Intervju s Damirom Marjanovićem: Pred nama je duga i teška borba za povratak nauke na naše univerzitete
Izvor fotografije: source.ba

INTERVJU

Intervju s Damirom Marjanovićem: Pred nama je duga i teška borba za povratak nauke na naše univerzitete

Piše: Prometej

O stanju obrazovanja i nauke u našoj zemlji, društvenoj situaciji i političkom angažmanu, razgovaramo s prof. dr. Damirom Marjanovićem

Damir Marjanović (Sarajevo, 1974), znanstvenik je i profesor s adresom stanovanja i djelovanja u Sarajevu i Zagrebu, mada nerijetko realizira svoje projekte u Srbiji, Sloveniji, na Kosovu, širom regiona i kontinenta. Doktorirao je na Odsjeku za biologiju Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Trenutno je rektor Internacionalnog Burch uniiverziteta u Sarajevu i znanstveni suradnik Instituta za antropologiju u Zagrebu. Objavio je preko 200 znanstvenih i stručnih objava te više od 10 knjiga i poglavlja u knjigama. Nakratko je bio i ministar obrazovanja, nauke i mladih u Kantonu Sarajevo, a ministarstvo je napustio zbog neslaganja sa vladinim stavom u svezi pregovora sa sindikatima osnovnog i srednjeg obrazovanja. Žestok je kritičar trenutnoga obrazovnog sistema u BiH i odnedavno član predsjedništva Naše stranke.


Franjo Šarčević, Prometej.ba: Bili ste profesor na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu, na kojem ste i završili studije i stekli doktorat. Trenutno ste rektor Međunarodnog Burch univerziteta. U kontekstu rasprava o odnosu i kvaliteti javnog i privatnog visokog obrazovanja, možete li nam reći vaša iskustva i pogled na trenutnu situaciju na polju visokog obrazovanja u BiH?

Damir Marjanović: Obrazovanje je kičma svakoga društva i ogledalo svega ono što se u njemu dešava. Ta konstatacija se posebno odnosi na segment visokoga obrazovanja koje je već dva desetljeća jedan od gorućih problema u našoj zemlji. Ta podjela na „državne“ i „privatne“ univerzitete za sobom je povukla određene stereotipe, i to primarno negativne konotacije. Tako je stereotipna percepcija državne univerzitete okarakterizirati kao male bastione nepotizma (porodičnog, drugarskog, stranačkog) na kojima nerijetko rade i čitave obitelji ili rukovodeći kadrovi vladajućih stranaka, pretrpane studentima o kojima se ne vodi pretjerana briga i opterećene stranačkim kadrovima te nekompetentnim profesorima bez znanstvenih referenci. S druge strane, po tom stereotipu, privatni su pak fabrike diploma iza kojih ne stoji znanje nego visoke školarine, najomiljenije vikend destinacije profesora sa državnih univerziteta koji na privatnim univerzitetima zarađuju visoke honorare na uštrb svojih angažmana na državnim, te značajno snižavaju svoje kriterije i zahtjeve, te štamparija diploma za kontroverzna napredovanja državnih službenika i ministara po javnim konkursima u kojima se traži samo diploma ali ne i kvalitet iza nje.

Ne bježeći od činjenice da to jeste možda i tako na pojedinim državnim i na pojedinim privatnim, ipak ne smijemo generalizirati i rezignirano slijegati ramenima jer univerziteti su dobri i kvalitetni onoliko koliko ga njegovi uposlenici, akademski kadar i menadžment čine dobrim svojim predavanjima, odnosom prema radu i odnosom prema znanosti. Da skratim, i među privatnim i među državnim ima i žita i kukolja, stoga u ovome momentu trebamo jasan mehanizam stroge akreditacije koji bi razdvojio te dvije „biljke“ i koji bi omogućio da kvalitetni opstanu i djeluju, a oni drugi jednostavno propadnu. U ovom procesu najveću odgovornost treba da snosi akademska zajednica, koja je najvećim svojim dijelom dobro uspavana i kompromitovana, jer njen je obraz u pitanju. Svojim djelovanjem jednostavno moraju primarno pročistiti svoje redove i bez straha se suprostaviti vladajućoj eliti kojoj kreiranje mediokritetskog okruženja i svega onoga ispod tog nivoa među profesorima i asistentima itekako odgovara. Stoga sanjam jedan veliki „ustanak“ istinskih, iskrenih samomislilačkih članova akademske zajednice kojim će zalupiti vrata pred nosom svima onima koji su se u nju ušunjali i onima iz „vlasti“ koji diriguju tim nekompetentnim ubačenim elementima, te postaviti nove temelje visokoga obrazovanja u BiH. Hoće li se brzo desiti? Neće! Hoće li biti lako? Neće. Mora li se to desiti? Mora! Ako se to ne desi univerziteti u BiH će izgubiti svaki smisao postojanja. Stoga, vrijeme je da se ostavimo stereotipa, i vrijeme je da univerzitete konačno počnemo dijeliti na kvalitetne i nekvalitetne, jer ima i jednih i drugih među našim privatnim i državnim visokoškolskim institucijama.


