Odlazim da se više nikad ne vratim

Piše: Autor 23.

Iako je ponedjeljak, danas ne radim. U Holandiji se, naime, slavi takozvani 'drugi dan Uskrsa', koji naravno uvijek pada na ponedjeljak, i tako svake godine narod, naročito radni, uživa u slobodnom 'uskršnjem' ponedjeljku.

Ne mogu ne pomisliti kako vrijeme leti, i kako je ovo već peti uskršnji ponedjeljak koji dočekujem u ovoj niskoj zemlji. Istovremeno me pomalo obuzima nostalgija za mojim prvim domom jer sam od odseljenja, početak aprila uglavnom provodila u rodnom Sarajevu. Iz nostalgičnih, sanjarskih trenutaka me uvijek na javu vraćaju mediji, uglavnom internet, koji daljinu između mene i moje domovine čini premostivom. Dovoljno je da pogledam naslovnice nekih webstranica, i podsjetim se zašto sam uopšte ovdje; na tlu gdje sam oficijelno još uvijek stranac, od nedavno srećom takozvani 'naučni migrant', a ne u zemlji gdje sam rođena, gdje sam većim dijelom odrasla, školovala niz godina, otišla na prvi koncert, proživjela prve tinejdžerske dane i izlaske, samostalne odlaske u kino i pozorište, na planinu i izlet s razredom, ljetovanja s rajom, u zemlji gdje stanuje skoro moja cijela rodbina, mnogi dobri ili najbolji prijatelji, i moja srodna duša. Uprkos svim ovim, za mnoge sasvim ili više nego dovoljnim, razlozima za život u vlastitoj domovini, moja dilema u vezi s ostankom, odnosno odlaskom iz BiH je bila davno riješena. I prije nego ću prvi put napustiti Holandiju, a posebno nakon što ću malo duže koračati bosanskohercegovačkim tlom, cilj je bio jedan: otići iz BiH čim budem punoljetna, čim završim gimnaziju. Otići ću na studije, ali otići ću i da se više nikad ne vratim.

U Holandiju prvi put stižem nekad u oktobru 1993. godine. Mnoge detalje ne pamtim, bilo mi je samo osam godina, ali znam da je ovo bio već treći put otkako ću graditi neki novi život, ali ovaj put pak na nekom drugom, meni potpuno nepoznatom jeziku. Prvi pokušaj je bio u Srbiji, gdje sam  provela malo vremena, tek toliko da završim prvi razred osnovne škole, a drugi u Hrvatskoj gdje sam završila drugi razred, i taman se prilagodila dalmatinskom govoru, koji sam i sama počela usvajati i koristiti. Djeca su zaista posebna i čudesna, i ne kaže se džaba da upijaju kao spužve. Naime, da nisam bila dijete, vjerovatno ne bih s onakvom lakoćom usvajala tuđa narječja, a kamoli strani jezik koji sam, tako tvrde drugi, progovorila za samo nekoliko mjeseci. Iz tog ranog perioda mog života vjerovatno potiče i moja današnja prilagodljivost novim i drugačijim sredinama, otvorenost ka drugom i drugačijem ljudskom biću, i polet ka raznolikim putovanjima, što češće, to bolje. U detalje mog izbjegličkog života u Holandiji neću ulaziti jer prije svega nisu relevantni za ovu priču, ali ću izdvojiti dvije meni važne situacije. Prva je ta da se nikad nisam osjećala diskriminiranom, ili nepoželjnom školskom drugaricom. Štaviše, osjećala sam se punopravnim članom razreda, imala sam mnogo prijatelja, bivala pozivana na rođendanska slavlja, išla na konake kod drugarica, i obrnuto, učestvovala u školskim takmičenjima raznih sportova, i glumačkim predstavama. Jednostavno, bila sam u svakom pogledu uključivana u holandsko društvo, i vrlo rijetko sam se osjećala, ako ikad, strancem. Druga situacija je važna jer dočarava da zapadni narodi nisu uvijek kategorično hladni i bezosjećajni, kao što im se pripisuje. Kao oproštaj, moj razred je pripremio iznenađenje za moje posljednje holandsko školsko jutro - kviz znanja sačinjen od pitanja osnovanih na zapisima iz raznih spomenara! Svaki moj tačan odgovor bi me doveo do nekog poklona koji su mi pripremili, i s velikom pažnjom upakovali. Nakon zabavnih pitanja, mnogo smijeha, otpakivanja poklona, bilo je vrijeme da se oprostimo. Teškog srca sam napustila učionicu u koju više nikad nisam zakoračala. Iznenađenju još nije bio kraj. Prije nego što ćemo zaista autom krenuti ka BiH, moj cijeli razred se stvorio ispred ulaza moje tadašnje zgrade, u plaču, prepričavajući mi kako niko ništa nije mogao raditi tokom poslijepodnevnog dijela školskog dana, te su na kraju odlučili doći nakon nastave, i ispratiti me.
Vrativši se u Sarajevo 1997. godine, život ću iznova graditi po peti put, iako sam imala tek nepunih dvanaest godina. Srećom, uspjela sam i taj peti put, i godine provedene u Sarajevu nakon 1997. pamtim uglavnom kao ugodne, s usponima i padovima, kao i kod svakog tinejdžera i adolescentnog čovjeka. Sjećam se i nekih manje lijepih; tuča usred sarajevskog parka 'Svjetlost', guranja u bilo kojem redu, strepljenja hoću li biti primljena u gimnaziju i na fakultet, iako imam sasvim realne osnove da budem, i razmatranja da bi se ipak neka 'veza' trebala povući da osiguramo meni mjesto, scene u trolejbusu koje po meni oslikavaju užasnu nekulturu i primitivizam, kravlji vonj usred grada jer se seljaci ne prilagođavaju gradu, već obrnuto, išaranih prevoznih sredstava, razvaljenih klupa, klackalica, i ljuljački na svakom koraku. Pored ovih sitnih prizora, uglavnom pamtim opštu neuređenost države, ispunjenu nacionalizmom, šovinizmom, i nekom sveobuhvatnom mržnjom. Ovo su i vjerovatno početni razlozi zašto moja nostalgija za Holandijom nije prolazila, zašto sam svako ljeto tražila priliku da posjetim ujaka koji je ovdje ostao, posjetim staru školsku raju, i zašto nisam odustajala od snova da se vratim u besplaninsku zemlju tulipana, vjetrenjača, sira i klompi. 

