva”; op.aut.). Mislim da je taj projekat bio izvanredno realiziran. Naravno, danas sam spreman, ako se slože sve
pretpostavke, da se uključim u ovaj projekat, i zato sam tu.

O kolikim je investicijama riječ?

Investicije se kreću od 700 miliona do milijarde eura. Izgradnja hidroelektrana traje, u principu, oko četiri godine, a ovdje već postoje idejni projekti. Treba raditi glavne projekte, istražne radnje su izvršene, slijede još izvedbeni projekti i licitacije. Naravno, treba obezbijediti cijelu konstrukciju finansiranja. Razgovori zbog kojih sam u Sarajevu tiču se objekata Ustikolina, Vranduk, Konjic, Vrpolje i Glavatičevo, a interes su već pokazale italijanske i engleske firme, ima i još nekih, međutim valja tražiti one koji su najpovoljniji za BiH.

Gospodine Markoviću, 12 godina ste šutjeli: imate li osjećaj da ste se ogriješili o državu u kojoj ste rođeni?

Ne. Ne samo da nemam osjećaj nego se zbilja nisam ogriješio. Ako govorimo o mojoj šutnji, ja sam sebi, kada sam otišao iz Beograda, rekao: Doživio si veliki neuspjeh, zatvorio si jednu knjigu i sada probaj da otvoriš drugu. I pokušao sam da se vratim u biznis. Znate, ja sam svojevremeno natjeran da idem u politiku. Kada je došlo vrijeme da dam svoj doprinos onome što smatram da je ispravno napravljeno – a kada to kažem, mislim na formiranje Suda u Haagu – ja sam dao svoj doprinos. Mislim da mogu dati jedno od krunskih svjedočenja, odnosno ja sam ga već dao, ali to još nije završeno. Još ću svjedočiti. Zapravo, o tome i ne mogu govoriti jer je suđenje u toku. Međutim, kada se to već dogodilo, i kada sam izašao u javnost, bio sam svjestan da ja ne mogu ostati na tome, da ima još pitanja koja traže da se u komunikaciji s javnošću na njih odgovori. Da nije došlo do suđenja, vjerovatno nikada ne bih ni govorio.

Evo zašto Vas pitam: tolike ste godine šutjeli, a znali ste za planove Miloševića i Tuđmana. Najvišu cijenu je platila Bosna i Hercegovina.

O tim sam planovima, za koje sam saznao, izvijestio tadašnjeg predsjednika BiH Aliju Izetbegovića. Sve ovo drugo spadalo je u jedno područje u kojem ja, zapravo, nisam ništa mogao.

Maloprije sam vam rekao: nisu me htjeli, čak si nisu dozvolili ni da me slušaju kada sam još mogao predstavljati neku državu. Ko me je mogao slušati? Kome sam ja to uopće mogao poručiti? Kome sam ja to mogao reći? Niko nije bio spreman da sluša!

Kako ste doživljavali Aliju Izetbegovića?

Sa Alijom Izetbegovićem sam dosta surađivao, posebno u posljednje vrijeme, kada sam, od svih republika, tih nekoliko mjeseci prije odlaska iz Beograda posježivao jedino Bosnu i Hercegovinu i Makedoniju. Mi smo tada mnogo razgovarali. Iz tog vremena, a ja ne mogu govoriti ništa o kasnijim događanjima, ne bih mogao o Izetbegović u dati lošu ocjenu. Jedino bih mogao reći da je on, za uvjete u kojima se sve to odvijalo, bio nedovoljno spreman, da ne kažem da je bio naivan. On je, ustvari, trebao vremena. čovjek koji je proživio takav život kakav je on imao, došao je na bojno polje u kome se trebalo snaći. No, o njemu ne bih mogao kazati ništa što bi moglo dovesti u pitanje njegovu karizmu u tom vremenu kada sam ja s njim surađivao.

 

Mnogo ste kontaktirali sa Alijom Izetbegovićem: da li ste mu rekli da će BiH biti napadnuta?

Jesam, kako ne. I ne samo to. Rekao sam mu puno više od toga…

Da li ste mu rekli da ga to čeka i od Tuđmana?

Ne samo njemu. Kada je Vance došao u Jugoslaviju – naravno, došao je kod mene. Tada se ratovalo u Hrvatskoj, a u BiH nije bilo ni pomena o ratu. Između ostalog, Vance je mene tada pitao gdje da instalira svoje središte. Rekao je da ima dvije solucije: jedna je Beograd, a druga Zagreb, i počeo mi je objašnjavati prednosti jedne i druge. Ja sam mu rekao: “Ne dolazi u obzir ni jedna ni druga, smjestite vi to sjedište u Sarajevo.” Zaista je poslije tako i urađeno. Ali, pitao me je zašto. Rekao sam: “Sve ovo što se događa u Hrvatskoj jeste sitnica u odnosu na ono što će se desiti u Bosni i Hercegovini.” I rekao sam mu da angažiraju 100 hiljada ljudi i stave ih na granice BiH. Rekao sam mu: “Jedino tako možete zaustaviti ono što se sprema BiH.” On je to primio kao moj prijedlog, moju sugestiju, ili, ako hoćete, traženje. No, tada se velika bitka u UN-u vodila hoće li u Hrvatsku doći tri i po hiljade ili pet hiljada ljudi.

