S doc. dr. sc. Stanislavom Peharecom, uglednim somatopedom i sveučilišnim profesorom, dogovorili smo razgovor o dječjim cipelama. Planirali smo ga pitati kako odabrati dobru dječju obuću, o čemu možete pročitati u tekstu Dječje cipelice trebaju biti čvrste, ne široke i nikako od drugog djeteta! No pored tema o (ne)kvalitetnoj obući i nošenju uložaka za stopala, razgovor se poveo i o sve većoj tjelesnoj neaktivnosti djece, što već dovodi do posljedica. Djeca imaju sve više problema s držanjem, deformacijama i bolnim stanjima.
Razgovor prenosimo u cijelosti upravo zbog važnosti poruka koje je Stanislav Peharec prenio roditeljima, ali i odgovornima koji bi trebali brinuti o razvoju djece. Razvoj djece Peharec već godinama prati u poliklinici za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju Peharec u Puli, a znanje prenosi i studentima riječkog Medicinskog fakulteta na studiju fizioterapije te na dodiplomskom studiju fizioterapije na Fakultetu zdravstvenih studija. Drži kolegije Biomehanika, Neurofiziologija pokreta i Funkcionalna procjena u fizioterapiji.
– Ističete da se stopalo razvija od rođenja. Do kada brinuti za dječje stopalo?
– Najmanje do 13. godine, a poželjno i do 15. godine. Do 13. godine stopalo intenzivno raste. Poznato je da na tijelu najprije raste stopalo. Prema tome, dok god se stopalo razvija i nije postignut stabilan odnos struktura, stopalo je podložno razvoju deformacija. Na javljanje deformacija mogu utjecati obuća, naglo povećanje tjelesne težine, eventualne ozljede, duža imobilizacija zbog bolesti kada se djeca manje kreću. Sve su to elementi koji mogu dovesti do deformacije stopala. Imati u jednom trenutku pravilno razvijeno stopalo ne znači imati zauvijek pravilno razvijeno stopalo. U svakom trenutku razvoja stopalo je osjetljivo. Nerijetko se javljaju roditelji jer su kod djeteta u kratkom razdoblju od nekoliko mjeseci primijetili promjenu, na način da se postojeće stanje pogoršalo ili se stopalo promjenilo, i navode, na primjer, da dijete u hodu okreće stopala prema unutra. Najčešće se to poklapa s vremenom kad je dijete naglo povećalo tjelesnu težinu ili je bilo bolesno ili je nosilo japanke ili kroksice.
Japanke, balerinke, kroksice, skečersice, skejterice, starke – loša obuća
– Spomenuli ste kroksice. Upravo se one masovno kupuju djeci jer se smatraju dobrom obućom!?
– Japanke, balerinke, kroksice, skečersice, skejterice, starke, kako ih djeca popularno zovu – izrazito su loša obuća. Japanka na slobodnoj nozi, odnosno hodanje u kroksicama doprinijet će lošem razvoju. Svaka obuća koja mijenja idealni položaj gležnja vodi do deformacije. Kod već formiranog stopala odrasle osobe loša obuća dovodi do preopterećenja i ozljeda. Dječje stopalo u lošoj obući stvara mogućnost pojave deformacije. Pokazat ću vam primjer djeteta s pravilno razvijenim stopalom kojemu je široka i razvezana obuća deformirala petu. U takvoj obući nije bilo dovoljne fiksacije između obuće i stopala, došlo je do trenja i zbog iritacije kost je počela rasti te je stvorena deformacija. Evo i primjera kako stopalo nepravilno stoji u tenisici renomiranog proizvođača…
– Znači li to da se ne možemo pouzdati ni u obuću renomiranih proizvođača? Na koncu, takva se obuća prodaje po vrtoglavim cijenama!
