Eto da je neko htio napraviti bolji slogan koji secira boldovani balkanski nacionalistički etnos, teško da bi mogao.
Pravi čovjek na pogrešnom mjestu
Na jučerašnjoj utakmici između Crvene Zvezde i grčkog Olimpijakosa militantni odredi neoarkanovaca u kvazinavijačkoj udruzi znanoj kao «Delije» u svom svom širokom opsegu “zdravog razuma” izvjesio je transparent u beogradskom “Pioniru” na kome stoji: "Šiptar, Hrvat, Balija, nisu moja bratija".
A, geneza problema maloumnih nacionalista leži, čuči, sjedi i urliče u jednom čovjeku.
Alen Omić.
Alen Omić, košarkaš sa slovenačkim pasošem i bosanskim porijeklom, morao se prije “upisa” u Zvezdu pravdati navijačima svog novog kluba da je ateista (sic!). I kao da sve ovo nije dovoljno bolesno, Delije su sedmicu prije najavile da će bojkotivati utakmice zbog Bošnjaka u svojim redovima.
Na prvu, činilo se to posve nevjerovatno, ali poradi “svijetle” tradicije Arkanovih Delija, koji su bojkotivali igre svog kluba prije jedne decenije zbog nastupa Elmedina Kikanovića, ovo zlo je bilo očekivano. I tako i bi. Samo što se namjesto bojkota javno i zvučno, a bogami i vizuelno prenijela poruka od strane nacionalista ko je, a ko nije dobro došao u Zvezdu. Fino. Zapravo grozno, no nije to na stvari.
Jer, promislite samo, klub se zove Crvena Zvezda, a baštini najgore ratno-zločinačke tekovine srbijanskih mafijaša i vikend-ratnika. I još gore, zamislite tu državu sa tim “navijačima”, koja promatra sustavno organizovano nacionalističko zlo i ništa ne čini po tom pitanju, osim prećutnog aminovanja i rukoljuba prvih ljudi tzv. navijača.
Toliko o slobodi, demokratiji, ljudskim pravima, sportu i ostalim zamlatama. Alen Omić je samo posljedica jednog širokopojasnog nacionalističkog djelovanja.
Beograd se nije obrukao
Raduje jeda stvar. Beogradu, ekipnim sportovima i arenama vratili su se ljudi. Ljudi koji su aplaudirali Omiću. Kjudi koji su pozdravili odluku Delija da bojkotuju utakmice. Ljudi, koji se kao bilo gdje u svijetu zovu navijači.
I ljudi koji su na koncu jednoj neofašističkoj grupi pokazali aplauzom da su Hrvat, Šiptar i Balija, UPRAVO JEDNAKI sa Srbinom, ako ih mjerimo nacionalističkim kantarom.
A, na tom kantaru, nema onog zareza koji se ČOVJEKOM zove. Pa je to nekako perverzno dobro. Čak sjajno.
Ostaje nam ona idealizirana nada, da će na utakmice odistinski dolaziti ljudi koji navijaju za klub. A, klub čini tim pojedinaca. A, pojedinci su ljudi.
U košarci npr. to je jedan centar, jedan plej, lako krilo (ili dva) i bek šuter. Zapravo, ima mnogo kombinacija u današnjoj “run and gun” košarci. I zanimljivo, svaka od bezbroj košarkaških kombinacija isključuje “prave” Srbe, Šiptare, Hrvate i Bošnjake.
Košarku košarkašima, navijanje petokolonašima
Jebeš ga, za košarku trebaju košarkaši, a za navijanje navijači. Prosto. Bez nacionalističkih fekalnih istupa.
No, storija katarzično uslovljena odlaskom naci -grupe Delija sa konkretno košarkaških terena, na žalost, mora se uzeti sa rezervom. Jer, ne zabija trice lijep, nego partijski podoban. Što će reći, od upravnih odbira, nadzornih tijela, pa do svečane lože dopingovane Vučić braćom, sve je to toksifikovano Delijama i narativom “bez Balija, Šiptara i Hrvata u kuću našoj”.
Osjetio je to na svojoj koži i bubnoj opni i Kikanović nekad i sinoć Omić. Bojim se da će osjetiti i drugi koji ne zadovoljavaju aksiomatiku Delija, čudne bratije koja je sa kraja osamdesetih preuzela ingerencije «navijanja» u Crvenoj Zvezdi.
Objektivno, Delije sa nomenom “Crvena Zvezda” imaju veze koliko i neonacisti sa moskovskim Spartakom, al’ Balkan je ovo ljudi. Mali tereni, a navijači glasačka mašinerija.
Za one zaboravne, zorno je to prikazao Josip -Džo Šimunić dok je na mjestu dirigenta skladao sa bratijom “Za dom spremni”. E, u uncu je isto ovo bilo sinoć.
No, kamo sreće da je to sav problem sa mladim reprezntativcem Slovenije Alenom Omićem u verbalnom vrijeđanju srBskih nacionalitsa. Naravno da nije.
Fašizmom ću te, fašizmom ćeš me
Pojavila se tu čitava armija bošnjačkih kvazipatriota koji vrijeđaju Omića. Naravno, dva su problema, slovenački pasoš i njegova ateistička deklarativna orjentacija. I jedno i drugo su u jeres u Bosni ovakva kakva je.
Zapravo, Omić je bukvalno nacionalni otpadnik. Ateista sa slovenačkim pasošem, koji je po porijeklu Bošnjak iz Tuzle, a igra za Crvenu Zvezdu. Auu, na koliko je ovo nivoa neoprostivo. Svima. Svima njima u nacionalnom odlivenom kalupu.
Pa je Omić postao na neki način tribalna žrtva bošnjačkih nacionalista koju “ustupaju” srpskim kao plijen, jer je otpadnik.
U realnosti, momak igra košarku. U realnosti, ljudi mu aplaudiraju, jer dobro igra košarku. No, ‘ajmo ručnu. Ne možeš na Balkanu da radiš bilo šta dobro, a pogotovo na da se baviš sportom ukoliko nisi pod čizmom nacionalističke franšize. I nekako te, btate mili više poštuju i oni “drugi”. Tipa ustaša je, četnik ili balija, ali je iskreno “njihov”. Ne možeš tek tako da budeš Omić. Tikva bez (nacionalističkog) korjena. Ateistička tikva.
I šta si ti Alene očekivao? Da će ti klicati, ko ne voli Alena hej, hej, hej...Jok, more. Imaš dvije opcije:
1.Da provedeš par godina u Beogradu u nekoj vrsti kondominijuma gdje ćeš svakog sekunda na terenu znati da je broj navijača i “navijača” manji zbog tebe...Ili
2.Ili da odlepršaš u zemlju slobodnih, pa makar sjedio te dvije godine na klupi razvojne lige prije nego što staneš na NBA parket. Mnogi su prije tebe uspjeli, što ne bi i ti.
Ovako ti ostaje da gledaš kako te neko sa ruljom identifikuje, dok se ti kao sportista pravdaš i braniš ateizmom.
Pa ti sad vidi, mladi čovječe!