Da li ste osim sa Izetbegovićem kontaktirali sa još nekim iz BiH, recimo, Matom Bobanom, Radovanom Karadžićem, Fikretom Abdićem?

Ne, nisam imao razloga. Ja sam bio predsjednik Vlade i kontaktirao sam sa predsjednikom države. Bobana i Karadžića nikada nisam ni sreo, a Abdića sam sreo mnogo prije, još kao privrednika, ali u to vrijeme nismo kontaktirali.

Kako ste birali čelnike Vašeg Saveza reformskih snaga u BiH?

Pravo je pitanje zašto sam uopće išao na formiranje stranke i televizije. Pazite, bilo je raznih signala o onome što slijedi: u to vrijeme Vlada Jugoslavije je imala jako mala ovlaštenja, daleko najmanje prava, po tadašnjem ustavu, da funkcionira onako kako to rade vlade u svijetu. Osim BiH i Makedonije, niko nije htio prenositi čak ni ono što sam ja oficijelno iznosio pred Skupštinom Jugoslavije. Već tada je zapravo bilo jasno šta se dogaša. Moja savjest mi nije dala da ne pokušam sve što mogu da napravim da ne dođe do rata, do prolijevanja krvi.

U to vrijeme u BiH je ubjedljivo bilo najviše Vaših pristalica. Kada se Jugoslavija raspala, da li ste se razočarali u svoje suradnike iz Saveza reformskih snaga: Dragan Kalinić se legitimirao kao bliski Karadžićev suradnik, Nenad Kecmanović se pridružio Miloševiću, Emir Kusturica se čak u ratu uključio u Miloševićevu propagandnu mašineriju?

Vi ste sami rekli ko su ti ljudi. Ali nije riječ samo o njima. Ima dosta ljudi koji su me razočarali i prevarili. Oni su se pokazali kao lažni partneri u tom poslu koji smo tada trebali obaviti. No, moram reći: ja jesam bio inicijator stvaranja stranke, međutim nisam nigdje birao ljude. Formirani su inicijativni odbori, i oni su birali ljude.

A koncept “Yutela”? Kako njega komentirate?

Naprosto sam bio primoran, jednostavno nisam imao izbora jer sam bio odrezan. U Srbiji i Hrvatskoj mediji nisu prenosili čak ni moja izlaganja u Saveznoj skupštini. Ja sam iz očaja,
pokušavajući spasiti što se spasiti da, povukao skoro donkihotovske poteze: formirao sam i Yutel i stranku. Više nisam imao mogućnosti da se drugačije borim protiv rata i raspada Jugoslavije.

Gospodine Markoviću, da li ste se ikad pokajali što ste bili predsjednik Saveznog izvršnog vijeća i tako davalilegitimitet snagama koje je praktično kontrolirao Milošević?

Nisam se pokajao. Bila je to šansa da se nešto napravi i, kada pogledate rezultate iz prve godine reformi, jasno je da takve rezultate niko nije postigao: mi smo tada imali zbilja konvertibilnu valutu, imali devizne rezerve, pozitivnu bilancu, inflacija se spustila u prvoj polovini 1990. ispod nule, sveli smo dug sa 21,5 milijardi na 12,2 milijarde dolara. To su sve uspjesi koje – bez obzira na sva kasnija događanja – niko ne može negirati. To su sve usjesi programa koji su davali šansu Jugoslaviji, i svi su postignuti, iako je Milošević od prvog dana sabotirao reforme.

Kako ste se osjećali tokom svjedočenja Miloševiću? Da li ima tu nečeg ličnog, ima li pomalo ljubomore na njega, jer ipak Vam je upravo on uzeo sve što ste pravili?

Zašto bih bio ljubomoran? Što on sjedi na optuženičkoj klupi?

U intervjuu Globusu ispričali ste jednu epizodu koja se tiče BiH: naime, tadašnji ministar MUP-a RBiH Alija Delimustafić Vam je donio snimku razgovora Karadžića i Miloševića u kome se govorilo o planu RAM, odnosno namjerama JNA da podrži Radovana Karadžića i počne podjelu BiH. Delimustafić je, po Vašem kazivanju, izbrisao snimku tog razgovora, no Vi ste ga prepričali na sjednici Vlade i došlo je do različitih optužbi. Ostalo je nejasno jeste li posumnjali u autentičnost toga snimka?

Ne, niti jedan trenutak nisam posumnjao. Materijal je bio vrlo autentičan. Bio je vrlo konkretan i vrlo jasan. To je bio razgovor dvojice ljudi, a glas i jednog i drugog poznajem. Tu ne mogu pogriješiti.