– Kvaliteta obuće ne ovisi ni o cijeni, ni o proizvođaču. Mogu reći da se nosi obuća koja je u modnom trendu. Ako tenisice platite 700 ili 800 kuna ne znači da ste kupili dobre tenisice. Treba poznavati funkcionalne karakteristike obuće; kakve karakteristike treba imati stražnji, srednji i prednji dio obuće. Visoka cijena nije garancija kvalitete. Nerijetko je i ona trendovska obuća koja košta i preko tisuću kuna razlog oštećenja i ozljeda kod djece i sportaša.
– Ne ustručavate se spomenuti ni neke od najpoznatijih svjetskih brendova koji, po Vama, na tržište plasiraju obuću upitne kvalitete.
– Kada spominjem kvalitetu obuće to činim na temelju biomehaničkih mjerenja, a o pozitivnim i negativnim karakteristikama obuće govorim za različite znanstvene skupove. Ako neki model obuće ima loše kvalitete tada o tome govorim bez obzira na proizvođača. Nitko od njih mi još nije replicirao i tužio me. Znači da sam u pravu. Oni to dobro znaju.
Uostalom, više sam puta razgovarao i s proizvođačima dječje obuće i ukazivao im na sve moguće posljedice koje može izazvati nekvalitetna obuća. No za njih su moje preporuke bile staromodne i kompromitirajuće za prodaju. Opravdavali su se estetskim momentom jer majke kupuju ono što je lijepo. Nisu prihvatili ni prijedlog da objasne zašto treba izabrati fiziološku i anatomsku cipelu koja će garantirati pravilan razvoj djeteta, a služit će i za potrebe liječenja ako se radi o deformaciji.
Razvezano prijeti deformaciji stopala!
– Znači li to da roditelji moraju biti na oprezu i kad biraju obuću poznatih dječjih proizvođača obuće?
– Kod brenda kojeg spominjete, možete naći, na primjer, dva odlična modela obuće i veći broj drugih koje bih ja istog trena zabranio jer značajno mijenjaju položaj i funkciju stopala! Općenito, prilikom kupnje dječje obuće roditelji moraju pažljivo birati jer već na policama u trgovini ima puno obuće koja je deformirana i potpuno neadekvatna za nošenje. S druge strane, danas se dječja obuća radi od vrlo nekvalitetnih materijala. Smatra se da obuća treba trajati svega nekoliko mjeseci i da će je dijete ionako vrlo brzo zamijeniti te da nema potrebe raditi je od kvalitetnih materijala.
Uvijek se pitam kako to da u tv-emisiji o zaštiti potrošača nikad nije u pitanje dovedena kvaliteta obuće koja može značajno narušiti dječji razvoj. Obuća, naime, značajno može doprinijeti nastanku problema sa stopalima. Posebno ukoliko je sve razvezano i šlampavo, kako se sada nosi. Istraživanja su pokazala da već kratkotrajno nošenje obuće (mjesec ili dva) koja je uska ili kratka u prednjem dijelu u ranoj dječjoj dobi dovodi do početka procesa deformacije prstiju. Problem pritom često utječe i na koljena, kukove i kralježnicu.
Na tržištu je treća, četvrta kategorija obuće
– Kako bi trebala izgledati dobra dječja cipela, odnosno kako prepoznati lošu cipelu?
– Cipela ili tenisica treba biti komotna i čvrsta jer mora stabilno podržavati stopalo i gležanj. Gledajući straga ne smije biti okrenuta ni prema unutra ni prema van. Stopalo, odnosno peta, gledajući straga, mora biti u centralnom položaju i dijete u hodu ne smije okretati petu ili nogu ni prema unutra ni prema van, što je rjeđe. Preporuča se da stražnji dio obuće bude visok do ili preko gležnja. Srednji dio mora biti širok koliko i stopalo. Prednji dio trebao bi biti dovoljno širok i da ni u kojem dijelu ne dodiruje prste djeteta. Donjište je široko i kompaktno. I onda je to dobra obuća. Međutim često su tenisice mekane i s vezivanjem na čičak. U početku taj čičak još i drži, no s vremenom olabavi. Dijete počne skidati tenisicu drugom nogom i tako ošteti stražnji dio koji je najvažniji dio cipele. Vrlo često su donjišta i đonovi različitih formi, poluokrugli i potpuno neodgovarajući.
