Hrvatska: Kaže naš narod kako smo mi debelo zaostali za zapadnim svijetom. Naš narod odmahuje rukom na «instalacije» poput ovih u Belgiji. Kod nas ljudi nemaju što jesti, kamoli da se sad bave nekim silovanim kurabama. Tako kažu. Ionako se tim temama bave neki učeni ljudi, uglađeni, dobro situirani koji kopaju po tuđim glavama, a ne po kontejnerima. Oni ionako nemaju pametnijeg posla. Zato se i bave pravima žena, uzrocima i posljedicama nasilja i sličnim tričarijama. Time se bave aktivisti, pozeri, ljevičari, pederi, psihijatri... Svi ostali znaju da svatko dobije što zasluži i tu nema dileme.
Psihijatri kažu? To su oni koji znaju odgovore na sva pitanja? Oni koji nose nevidljivi skiptar autoriteta, znanja i pronicljivosti baš kao svećenici. To su oni čija se riječ sluša?
I sve bi bilo okej da baš takvi ne dospiju u medije. One medije koji su poligon za kreiranje javnog mnijenja. Tamo pak prospu komentar na dnevnopolitička zbivanja. Najnoviji komentar koji društvo ravnopravnosti dovodi u pitanje onaj je u rangu pijanog Pere žicara koji pije pred dućanom. No, zlo je veće jer ga je izgovorio ugledni psihijatar, Vladimir Gruden o Mari Tomašević koja je povukla sve optužbe na račun svog nasilnog supruga, inače Požeško-slavonskog župana, Alojza Tomaševića.
«Ništa ne insinuiram, ali što očekujete da će se dogoditi ako izazovno obučena žena namjerno i svjesno šeće pokraj silovatelja? To namjerno provociranje moguće je i u ovom slučaju, ali ja sam najsigurniji u teoriju da je Mara Tomašević procijenila kako je učinila zlo i upropastila muža, pa je povlačenje tužbe jedino što joj je preostalo.»
Da, izjavio je to ugledni psihijatar s dugogodišnjim iskustvom iz psihijatrije.
Osoba s traumama obiteljskog, seksualnog nasilja, ma bilo koja osoba koja je došla po terapiju, kako li je nakon njegovog stručnog suda nastavila sa svojim životom? Ima li pomoći sve nesretnijem i sve izgubljenijem narodu uz ovakve psihijatre?
Baš kad smo pomislili da «nespretne» izjave ministrice Nade Murganić predstavljaju sav intelektualni suton i sivilo aktualnih aktera društvenih zbivanja, čini se da smo u debeloj zabludi. Jer, eto i psihijatri ženi lijepe etiketu kako je sama kriva što joj netko razbija glavu o radijator, prijeti i sije strah u kosti jer je nedodirljiv.
Ministričino «Tako je to u braku» i «Žao mi je što svoj problem nisu uspjeli riješiti u obitelji» samo je vrh sante koja krije slojeve i slojeve nerazumijevanja i osuda. Riječi ministrice Murganić kriju sva ona «jebe mi se za druge». Kriju sve one šalabahtere i prepisivanja na testovima tijekom školovanja. Kriju sve napamet naučene lekcije, usvojene bez razmišljanja i razumijevanja. Kriju sve mitove i usmene predaje patrijarhalnog i androcentričnog odgoja. Kriju svo nerazumijevanje za društvene procese. Kriju izostanak tolerancije za drugačijeg i/ili slabijeg.
Riječi ministrice Murganić pljunule su na sve zakone donesene u svrhu ravnopravnosti spolova. Na sav napor da žena o(p)stane ravnopravan akter u politikama. Jedna od najpoznatijih feminističkih maksima «Osobno je političko», jednim je potezom Nada Murganić, žena, ministrica, socijalna radnica i bivša predsjednica Povjerenstva z a ravnopravnost spolova Karlovačke županije izbrisala i ismijala. Svojom funkcijom i funkcijama koje je obnašala u svojoj (političkoj) karijeri otkrila je sav apsurd žena u politici koje ne razumiju koja je njihova uloga i koja bi trebala biti. I upravo je to najžalosnije. Što se grčevito bore objašnjavajući što su i kako mislile tek nakon što ih i ona šačica osviještenih novinara i javnosti osudi i uperi prstom u opasnost njihovog javnog djelovanja koje s jedne strane sramoti njihove funkcije, a s druge strane daje dodatni zamašnjak torturi ovakvih nasilnika tzv. Lokalnih šerifa za koje se pišu zakoni kako bi ostali nedodirljivi. Kako bi bez suda provodili vlastitu prćiju i kako bi provodili vlast, ojačanu moć jer tko im se može usuditi suprotstaviti.
S druge strane, kritička javnost koja ima moć svrgnuti takvog čovjeka s njegove funkcije na način da mu ne želi davati povjerenje i time legitimitet da vlada, njegovi birači iz njegove izborne jedinice ne vide problem u nastavku njegovog vladanja siromašnom županijom na istoku Hrvatske. U anketi su izjavili da ne vide problem u njegovom vladanju jer je problem sa ženom izvan njegovog posla. Ni oni ne razumiju u čemu je problem.
Što god se to događalo u četiri zida između Tomaševića i Tomaševićke, tko god da je nekoga uvrijedio, prevario, istjerao, pratio, uhodio, tukao ili pljuvao, županova odgovornost prema zajednici golema je.
Da živimo u civiliziranom svijetu, on ne bi mogao slati poruku da je takva kaljuža normalan način (političkog) ponašanja. Ne bi mogao ni pomisliti poslati poruku da je fotelja iznad časti i odgovornosti prema odgoju novih genracija donositelja odluka. Sav napor da se hrvatsko društo izgradi kao pravno, pravično, ravnopravno, miroljubivo, pravdoljubivo i pošteno s ovim slučajem još jednom je pogažen. Sve ovo u civiliziranom svijetu ne bi bilo tema polemika. U civiliziranom svijetu se i na same glasine daju ostavke zbog odgovornosti prema fukciji koju se obnaša, koja ne smije biti dovedena u pitanje i čije služenje javnim interesima ne smije biti okaljano. U civiliziranom svijetu se radi i gradi društvo u kojemu je ugodno svima koji ga čine. Ali Hrvatska je već 4 godine članica Europske unije pa se više nema kome dokazivati. Nema više ciljeva ka kojima će težiti umivena i kamuflirana. Nema više potrebe za Potemkinovim selima. Ne mora više biti zemlja u kojoj se osuđuju ratni profiteri, nacionalisti, nasilnici... Sada mogu pasti maske.