Danas shvatam da su i te nepune četiri godine mog djetinjstva u Holandiji bile dovoljne da mi oblikuju pogled na svijet i ljude. Iako ne volim generalizacije jer izuzetaka uvijek ima, ipak ću reći da su Holanđani vrlo iskren i direktan narod, uglavnom pošten i radan, i, izuzevši novopečenu nacionalističku političku struju Geerta Wildersa i njegovih poklonika, vrlo tolerantan narod, što ih je kao naciju i proslavilo, i učinilo vrlo poželjnom zemljom kako za obići, tako i za živjeti. Kako vrijeme više odmiče, i postajem sve starija, primjećujem da sam odrasla u drugom sistemu vrijednosti, s drugačijim pravilima življenja koje sam zadržala i nakon selidbe u rodno Sarajevo. Te nepune četiri godine sam odrastala u svijetu gdje se trud isplati, gdje se ljudi ne raduju tvom neuspjehu, i bivaju zavidni tvom uspjehu, iako možda imaju druge ambicije, u svijetu gdje ime i prezime ne moraju igrati nikakvu ulogu, gdje je moguće biti drugačiji, i opet biti uspješan i sretan, u svijetu gdje se ne može sve postići rodbinskom ili bilo kakvom drugom vezom, gdje je moguće biti svoj, imajući vlastito mišljenje, ne pokoravajući se masi samo zato jer će inače komšije pričati svašta. Ovo je svijet gdje neću slušati Miloševićevu propagandu, koja je sada samo presvučena u novo odijelo, s drugim imenom – Dodik, i njegovim SDA-ovskim i HDZ-ovskim marionetama, a da ne spominjem slavnog Fahru Radončića! Svijet gdje neću slušati svakodnevne pozive na gnjev, mržnju i oholost, gdje ove pomenute, i mnoge druge usijane političke glave, gladne novca i moći, stvaraju samo sebi put, i pune vlastite džepove. Svijet gdje će moj rad i trud biti cijenjen, gdje neću morati tražiti štelu da nađem posao, gdje se poslodavac neće iživljavati na meni i putem mene, kao što je to slučaj s mnogim meni najdražim osobama. Svijet gdje neću svakodnevno razmišljati hoće li mi se država ponovo raspasti, i hoće li započeti novi rat. Da budem jasna, ne smatram da postoji idealan svijet, niti idealna država, ali smatram da mi zemlja lala već pruža mnogo više nego što bi mi sada pružala moja zemlja – mir i spokoj duše, regularno nađen posao, slobodu mišljenja, izražavanja, i kretanja veću nego u BiH, društvenu osviješćenost, i osjećaj vrijednog ljudskog bića sa svim mogućim pravima čovjeka. 