Vrlo je teško kupiti dobru cipelu. I sam po nekoliko puta odlazim u trgovinu jer ne mogu naći cipelu za dijete. Generalno, zadnjih godina se teško nalazi kvalitetna obuća. Na tržištu je treća, četvrta kategorija cipela.
– Što birati za djecu, cipele ili tenisice?
– Tenisice će biti kvalitetnije. Kad je riječ o obući, dječaci su u povoljnijoj situaciji. Kod muške obuće manje je dominantan estetski moment. Upravo zbog estetike djevojčice su u nepovoljnijem položaju.
Unutrašnjost cipele može biti ravna, ali uska
– Što je s povišenjem, odnosno jastučićem unutar cipele? Među roditeljima se vode rasprave kupiti li cipelu koja unutar ima anatomsko povišenje ili je potpuno ravna?
– Ako podignemo komadić kože vidjet ćemo da je ispod obična spužva. Prema tome, to povišenje predstavlja samo vizualni efekt. Unutrašnjost cipele može biti ravna, ali treba biti dovoljno uska da skupi i podupre sve te male kosti. Imati idealan položaj stopala u obući s anatomskim fiziološkim uloškom znači garantirati zdravi razvoj stopala. No, na razvoj stopala utječu i osobine tkiva. Imamo djecu koja prirodno imaju čvršća tkiva i onu koja imaju mekša tkiva. Dijete koje je po prirodi pregibljivo i nižeg mišićnog tonusa ima značajno manje šanse razviti normalno stopalo.
– Pedijatri vele da do treće godine dijete ne bi trebalo nositi anatomske uloške za stopala. Vi ih u nekim slučajevima preporučujete. Zašto?
– To je isto kao da pitate kada treba upotrijebiti lijek za temperaturu. Naravno da nije isto ima li dijete temperaturu 37 ili 39 °C. Tako je i kod stopala. Sve ovisi o deformaciji i koliko ona iznosi. Na blago ili blago prirodno odstupanje nećemo reagirati. Ali ako je jasno da je došlo do teške deformacije itekako ću reagirati. Ako kod djeteta postoji sposobnost da se oporavi, da ima sposobnost adaptacije i dobru kompenzaciju onda ne reagirate. No ukoliko vidite da će razvoj ići u lošem smjeru ulošci su potrebni. Vrlo često se postavlja teza da je dječje stopalo samofleksibilno i da će kad-tad doći na svoje. Koristeći anatomski individualni uložak osiguravamo idealan položaj stopala koji može samo pozitivno utjecati na razvoj stopala.
Za i protiv uložaka za stopala
– Općenito postoje različita mišljenja o tome treba li djetetu u razvoju stavljati uloške ili ne… Vi ste, s druge strane, poznati po anatomskim ortokinetičkim ulošcima za stopala.
– Ako želite naći znanstvene radove koji negiraju rezultat uloška, naći ćete ih. Ako želite znanstvene radove u kojima se tvrdi da neki terapijski postupak pomaže, isto tako ćete ih naći. Sve ćete danas naći. Znanost često više nije otkrivanje istine. Znanost je danas često otkrivanje onoga što nam treba za tekuće vrijeme. S druge strane, znanost često pišu ljudi koji su daleko od prakse i udaljeni od problematike. Kada ste uspjeli spojiti znanstvenika i proizvođača? Vrlo rijetko. Pogotovo ne u obućarstvu. Radim i projektiram u obućarstvu i znam koliko je to rijetko i teško. I koliko izvrnu vaše rezultate istraživanja. Za neke minorne profite.
U svakom slučaju, dječji je razvoj složen i osjetljiv proces. Može imati brojne poteškoće. Osigurati pravilan neutralni položaj pojedinih dijelova tijela pogoduje pravilnom razvoju tijela. Održavati neutralni položaj stopala znači na pravi način prenositi opterećenja. Postavljanje uloška je samo osiguravanje neutralnog položaja, a korištenje anatomske obuće je samo ostvarivanje idealnog položaja. S uloškom taj položaj će biti lakše ostvariti, nego samo s obućom.