Osobno, kao radnik na univerzitetu, mogu posvjedočiti da je na našim fakultetima nedovoljno nauke i prilike za razvoj nauke, a uloga asistenata i profesora je primarno nastavna. To je posebno loše za prirodoslovno-matematičke i tehničke nauke, što na koncu za posljedicu ima nizak nivo nauke u BiH. Kako bi se moglo izići iz te situacije i pružiti više prilike za suštinsko naučno napredovanje? Ipak, Vi ste uspjeli izgraditi respektabilnu znanstvenu karijeru.

Imao sam ludu sreću da je moja karijera započela u znanstvenoj instituciji i da je nauka bila moj posao, koji sam rado radio. Često me pitaju kako ste uspjeli u nekih 17-18 godina svoje karijere i da objavite 200-tinjak različitih znanstvenih objava (od kongresnih sažetaka do radova u svjetskim vodećim časopisima), držite predavanja na univerzitetima u regionu i širom svijeta, pišete knjige, ali i da napredujete u svojoj profesorskoj karijeri u BiH i šire, te postanete redovni profesor prije 40-te. Odgovor je jednostavan, radni dan vam traje nekih 14-16 sati, spavate nekih 4-5 sati, a ostatak vremena posvetite obitelji.

S druge strane bitno je bilo primijetiti da u ovoj državi vladajuće strukture nisu spremne ulagati u karijere znanstvenika, te da se ne trebaju čekati nikakvi kantonalni, federalni, državni grantovi, već da se treba lavovski boriti za svaku marku koju ćete uložiti u svoja znanstvena istraživanja. Morate animirati sve one koji imaju tu mogućnost da u vašim znanstvenim ulaganjima prepoznaju potencijal kojim će im se vratiti uloženo. Zvuči poprilično okrutno, ali živimo u zemlji gdje se i državne potpore za znanstvena istraživanja dijele po nacionalnom i stranačkom ključu, te gdje najveći grantovi kantonalnih, federalnih i republičkih ministarstava iznose 15 do 20.000 KM godišnje (a to se jako rijetko i teško dobije). U takvim uvijetima, lako je dići ruke od znanosti! Stoga ne treba da čudi vaša konstatacija o niskom nivou nauke.

Da se ne lažemo, nauka je protjerana i čini se da je postala nepoželjna na našim univerzitetima. Pišemo strategije koje jasno detektuju trenutno stanje, ali koje više liče na listu želja nego algoritam realnih koraka koji bi trebali pokrenuti trenutnu situaciju sa mrtve tačke. Neki prvi koraci bi mogli da budu zatvaranje svih univerziteta koji nemaju jasno izgrađene znanstveno-istraživačke kapacitete, rasterećivanje akademskoga kadra u smislu pružanja i vremena i kapaciteta za njihov znanstveni razvoj, poticanje velikih privatnih kompanija izmjenom poreske politike da usmjere svoja ulaganja u R&D sektor, subvencioniranje svakoga ulaganja u otvaranje razvojnih pogona unutar postojećih kompanija, formiranje znanstvene zaklade i dodjeljivanje potpore znanstvenicima zasnovano na kriteriju kvalitete, a ne po principu „podmirivanja podobnih“. Jedan dio ovoga problema moraju riješiti zvanične politike onih koji su na vlasti, a drugi dio problema mora da riješi akademska zajednica unutar same sebe, jer nije isto kada jedna skupina znanstvenika objavi članak u prestižnim znanstvenim časopisima, ili pak kada se objavi u nekom, na brzinu uspostavljenom online žurnalu, u kojem se svaka objava skupo plaća i koji služi upravo za ispunjavanje „uvjeta za napredovanje“. Hajde da naljutim mnoge i da jednostavno kažem, napravili smo model dosezanja minimuma za napredovanje. Nažalost mnogi docenti, vandredni i redovni profesori su birani čim dosegnu minimum, pa čak i prije vremena. Na taj način smo opet kvalitetu gurnuli u stranu i na taj način smo i mi naudili sami sebi! Stoga, pred nama je duga i teška borba povratka nauke na naše univerzitete s kojih je ona jednostavno protjerana!


Studenti su mi generacijski puno bliži i nažalost ne vidim dovoljno kritičnog i slobodnog stava spram nametnutog, promoviranog i sveprisutnog konzervativizma i retradicionalizacije, ne vidim među njima potencijal za pozitivnim društvenim promjenama, u pravcu izgradnje zdravijeg, modernijeg i sekularnijeg građanskog društva. Možda se nećete složiti. No, nije naravno sva krivnja u novim generacijama. Kako ocjenjujete stanje u akademskoj zajednici i njezin potencijal da bude avangarda pozitivnih društvenih promjena?