O povratku danas niti sanjam, niti razmišljam. Zašto traćiti život, i pustiti usijanim glavama da sputavaju zdravu želju za kvalitetnim, i naprednijim životom, onemogućavajući bilo kakvu perspektivu mladim ljudima, ali i sredovječnim i penzionerima? Zašto dopustiti da budem nepoželjna nekadašnja dijaspora kojoj je uvijek lako u životu, bez obzira koliko je takvo mišljenje nekad nerealno? Zašto čekati više od godinu dana nostrifikaciju diplome, i provoditi vrijeme nezaposlen, i više godina na birou? Zašto dopustiti trovanje nacionalizmom, i drugim negativnim pojavama u društvu, i dovesti se u iskušenje da postanu svakodnevnica? Zašto dopustiti da mogući potomci odrastaju u zatrovanom okruženju, i prva stvar koju budu učili bude etnička pripadnost? Moj profesor sociologije sa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, je na pitanja kada će po njegovom mišljenju izblijedjeti nacionalizam i šovinizam u BiH, odgovorio kako će se to dogoditi tek možda za nekih trideset do četrdeset godina. Dotad ću, ako i te godine doživim, biti stara, skoro penzionisana osoba! Ne, zabluda o povratku nemam.

Da zaista mogu birati, izabrala bih čarobni štapić kojim bih učinila svoju domovinu dostojnom, sa svim njenim kvalitetama koje zaista ima – prirodu, vode, kako riječne, tako jezerske i morske, odličnu klimu, nacionalnu kuhinju s regionalnim varijacijama, i zbog svega ovoga da ne govorim koji potencijal za raznovrstan turizam. Osim prirodnih ljepota, ljepota bi bila vidljiva i u sistemu državnog uređenja, gdje bi svi narodi i narodnosti bili jednaki, i jednako ponosni na nacionalna naslijeđa, i jednako ih čuvali i poštovali. Domovina gdje bi nezaposlenost bila minimalna, šansa za obrazovanje veća, društvena i ekološka svijest mnogo veća, sloboda medija stvarna, i gdje bi prava čovjeka vladala na svakom koraku, bez diskriminacije, rasizma, nacionalizma, šovinizma, i mnogih po meni negativnih pojava u današnjem društvu. Nažalost, ovakva BiH je pusti ideal, nešto što moguće nikad neće postati stvarnost, i može postojati samo u mojoj mašti. I ako nekad bude država u kojoj je normalan i kvalitetan život moguć, velika je vjerovatnoća da ja to neću doživjeti. Ovakva kakva jeste, mene ne mami na povratak. Veću nostalgiju osjećam za Titovom Jugoslavijom, na osnovu priča raznovrsnih stanovnika bivše države, i svog ranog, sretnog djetinjstva, a možda i najsretnijeg perioda mog cjelokupnog života, nego što osjećam za današnju Bosnu i Hercegovinu.

Blog autora

 

Komentari na tekst (38)
Objavljeno:
Svi te mi dobro razumijemo. I ja sam u NL.
Prica je jako emocionalna, puna istine, razocarenja, ljutnje i ponajvise odustajanja.
Znas onu izreku, ''Never give up.!
Nadam se da ce ova prica biti redovito citana u parlamentu BiH.

Opet kazem; ''Vratit ce se rode''. :-)

Glasam za.
Objavljeno:
Ovako pisu samo nezreli.....domovina je samo jedna kao majka.....mislis da je Holandija lisena ove nesrece koja je zadesila nasu drzavu ....ako tako mislis ti ces stalno bjezati.....!!!!
Objavljeno:
Glasam
Objavljeno:
Glasam za ovu priču, jer me je najviše dirnula i pronašla sam se u njoj. Hvala i ljudima koji su mi poslali ovaj link.
Objavljeno:
Glasam za pricu.
Prica je jako lijepo napisana i vrlo emocionalna. Ja se licno ne identificiram 100% sa njom jer sam rat provela u Sarajevu i veliki sam pobornik toga da ljudi odu vani ali i da se vrate ali ipak razumijem tekst i mislim da su opisani osjecaji univerzalni i iskreni.