– Važno je i u kakvoj se obući nosi uložak, zar ne?
– Uložak dakle postavlja gležanj u neutralni položaj, ali ako ga stavite u mekanu i laganu cipelu sve će se opet iskriviti. Dolazi nam u polikliniku mlada djevojka koji liječi stopala i nosi uloške, ali stavlja ih u starke, koje su preniska obuća. To se ne smije raditi. Uložak treba nositi u obući koja je iza čvrsta i visoka do ili preko gležnja, sa širokim donjištem, i koja nije široka u odnosu na stopalo.
– Ispada da roditelji trebaju imati ogromno znanje da bi kupili dobru dječju cipelu!
– Roditelji trebaju znati karakteristike dobre obuće i izbor će biti lakši. Ukoliko roditelji biraju kvalitetnu obuću i proizvođači će biti prisiljeni proizvoditi prvenstveno takvu obuću.
Razvoj dječjeg tijela u drugom planu
– Pratite razvoj djece dugi niz godina. Sve se više govori o općem zaostajanju djece u tjelesnom razvoju. Djeca su sve neaktivnija i motorički sve nespretnija. Kakva su Vaša zapažanja?
– Izrazito mala pažnja pridaje se razvoju dječjeg tijela, motorike, posture i stopala. Potpuno je zapuštena i zanemarena tjelesna aktivnost djece, počevši od tjelesnog odgoja koji je maknut iz vrtića pa gotovo i iz škola. Mi samo pričamo priču U zdravom tijelu zdrav duh! Ništa po tom pitanju nismo učinili, počevši od nedostatka tjelesne aktivnosti, od rane dobi do kraja djetinjstva. A sport koji je postao samo sport za talentiranu djecu minimalno brine o masovnosti. Preporuka je da moramo voditi računa o tome koliko se djeca kreću, o razvoju njihovih motoričkih sposobnosti, o težini koja je uvelike povezana s deformacijama. I to ne samo s deformacijama stopala, već i deformacijama nogu, kralježnice te nastankom ozbiljnih bolesti u ranoj dobi. Zdravi razvoj podrazumijeva sveukupnost pristupa djeci. Danas postoji samo fiktivna ideja da brinemo o djeci. Sve više shvaćamo potrebu, ali nemamo vremena, snage, volje, a često ni znanja ni kompetencije.
– Kako se to odražava na tjelesni razvoj? Gdje je po Vama srž problema?
– Djeca sve više imaju problema s držanjem, s deformacijama i bolnim stanjima. Tu su bolna stopala, bolna koljena, bolna ramena, bolni vratovi, bolna kralježnica. A mi i dalje ništa ne činimo na kvalitetnoj prevenciji tih smetnji. I dalje su debate oko školskih programa koji u fokusu nemaju čovjeka i dijete u razvoju. U fokusu su samo intelektualne sposobnosti. Najmanje vodimo računa o biološkim potrebama djeteta.
Vratiti tjelesnu aktivnost u vrtiće i pojačiti je u školama
– Kako biste Vi posložili tjelesnu aktivnost?
– U vrtiću bi trebalo uvesti svakodnevnu tjelesnu aktivnost jer ona je baza zdravog tjelesnog, mentalnog, emocionalnog i biološkog razvoja. S djecom kroz igrice treba primjereno dobi izvoditi vježbe fleksibilnosti, snage i koordinacije. Svaki dan! Tjelesni odgoj u školi treba biti zastupljen minimalno tri puta tjedno. U školama je biološki razvoj apsolutno zanemaren, a da ne govorimo o emocionalnosti i odgojnoj komponenti. Sve je posvećeno trpanju znanja i raznoraznih podataka u vreće koje se zovu naša djeca. A riječ je o podacima koji nemaju veze s realnošću. Pustimo sa strane naše ekstremne talente koji postižu vrhunske rezultate. Prosječno znanje naših maturanata po objavljenim usporedbama izvrsnosti je nisko, i pritom, riječ je o neučinkovitom znanju…
– Ističete važnost biološke komponente razvoja. Postavit ću Vam banalno pitanje: Zašto su kretanje i tjelesna aktivnost toliko važni?
