<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Dragan Bursać: Na Drini Čorba

Kolumna

Pa nam tako nisu više bitni niti Boro, niti Kusturica, niti nobelozalagač Bećković. Ostaje onaj subjekt delanja, koji od naše bruke nikako da prevaziće samog sebe, da iskoči iz lažnih citata i da se odbrani od ludila skribomanskog, Ivo Andrić.

25. januar 2018, 12:00

Drina mutna kao boza

«Većim delom svoga toka reka Drina protiče kroz tesne gudure između

strmih planina ili kroz duboke kanjone okomito odsečenih obala. Samo

na nekoliko mesta rečnog toka njene se obale proširuju u otvorene

doline i stvaraju, bilo na jednoj bilo na obe strane reke, župne,

delimično ravne, delimično talasaste predele, podesne za obrađivanje i

naselja. Takvo jedno proširenje nastaje i ovde, kod Višegrada, na

mestu gde Drina izbija u naglom zavoju iz dubokog i uskog tesnaca

koji stvaraju Butkove Stijene i Uzavničke planine..»

Druže Čorbo, ovo gore je Andrićeva Drina. Vaša je sa jatacima vašim ponešto mutna, zagađena, da se ne uvrijedite, nekako četnička. Zna to narod Podrinja bolje od bilo koga.

No krenimo redom.

Sve agencije pod naznakom hitno, objavile su vijest da je Čorba Bora, dobio nagradu «Ivo Andrić». Dobro, nije baš hitno i nije baš neka vijest, ali eto, potkablarski pojac je dobio nagradu koja nosi naziv po jednom Nobelovcu.

Vidite kako to ide. Zakupite il (još gore) ne zakupite prostor za ime nagrade, populišete je, u najmanju ruku kao da iza nje stoji sam Nobelov komitet, a onda je po istoj matrici uručite, hmm, pa Čorbi.

Jednako tako, nagrada je mogla nosti naziv «Ernest Hemingvej», «Branko Miljković» ili onaj oblak u pantalonama Majakovski, svejedno ju je Kusturica i kompanija Čorbi uplanila.

Morava između Drine i Čorbe

Prav', za prav', što bi rekli Slovenci, pripadnici Čorbine države, mal' jeste čudno, ali nije neočekivano. Malo stiha, rime i postrimske plime, najzad može da uhvati Nobela za onu stvar odozgo. Andrić ga prosvijetlio. Tako zvuči na prvu. I možda bi sve ovo ličilo na kakav prvorazredni skandal ali nije zbog jednostavne niskosilazne istine u pozadini rijeke Morave.

Najbolje je odmah u glavu, druže od pet dinara. Evo ovako glasi saopštenje: Žiri za dodjelu "Velike nagrade Ivo Andrić" odlučio je da priznanje za najbolju knjigu u 2017. dodiijeli Borisavu Bori Đorđeviću za knjigu poezije "Pusto ostrvo".

Ono jeste, da ovo velika nagrada više zvuči kao trejler za najavu Formule 1, ali ne treba sad cjepidlačiti.

Ipak, riječ je o čovjeku koji je napisao u nagrađenom djelu recital:

«PASJI ŽIVOT

Pasiji život miran i bezbedan

retko kome kučetu se nudi,

Čovek ume da bude bezvredan,

psi valjaju i poneki ljudi.»

Lijepo. Gleda Boro sebe u zrcalo, pa vidi Nerudu. Zamalo. Neka vrsta kinološkog haikua. No... Nije to ni tako loše za neočetnika sa podalpskom adresom. Jer, sjetite se, nekad je on pisao:

«Napravila Lara od mene govnara

Oj vojvodo, alal vera,

Postao si babasera,

Skupljaš govna iza kera."

Smutljivi su ti putevi pjesnički. Gotov rektilni. Ako je Rembo mogao švercovati robove uz malo kafe, što ne bi Boro...

'Ajde da se ne zajebavamo. Boro ne bi mogao ništa. I to je datost. Puka rima i rimina ponavljajuća gore navedena plima šabanskog surogat roka. A, opet, ni to nije loše.

Lutak sa Bećkovićeve strane Dilana

Ali, Boru su zavele čorbe Kusturičine, izjave žirija u vidu Bećković Matije i Muharema Bazdulja.

Pa je počelo.