Pozz
Objavljeno:
Glasam za ovu priču!
Objavljeno:
Nisam znala tvoju životnu priču u potpunosti. Kad sam ovo pročitala, nekako sam se rastužila. Imaš moju podršku. Opraštam ti i ako povedeš "svoju srodnu dušu". Idite gdje ćete biti sretniji, a viđaćemo se praznicima i na odmorima na Pelješcu. I naravno, glasam za tvoju priču.

Teta Sehija
Objavljeno:
Imam osjecaj da se autor ovog teksta uvukao u moju kozu - to sam ja! Hvala na ulozenom trudu, konacno je 'stavljeno na papir' ono sto ja vec dugo osjecam.
Objavljeno:
Prica istovremeno i argumentovana ali isto i tuzna koliko je samo vrijeme iza nas ostavilo posljedica... nazalost je totako... ali trebamo postaviti stvari na svoje mjesto i to sto se desilo ostaviti tamo gdje mu je mjesto a to je iza nas ma koliko bolno to bilo... ali samo zato da ne bi nam bolna vremena jos dolazila.... u svakom slucaju jos jedan glas od brace...
Objavljeno:
Jos jedan glas za ovu pricu
Objavljeno:
Bravo! Glas za ovu priču.
Objavljeno:
bolje i sretni arheolozi nego sretni fasisti.Nismo sami u ovom svijetu niti u ovom vremenu a niti vječni. Zasto je nevazno to sto su nekad Maje i Inke imali civilizaciju a onda je izgubili a vazno je da mi trajemo.Nema garancije za trajanje ovakve zemlje, niti bilo cega u njoj i to je nesto sto je najbolje od svega.Mozda ce biti gore, mozda ce biti i bolje, ali za 50 ili 100 godina, nece biti ovo. To je jako vazno shvatiti.Bez obzira da li neko ostao ili otisao.
Objavljeno:
Draga moja, dala si odličan recept kako od ove naše zemlje napraviti savršenu. Svi ćemo otići tamo gdje su drugi sredili stanje i uživati do smrti, a ova naša zemlja nek zarasre u korov pa nek poslije milijun godina uživaju u njoj sretni arheolozi!
Objavljeno:
Odličan tekst, a valjda će se nešto u BiH promjenit.
Objavljeno:
Bravo Veco...imas moj glas, jer na zalost za vecinu je ovo realnost!!
Objavljeno:
Glasam za ovaj clanak.
Objavljeno:
odlican clanak:-)) dajem svoj glas !!
Objavljeno:
NEMA VISE YUGE, SAMO VISE TUGE
SRECNA TI BUDUCNOST TVOJA, PAMETAN ZIVI GDJE JE BOLJE, BUDALA GDJE JE RODJEN, SIROK JE SVIJET .......
Objavljeno:
Glasam za ovu pricu.
Istinita prica koja me ostavlja ozlojedjenog i nemocnog da stvari vratim u mnogo sretnije vrijeme .Ova,u svijetu izgubljena generacija mladih obrazovanih ljudi ,je nukleus jedne bolje i sretnije BiH.Od aktuelnih vlastodrzaca ne mozemo nista dobro ocekivati izuzev vracanja na staze 92.godine.To im ne smijemo dozvoliti.
Sretan sam i ponosan na autora ovog teksta.
Objavljeno:
tekst je vise nego dobar, samo ne smije covjek zaboraviti ko je i odakle je, jer kad to izgubi iz vida onda je bas "izgubljen"... imas moj glas
Objavljeno:
"Nazalost" se takodjer pronalazim u ovom tekstu. Sto me licno najvise pogadja jeste razapetost izmedju "dva" zivota- izgleda da je nemoguce sastaviti dva dobra :S
Glasam za ovaj tekst!
Objavljeno:
Svaka čast, glasam za ovaj tekst, suze su mi krenule na oči.
Objavljeno:
Glasam za odlazak!
Objavljeno:
Svaka cast, text je fenomenalan.
Objavljeno:
Radi se samo o prioritetima. Mi ovdje zivimo u neuredjenoj drzavi, vjervatno i materijalno osteceni, robujemo pogresnim ljudima na pravim pozicijama, ali to su posljedice rata. Sigurna sam da imamo slobodu govora, a i da je sve ovo duhovno dovoljno da nas zadrzi da se jos dugo dugo svadjamo sa salterusama, odbijamo da dajemo mito u zdravstvu itd. Konkretno u Banjaluci stvari solidno funkcionisu.
Objavljeno:
Glasam
Objavljeno:
Glasam
Objavljeno:
glasam
Objavljeno:
Razmišljam...i sve mi se primamljivije zvuči daleki "bijeli svijet".. naka nas sve daleko daleko..sto dalje...
glasam za!!!!! :D
Objavljeno:
ostala sam bez daha citajuci ovaj tekst koji u meni izaziva tugu, a najvise bijes zbog svih koji su doprinjeli i koji i sad nista ne mjenjaju da se Vi, nasa djeca osjecate tako.
hvala
Objavljeno:
lijepo napisano..
Objavljeno:
Guess who!? :D UZ tebe sam, znas mene, ko ima priliku neka fura! Ja cekam svoju priliku ;-)
Glasam!
Sadija Canic
Objavljeno:
Selma Mehmedic