Ipak ste Globusu izjavili da se ponosite činjenicom da ste odbili pomoći u nabavci oružja za branitelje Bosne i Hercegovine.

Apsolutno. Ja sam uvijek bio protiv upotrebe oružja. Dobio sam poziv za jedan veliki komercijalni posao na kojem bih ja puno zaradio. Nisam htio takvu zaradu. Meni ona nije trebala. Radio sam druge poslove od kojih sam živio. To je bio veliki posao i nikad ga ne bih prihvatio ni za koga. Bez obzira na poziciju BiH, nikad se ne bih angažirao na kupovini oružja. Nikad ne bih zarađivao na krvi drugih ljudi.

Gospodine Markoviću, ali Bosni je tada trebalo oružje za odbranu ljudi.

Bez obzira na to, ja se nikad ne bih angažirao. Iz Beograda sam otišao zato što nisam htio ići u rat. Odbio sam budžet koji je bio ratni. To je moj vrlo konkretan, korektan i principijelan stav. Niko me ne bi mogao osloboditi toga da sam zaradio novac a umočio ruke u krv.

Možete li biti precizni: da li je na BiH izvršena agresija?

Da, sigurno.

Čini li se Vama da je u ono vrijeme, u bivšoj Jugoslaviji, postojalo išta što je moglo spriječiti krvoproliće?

Bilo je i moglo se spriječiti krvoproliće, ali nije bilo spremnosti. No, to je opet vezano za suđenje, tako da vam o tome ne mogu govoriti.

Carla del Ponte je potvrdila da je smrt predsjednika Tuđmana preduhitrila optužnicu protiv njega. Smatrate li da je imala dovoljno elemenata za optužnicu?

Na sudu sam izjavio sve što je trebalo. O tome ne mogu davati izjave, samo znam da je suđ|enje u Haagu zaista pravi potez: radi se, dakle, o suđenju svima onima koji su prouzrokovali zločine u zemlji koja je – u vrijeme kada su ih počeli činiti – bila, ustvari, prosperitetna zemlja, daleko ispred svih drugih socijalističkih zemalja. Kako je sad – to, nažalost, vi sami najbolje osjećate.

 

Izvor

Komentari na tekst (6)
Objavljeno:
Veliki covo u svakom smislu te rijeci
Objavljeno:
Ante mARKOVIĆ POSLJEDNJE HRVATSKO-JUGOSLAVENSKO govno. Mamio Srbe u stranku po Kozari i drugim stratištima iz 2 sv.rata a muslimani i hrvati naravno zna se. Alija naivni je 1990 godine na mitingu u prijedoru rekao ako hrvatska i slovenija izađu iz juge i mi ćemo inače bi ostali u Velikoj Srbiji. Znao čovjek cijeli scenario unaprijed a Ante kaže Alija je bio nesopreman. Nije on bio nespreman nego je to primitivac po svojoj vokaciji vjerski radikalno obojen kao uostalom i svi radikalni muslimani primitivci. Srbi su za muslimane prirodna gospoda.
Objavljeno:
Da samo dodam, sve sto sam napisao u vezi Republike Srpske vezi i u slucaju Herceg-Bosne, od ideje do ostvarenja.
Objavljeno:
Kada su Slovenija i Hrvatska proglasile nezavisnost Jugoslavija više nije postojala i BiH se nije imala od čega odcjepiti. Na referendumu se glasalo o novom statusu BiH poslije raspada Jugoslavije. Nema tu nikakve sličnosti sa referendumom koji se želi sprovesti u Republici Srpskoj, inače zločinačkoj tvorevini čiji su svi lideri osudjeni za ratne zločine od medjunarodnog suda, tvorevini koja je i samo kao ideja bila kriminalna, praviti na nacionalnu državu u onako nacionalno izmiješano BiH , gdje je nemoguće bilo jednu zgradu podijeliti po nacionalnoj liniji a kamoli državu. Ali to je uspjelo kriminalcima tako što su počinili zločin za koji su odgovarali na sudu, jer se ta zločinačka ideja zvana Republika Srpska mogla i ostvariti samo pomoću zločina. Ko to ne vidi slijep je od očiju.
Objavljeno:
Ako je BIH referendumom o nezavisnosti se odcjepila od Juge kako sada kada se spomene isti odma se skace i pljuje se po svemu iz Banja Luke? Neka mi neko objasni logiku? Logika je da su Srbi na glupav nacin htjeli sacuvati Jugu ali neka sada narode radi za 350km demokrate tkzvn. A buka neka promjeni ime u AllahBuka posto svaki post o kritikovanju Srbije i Srba.
Mik
Objavljeno:
Svi mi to znamo , samo što se neki ovdje prave ludi naročito sa Hrvatske strane i uporno negiraju ono što i price na grani znaju.Sramota a sve neki veliki vjernici. Slave božić kažu vjeruju u boga ali pitam ih jja : kako ćete sutra pred boga u kog se kunete svaki dan.
 

Napomena:
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.