Oliver Frljić obračunao se sa svima, a najgore je prošao Hasanbegović: On bi Titu trebao dići spomenik!
foto Tportal.hr

Frljić

Oliver Frljić obračunao se sa svima, a najgore je prošao Hasanbegović: On bi Titu trebao dići spomenik!

Piše: Mija Pavliša

Redatelj Oliver Frljić u Kerempuhu završava svoju novu predstavu prema Pirandellovoj drami 'Šest likova traži autora', a tim smo povodom razgovarali o tome kako komentira napade da režira tekst potpisnika Manifesta fašističkih intelektualaca, što misli o političkom putu Zlatka Hasanbegovića nakon njegove ministarske funkcije, ali i o ulasku Jakova Sedlara u Programsko vijeće Studentskog centra, u kojem će Frljić uskoro pripremati novu predstavu. Osvrnuo se i na presudu haškoj šestorki i pojasnio kako bi radio predstavu o Slobodanu Praljku, no skeptičan je oko toga bi li mu to itko u Hrvatskoj htio producirati

S obzirom na tekst najave predstave 'Šest likova traži autora', u kojem su isprepleteni nacionalna svijest i kopanje po kantama za smeće, zanima me na koji način ste intervenirali u original Pirandellove drame?

U prvom dijelu glumci rade predstavu koja se referira na aktualne političke svinjarije u Hrvatskoj. Uz to, htio sam govoriti o strahu kao dominantnoj emociji u hrvatskom društvu, o hrvatskom glumištu te poražavajućoj činjenici da se to isto glumište protiv raznih pritisaka i cenzure ponajviše borilo i bori autocenzurom. Iznimno mi je drago da su glumci HNK potpisali protestno pismo protiv imenovanja Zlatka Hasanbegovića u Kazališno vijeće tog teatra. S druge strane, skoro u isto vrijeme udovice poginulih braniteljapostale su programski arbitri na nacionalnoj televiziji. Samo još fali to da Nino Raspudić postane glavni urednik glasila srpske manjine Novosti.

Što predstavlja plakat s vašim likom za šivaćom mašinom?

Dizajner plakata Damir Gamulin i ja odlučili smo za šivaću mašinu posjesti moju osvjedočeno nacionalno-izdajničku malenkost i pustiti je da kroji pokušaje Hrvatske da otkine komadiće teritorija Bosne i Hercegovine. Naravno, to moje ukazanje na plakatu je i u vezi s čitanjem te Pirandellove drame danas i ovdje. Opsesivna potraga njezinih glavnih likova za identitetom i autorom sjajna je metafora za hrvatsko društvo koje već 26 godina traži svoj identitet. Što je sve postalo žrtva te potrage, možemo vidjeti i iz najnovije presude haškoj šestorci.

Plakat za novu predstavu Olivera Frljića koja se premijerno izvodi u Kerempuhu 19. siječnja

Plakat za novu predstavu Olivera Frljića koja se premijerno izvodi u Kerempuhu 19. siječnja

Izvor: Promo fotografije / Autor: Kazalište Kerempuh

Netom nakon najave da režirate Pirandella pojavili su se komentari tipa 'zna li taj Frljić da je Pirandello bio blizak fašistima'?

Ma kakvi, nikad čuo. Zanimljivo je kad me domaći fašisti, skriveni u mraku interneta, pokušavaju optužiti da radim autora koji je koketirao s fašistima. Ova interpretacija Pirandellovih 'Šest likova traži autora' polazi upravo od tog mjesta u njegovoj biografiji, o čemu se moglo informirati i u najavi predstave na stranicama Kerempuha.

S moralnog stajališta, kako se kao autor nosite s tim da je autor kojeg radite u nekom trenutku koketirao s fašistima?

Moji kolege iz njemačke skupine Rimini Protokoll radili su predstavu koja se bavila jednom od sigurno najozloglašenijih knjiga u povijesti čovječanstva. Riječ je o predstavi 'Mein Kampf'. Kazalište mora imati snagu pokazati koliko smo kao individue i kolektivi slabi spram ideološkog zova sirena fašizma. Pirandello nije jedini nobelovac koji je gajio simpatije za fašističku ideologiju. Ne treba zaboraviti ni Knuta Hamsuna. I Ezra Pound je tijekom 30-ih i 40-ih godina prošlog stoljeća prigrlio Mussolinijev fašizam, a izražavao je i podršku već ranije spomenutom Hitleru. U kontekstu rapidne fašizacije Europe i mile nam Hrvatske, upravo mrlje u biografiji umjetnika ostale od koketiranja s fašizmom treba uzeti kao interpretativne ključeve njihovih djela. Stavljajući 'Šest likova' u ovaj kontekst, možemo shvatiti i koliko se fašizma reproducira kroz obitelj koja je u fokusu ove drame. Uostalom, rijetki su ljudi koji su imali snage očuvati svoju biografiju čistom.

Kome to danas uspijeva u političkom i društvenom životu Hrvatske?

