Srbijanski glumac Lazar Ristovski nje zadnjih
godina u nekoj artističkoj kondiciji, ali mu nacionalističke kuraži ne
nedostaje. Tako je sav uspaljen održao govor u banjalučkom «Boriku», koji
je dostojan trabunjanja najmračnijih srpskih nacionalista iz devedesetih godina
prošlog vijeka.
Čitav govor je satkan oko jedne stožine, tako
poznate, tako užasne i tako porazne-Neće biti mira dok Srbija i Republika
Srpska ne postanu jedno. Samo, gospodinu Ristovskom, potkralo se u obraćanju
poodosta stvari koje vrijeđaju ljudskost, čovječnost, zdrav razum i elementarnu
pristojnost.
Lazar Ristovski veli kako je Srbija sigurna
kuća za Republiku Srpsku. Hm? Jel’ to biješe ona sigurna kuća koja je
nahuškavala Srbe u Hrvatskoj na balvan revolucije, a onda ih u širokom luku
mimo Beograda primila kao izbjeglice i pretvorila u apatride? Jel’ to sigurna
kuća, čiji su intelektualci sa početka devedesetih iz udobnih beogradskih
salona izvršili eksperiment nad 250 hiljada Srba, svojih sunarodnika, e da bi
volšebno nesrećnike deportovali prvo na Kosovo, a onda opet ko zna gdje? U takvu
se sigurnu kuću gospodin Ristovski ne treba kunuti, niti je treba na taj način u
usta uzimati.
Iz te sigurne kuće su organizovano nadirale
horde što koljača, što vikend pljačkaša da «brane srBstvo». Pa su za sva
vremena obrukale srpski narod. Ili je taj period gospodin glumac nekadašnji
prespavao ili je imao kakvog prečeg posla? Tek, ostaće trajni biljeg i crna uspomena njegov ratno
huškački govor, kojim se veliča tamna strana pomućene pameti.
“Srbija
je srpskoj majka. Nije ljudski i civilizacijski držati ljude pod istim krovom
ako ne žele da žive zajedno“, kaže epopejično Ristovski. Naprvo,
Srbija može u metaforičnom smislu biti majka teritorijama pod njenom
ingerencijom. Ako glumac Ristovski ne zna, entitet Republika Srpska je sastavni
dio Bosne i Hercegovine, što će reći, slab je znalac i upotrebe metafore i geografije.
Ali ima ono bitnije.
Kaže Ristovski, da nije civilizacijski držati
ljude pod istim krovom, ukoliko oni to ne žele. Pa dobro, kako će gospodin
Ristovski objasniti Kosovarima, što su ih srpske vlasti decenijama držale pod «istim
krovom», što su tenkovima, haubicama i ostalim «mirovinskim» sredstvima držali
toliki svijet pod «krovom Srbije»? Ili, kako objasniti to prislino držanje pod
istim krovom republika koje nisu željele biti vazali Slobodana Miloševića,
Dobrice Ćosića i ostalih arhitekata «srBske Jugoslavije»? Onda je nekako bilo
OK slati topove, tenkove, haubice, avione i helikoptere, od Vukovara do
Dubrovnika, od Ljubljane do Sarajeva kako bi svi bili «pod istim krovom».
Čudni su to krovovi, na dvije i četiri vode.
Uglavnom su popaljeni uslijed silne želje da ostanu pod jednim, velikim krovom.
Nego, šta ćemo sa Tomašicom, Srebrenicom, šta
ćemo sa Korićanskim stijenama, sa Manjačom? Šta ćemo sa svim tim sillnim
toponimima, koji i danas sablasno zvuče, utjeruju strah u žile, a nalaze se u
Republici Srpskoj? Hoćemo li kosti desetine hiljada Bošnjaka i Hrvata
prisajedinjavati sa Srbijom? Hoće li kosti sinova Have Tatarević završiti u
grobnici «sigurne kuće Srbije»?
Doduše, Ristovski to sve ne zna jer niti je političar,
niti geostrateg, niti neki povijesničar, a govorancijom povodom neustavnog Dana
Republike Srpske, pokazao je i da mu čojstvo nije jača strana.
Čojstvo mu nije jača strana, ali jeftin
politički marketing i najprizemnije manipulisanje ljudima izgleda dobro ide
Lazara Ristovskog. Pa on u tom tonu poziva sve prisutne, da kada dođu kući
napišu poruku “Srpska je zaljubljena u Srbiju” i “Srbija voli
Srpsku” i da to stave na sve društvene mreže koje imaju. Na stranu sva
budalsta infantilnost, na stranu što morate biti popriličan Forest Gamp, e da
bi pisali izjave zaljubljenosti jednog entiteta, spram jedne države, na stranu
omalovažavanje ljudi i zdravog razuma, ali kako je moguće sjetiti se ovakvog
«poučka» i to podijeliti sa ljudima? Srpska je zaljubljena u Srbiju? Do vraga,
šta to uopšte znači, a da nije socijalna patologija???
Pa ne bi bilo loše, da gospodin Ristovski, ako
je već na društvenim mrežama stavi recimo broj 8372. I da u sebi broji od jedan
do 8372. Brojao bi cijelu noć.
E, toliko je ubijeno ljudi u srebreničkom
genocidu. Ne bi bilo loše da Lazar sazna nešto o tom zlu, najvećem poslije
Drugog svjetskog rata, pa da sa svoje pozicije javne ličnosti obavijesti i
druge «neobaviještene», prije nego pozove svojom zapaljivom retorikom da se
kosti mrtvih prisajedine sa Srbijom.
I još nešto, ne manje važno. Gospodin Lazar
Ristovski kaže kako «slobode za srpski
narod nema dok se Srbija i Srpska ne spoje u jedno i sloboda nema cijenu”.Zadnji put, kada su srpski jastrebovi pričali kako sloboda nema cijenu izignulo
je samo u Bosni i Hercegvonini 100 hiljada ljudi, počinjen je genocid,
najmonstruozniji zločini, organizovana silovanja, paljenja živih ljudi, masovne
egzekucije, protjerivanja, granatiranja i držanja pod opsadom gradova, e da bi
se na kraju ovaj nesrećni trokut u kome «sloboda nema cijenu» postao
najsiromašnija tačka Evrope iz koje glavom bez obzira bježi i staro i mlado.
I na kraju, nije zgorega priupitati Lazara
Ristovskog, da li bi on lično «ratovao za tu i takvu Republiku Srpsku» ili je
to tek onako ubudale govorio pred Dodikom i ostatkom raje u Banjaluci? I ako je
junak, da li bi lično podmetnuo leđa i ostale dijelove tijela ispred metaka umjesto
jezika ispred mikrofona? I na
koncu, kako bi svoj
postupak objasnio kolegama iz Sarajeva?
Ponekad, samo ponekad je ćutanje zlato. A,
toga se glumac Ristovski trebao danas držati, ako je već pozvan na Dodikov
dernek. Zašto? Pa, ako ništa da je odšutio, uz onaj poziv glumac Lazar
Ristovski, išao bi prefiks čovjek.
Ovako, ostaje tužno, ružno i avetinjski
usamljeno, Lazar Ristovski, nekadašnji glumac, režimski orator i nečovjek.