Sve sto kazes zvuci tacnim, ali tvoja 'prednost' je iskustvo koje si imala u djetinstvu, samim time i tvoja odluka mislim da je laksa, a naslov me je malo prepao :-) Ako je neko poput tebe tako odlucan o nevracanju, a sigurna sam da ima jos pregrst kvalitetnih ljudi kao ti, to nije ohrabrujuce za BiH.

Tako sam i ja donedavno razmisljala, sve dok nisam cula devizu: kada pogledam 60 minuta dodje mi da odmah odem odavde, a kada pogledam Paralele kontam gdje cu u pm :-)
Objavljeno:
Teska je odluka, otici, ili ostati? Ko ode, stalno zali za onim sto je ostavio! Ko ne ode, stalno zali sto nije otisao!
Objavljeno:
Tekst je više nego realan i čitajući ga, nikako da nađem odgovor na pitanje koje mi se nametalo do zadnje rečenice; je li stvarno i svaka pomisao na bolje "sutra" u ovoj zemlji zaista utopijska?! - Kad bolje promislim, odgovor na ovo pitanje i kad bi se dao ne bi služio nikome i ničemu: po tome i jesmo samo obični ljudi jer se ponekad moramo baviti i besciljnim pitanjima/zadacima.
Ipak je na nama, koji smo ovdje, da radimo i gradimo a ne da mislimo uprazno. Naravno da će čovjek ostati tamo gdje se osjeća, prije svega, kao ljudsko biće, gdje ima mir i slobodu, svoj identitet i dignitet ali nikad ne smije zaboraviti gdje mu je domovina ma kakva i gdje ona bila.
Objavljeno:
Odlazak ne podrazumijeva okretanje ledja ili mrznju svoje zemlje...vec jedino covjekovo osobno pravo da sam definira vlastiti zivot, principe i ideale u koje vjeruje. Ovaj clanak to vrlo dobro ilustrira, kao i cinjenicu da covjek - ako je otvorenog uma i srca - moze da nadje prijatelje, srecu i mir gdje god se on nalazio. Na kraju se jedino postavlja pitanje - koja ce zemlja 'profitirati' od takvih gradjana? Jedini gubitnik u ovoj cijelog prici - je Bosna i Hercegovina.
Objavljeno:
hvala ti. Jer i pored svega ostala si ista i jos uvijek imas ljubavi za svoju zemlju i ljude.Gdje god budes, do tebe ce doci moja ljubav.
Mama
Objavljeno:
Ne znam kako bih definisala ovu pricu, optimisticno ili pesimisticno. Znam samo da nakon ovoga imam osjecaj da ne zelim nikad da se vratim u BiH. Ali isto tako znam da cu sutra zeljeti obrnuto. I tako to valjda biva...uvijek zelis da odes, ali isto tako uvijek zelis da se vracas. I zudis. I volis. I mrzis. Sve nekako istovremeno. Valjda treba naci balans i to je recept za srecu. Odlicna storija!
 

Napomena:
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.