U politici ih među živućima ne vidim. Mogu istaknuti samo pokojnog Stipu Šuvara koji je zadržao svoju političku i ljudsku konzistenciju i u vremenima kad ga je premlatilo hrvatsko domoljublje u liku časnika Hrvatske vojske Tihomira Oreškovića. Među intelektualnom elitom izdvojio bih Viktora Ivančića jer ima rijetku dosljednost u javnom djelovanju.

U kulturi?

Ne znam koliko ona više pripada ovom kulturnom prostoru, no to je zasigurno Mira Furlan, koja je imala snage i hrabrosti da ponese anatemu koju je dobila početkom rata u Hrvatskoj. Vrlo jasno je artikulirala antiratnu poziciju i bila spremna zbog svojih uvjerenja ostati bez profesionalne egzistencije na prostoru cijele bivše Jugoslavije. Sjajna je glumica, ali i osoba koja se nije kompromitirala na način na koji se kompromitiralo gotovo cjelokupno postjugoslavensko glumište. Pogledajte Emira Hadžihafizbegovića, koji je politička stajališta mijenjao kao čarape, pa je s jednakom lakoćom ušao u Markovićevu Stranku reformskih snaga, kao i kasnije u SDA. Istu stvar je radio i s uniformama. Najprije je obukao onu HVO-a, da bi je uskoro okačio na čiviluk i zamijenio onom Armije BiH. Ne treba zaboraviti ni na koji je način Nebojša Glogovac branio lik i djelo Draže Mihajlovića kad je igrao u seriji 'Ravna gora'. O ideološkim i ljudskim stranputicama svojih kolega u Hrvatskoj već sam govorio u predstavi 'Hrvatsko glumište' koja je nedavno igrala u Varšavi, ali u Zagrebu, gle čuda, još uvijek nije.

Što u vama budi strah?

Ne želim dati previše prostora strahu jer oni koji ga proizvode računaju na to da ću se povući i prestati govoriti kad mi se udari na najbliže, kao što se dogodilo kad su provalili u Lindin stan (op.a. glumica Linda Begonja partnerica je Olivera Frljića) ili u nekim drugim prilikama, u kojima su meni bliski ljudi zbog mog javnog djelovanja bili izloženi neugodnostima. Puno više mi je stalo do toga da ovo društvo postane koliko-toliko normalno, nego ljudima poput urednika onog televizijskog komposta koji se zove ‘Bujica’. Činjenica je da je od same uspostave Hrvatske dano zeleno svjetlo za svaki zamisliv oblik nasilja nad različitim manjinskim identitetima. Internet i činjenica da svaka budala danas može javno izraziti svoje mišljenje samo je učinio vidljivijom količinu mržnje koja je uvijek bila tu.

U koju manjinsku skupinu se vi upisujete?

U svakom pogledu sam manjina. Nacionalno sam nečist, a što se tiče seksualnog opredjeljenja, smatram da je to stvar osobe s kojom se nalaziš, a ne nekog heteroseksualnog normativa koji se nameće kroz društvene institucije ili preko obitelji. I u pogledu razmišljanja o prošlom ratu spadam u manjinu jer smatram da rat nije bio nužan te da se nije napravilo sve što se moglo da se on izbjegne. Također smatram da je kritički diskurs po pitanju tog istog rata itekako dobrodošao, što god o tome govorili Deklaracija o Domovinskom ratu, koju je, da ne zaboravimo, donio SDP. Drago mi je da sam manjina jer ne želim participirati u nasilju većine nad manjinama.

Vaši kritičari često tvrde da radite predstavu oko predstave.

Postoje različiti konteksti u kojima režiram. Moja intendantura u Rijeci bila je vrsta dvogodišnjeg seminara o tome kako koristiti instituciju kao performativnu alatku. Pojeli smo vidljivost svega drugog u Hrvatskoj u te dvije godine i pokazali da kazalište nije samo ono što se vidi na sceni. Također smo pokazali da nacionalno kazalište ne mora biti frižider u koji se sprema nacionalna kultura kako se ne bi pokvarila u ovo vrijeme globalnog zatopljenja. Nismo podilazili ni malograđanskom ukusu jer smo smatrali da nacionalno kazalište treba biti reprezentant svih građana, a ne samo onih koji imaju ekonomski i kulturni kapital da si priušte građansku kulturu. Nadam se da će zagrebački HNK, rasprodanosti usprkos, na jednu od sljedećih izvedbi 'Ciganina, ali najljepšeg' pozvati romsku zajednicu. Po meni bi bilo zanimljivo vidjeti kako se ova manjina vidi u reprezentacijskim modusima većine. Ali da se vratim na Rijeku. Otvoreno smo govorili o rapidnoj fašizaciji Hrvatske koja je doživjela vrhunac dolaskom Tomislava Karamarka na čelo HDZ-a i Zlatka Hasanbegovića na mjesto ministra kulture i koja se nastavila, što je danas vidljivo na svakom koraku. Od nacionalne televizije, preko Kazališnog vijeća HNK, do Jakova Sedlara u SC-u.

Preuzeto sa tportal


 

Komentari na tekst (0)
 

Napomena:
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.