– Ako se dijete kreće, imat će ne samo bolju motoriku, snagu i kondiciju, nego će bolje rasti, bit će zdravije i otpornije na bolesti, deformacije i ozljede. Vrlo je važno tu istaknuti i mišiće koji čine otprilike 35 do 45 posto tjelesne mase. Mišići su, naime, rezervoar velikog broja minerala i proteina neophodnih za zdrav život. Nisu mišići samo organ kretanja. Mišić je najveći borac za naše zdravlje. Mišić nije sramotni dio tijela koji proizvodi toplinu, znoj i neugodan miris. Nije prizemni dio ljudskoga tijela, već njegov iznimno važan dio.
Dječaci i djevojčice ne smiju biti zajedno na tjelesnom!
– Čini mi se da u posljednje vrijeme ipak ima pomaka. O važnosti tjelesne aktivnosti sve više se govori, promiču se različiti projekti i akcije vježbanja u školama…
– Ja ih zovem akcijama milosrđa. Takvih akcija je dosad bilo puno, no bez sveobuhvatnih rezultata. Averzija prema tjelesnom odgoju danas je veća nego ikad, i kod djece, i kod roditelja i nastavnika. Neprihvatljivo je spojiti nastavu tjelesnog odgoja za dječake i djevojčice u petom razredu osnovne škole. To je psihološki napad na žensko dijete. U to je vrijeme najveća razlika između muškog i ženskoga spola, i to zahtjeva posebnu pažnju, psihološku i fizičku. I tu uostalom i počinje ta averzija djevojčica prema tjelesnoj aktivnosti. Status tjelesnog odgoja danas je najgori dosad. A pritom nastavnici razredne nastave nisu školovani i educirani da bi mogli provoditi nastavu tjelesnog odgoja.
Tjelesna aktivnost i sport, nažalost, poistovjećuju se samo s natjecanjem, uspješnošću i selekcijom – tom najtužnijom riječi! Dakle, ne vježbam da bih bio zdrav! To je samo još jedna proklamativna rečenica koja nema veze sa stvarnošću …U Hrvatskoj je cijeli mentalni sklop sveden samo na natjecanje. Nestale su vrijednosti društva. Pa je tako i tjelesni odgoj nestao iz škola kao manje vrijedna aktivnost. To je uostalom i kulturološko pitanje Europe. Prema osobnim iskustvima, u skandinavskim zemljama i Sjedinjenim Američkim Državama itekako ulažu u biološku komponentu.
– Kako to objašnjavate?
– Zbog zdravlja, a potom i značajno manjeg ekonomskog izdatka. Drugo, to je takva kultura.
Nisu važne brendirane tenisice
– Koja je Vaša poruka roditeljima? Da sami aktivno žive i svojim primjerom potiču i djecu na tjelesno aktivan život?
– Tjelesnom aktivnošću punimo se energijom, psihoneuromotorno se optimiziramo i smanjujemo mogućnost da stres i fizički rad na nas ostave posljedice. Da, važno je ovu poruku o potrebi tjelesne aktivnosti i cjelokupnog pristupa razvoju djeteta prenijeti roditeljima. Današnja generacija roditelja brine o djeci više od bilo koje dosadašnje generacije, a djeca nikad nisu bila zapuštenija. Zapuštenost ne ovisi o tome jesmo li djetetu kupili brendirane tenisice ili mobitel. Nije važno koliko smo novca investirali, već koliku smo pažnju, brigu, ljubav tom djetetu dali, pa i znanje o nužnosti tjelesne aktivnosti, dakle sve ono što je životno važno.