I onda je Emir Kusturica izjavio da se «ime našeg nobelovca vezuje za pisce svih svjetskih pisama, a ne samo srpsko».

I onda je Matija Bećković izjavio, «

"Ime Bore Đorđevića na engleskom je Bob Dylan, a vi vidite da li se nešto gubi u prevodu imena. Pošto je Dylan dobio Nobelovu nagradu, podjednako ju je zaslužio i Đorđević.»

I onda je Muharem Bazdulj, izjavio: «Kako se nagrada dodjeljuje treći put i da imena dosadašnjih dobitnika govore da je želja da se to priznanje učini dostojnim Andrićevog imena.»

I onda je sve otišlo u kurac. Ili slikovitije rečeno, bez Dilana, ostatka poJetskog čovječanstva nema boljeg pretendenta za Nobelovu nagradu od Čorbe Bore. Po Matiji.

Ili još slikovitije, Kusturica i Matija Bećković jesu dodijelili Bori Čorbi nagradu “Ivo Andrić”,no dođu tako vremena kad budala promoviše, lud inauguriše, blesav prima, a pametan se posthumno srami za svu trojicu. Ne bi ovo Andrić izjavio niti u nekoj mema ludosti viralnoj, ali ovdje stoji.

Andrić, mrtav i beo u lošoj franšizi

Pa nam tako nisu više bitni niti Boro, niti Kusturica, niti nobelozalagač Bećković. Ostaje onaj subjekt delanja, koji od naše bruke nikako da prevaziće samog sebe, da iskoči iz lažnih citata i da se odbrani od ludila skribomanskog, Ivo Andrić. Ima on tu otežavajuću okolnost, malo je mrtav, ali to je nedovoljno u svijetu sviraca i poJeta.

To što si malo mrtav ne amnestira te, nit te oslobađa krivice. Osim, ako po tvom imenu ratni huškač i ljubitelj kokardi u zimskom periodu ne nosi ime. I na koncu, sve je stvar franšize.

Da, dabome da je to sprdja i blamaža. U nekim realnim, ljudskim, povijesnim, estetskim i na koncu etičkim mjerilima. Ali, ako se nesrećna braća gore pomenuta upuste u poduhvat destrukcije Andrića, ona je sve, da prostite na mjestu. Zameo ih vjetar, rekao bi jedan nenobelovac.

No, ovaj laureat u združenom infantilnom poduhvatu bustovanja šunda i kiča, kreranju postmodernog bodrijarovskog posimularenog svijeta, samo je objekat, koji ne može prevazići sebe.

Mokrogorski Milet i odroni postmoderne

A, mi? Nama ostaje da gledamo neuke, a priučene filozofe, koji bi Milet na Mokru Goru vazidzali, koji se igraju se navrat -nanos džanki spoznaje i slušaju npr. riječi laureta Čorbe:

«Veoma sam počastvovan ovom prestižnom titulom. Kažu da sam je zaslužio, a ja sam samo ono što bi svaki pravi Srbin trebalo da radi. Moje obaveze su iste kao i ranije, baviću se rok muzikom, održavaću koncerte na kojima ću propagirati Srbiju i srpstvo.»

Ovo, nisu riječi zahvale na dodijeljenoj Adrićevoj nagradi, ali kao da jesu. Ovo su riječi Bore Đorđevića od prije pet i nešto godina, kada je svečao (konačno) upisan u četnički ravnogorski pokret.

Drina bistra kao boza

A, šta drug Ivo Andrić misli o svemu? Ništa jer ga smrt priječi da kaže bilo šta. Nema Andrić riječi ni kada je fantamzgorični šund Diznilend za odrasle iznikao na Drini, pa mu gazda Kusta dao ime Andrićgrad. To je baš nezgodno kad ste mrtvi. Mogu vas zaboraviti, a mogu u vaše ime raditi svakakve ludorije. Praviti temstske parkove, koji veze sa vama nemaju, dodjeljivati nagrade ljudima od kojih bi pobjegli, citirati vas biranim riječima koje u životu izgovorili ne bi...

A šta na kraju ostaje nama “novoandrićevcima”?

Eto mi ćemo svi zajedno da se prekrstimo, prezvijezdimo, malo klanjamo i praštamo ludilu koje vaznosi ovakve zloupotrebe i ludila u naš svijet.

I najmanje je kriv Bora i njegova čorba u Drini