Šta možete očekivati od generacije koju godinama nagrađujete za ponavljanje vaših riječi, a ne učite ih (štaviše sputavate ih) razvijanju sposobnosti individualnog zaključivanja i rješavanja problema. Ovaj sistem, ovi samoproglašeni lideri, i polupismeni glasni uljezi u akademskoj zajednici stvaraju studente baš kakvi im trebaju – poslušni, mirni, bez stava i želje za promjenom. Srećom ima tu još dosta mladih ljudi koji znaju razmišljati svojom glavom, koje treba ohrabriti da u svojoj generaciji budu ta iskra promjene, koje treba podržati i zaštititi, bez obzira slagali se vi sa njima ili ne! U krajnjem slučaju, takvih nažalost nedostaje i u našoj generaciji koja bi trebala da posluži kao uzor mladima. Kada mi, kao profesori prihvatimo da izađemo iz lažne zone komfora i prihvatimo ulogu i teško breme moralnog stuba jednoga društva, usprotivimo se svemu negativnom što nerijetko dolazi i od onih koji nam mogu nauditi, steknemo hrabrosti da jasno iznesemo svoj stav, onda to imamo pravo očekivati i od ovih dječaka i djevojčica. Do tada, nemojmo biti prestrogi prema njima. Samo se sjetite u kakvom okruženju oni odrastaju.


Bili ste svojevremeno i ministar obrazovanja u Kantonu Sarajevo. Kako ocjenjujete rad aktualnog ministra Kazazovića i što biste napravili da se opet nađete na toj poziciji?

Hajde da kritike i pohvale (a ima i jednog i drugog) ostavim za priliku kada bi aktualni ministar mogao konkretno odgovoriti i argumentirano potvrditi ili pobiti neke od mojih konstatacija. U krajnjem slučaju predizborna je godina i vjerujem da će kroz mnoge debate svatko imati priliku da brani svoje stavove i (ne)dostignute rezultate. Nesporno je da je trend stagnacije, pa čak i urušavanja, u obrazovanju, znanosti i položaju mladih u našem glavnom gradu nastavljen, ali to ne bih nikako vezao samo za ime jednog od političara, nego za politička kretanja u proteklih četvrt stoljeća. Trebat će mnogo više od jedne sposobne osobe da se pokrenu stvari nabolje. Svakako osoba koja je ministar mora da ima viziju, znanje, hrabrost i kredibilitet da pokrene stvari u pravome pravcu, ali i treba da bude u jakom timu koji mu neće slomiti krila nego će ga podržati. Da ne mislite da zaobilazim odgovor na vaše direktno pitanje, moj odgovor je jednostavan – nastavio bih tamo gdje sam stao prošli put jer mnogo toga se, uz potporu ostalih članova vlade, skupštine, građana i struke može popraviti!


Odnedavno ste, nakon priključenja Inicijative grupe građana Socijaldemokrati Našoj stranci, aktivniji u politici kao član Naše stranke. Toj stranci pristupili su i mnogi drugi ugledni pojedinci. Naša stranka time je sigurno dobila na dodatnoj popularnosti, mada se i dalje čuju mnoge kritike o sarajevocentrizmu, pa čak i nekakvim relacijama sa SDA. Što Naša stranka može ponuditi ljudima u Sarajevu i u cijeloj Bosni i Hercegovini, s naglaskom na BiH izvan Sarajeva i posebno u krajevima u kojima su na primjer Hrvati većina?

Još uvijek, kada mi postave ovo pitanje, zapitam se da li imam prava da na njega odgovaram. Razlog je jednostavan, ja sam u Našu stranku ušao prije nepuna dva mjeseca i bilo bi neozbiljno da kao ekspert, znalac koji je poznaje „u dušu“ (jer ja to nisam) govorim, promoviram ili kudim neke njene segmente. Međutim, imam pravo i obavezu iznijeti osobni stav – Naša stranka je jedan veliki potencijal koji je u proteklom periodu dokazao i pokazao da se principijelnim stavom može opstati na uzburkanim bosanskohercegovačkim političkim vodama. S druge strane Naša stranka je svjesna svojih potencijala ali i okruženja u kojem djeluje, te ograničenja koje to okruženje nameće. Momci i djevojke su svjesni da ako žele izgraditi sistem to neće biti nimalo lak i brz proces. Naša stranka je odabrala ovaj teži put lišen lažnog populizma i sumnjivih financijera, te zastupanja svojih stavova kada znate da iako možda i nisu popularni, da su itekako ispravni. To nije uobičajen modus operandi na ovim prostorima, ali jeste jedini ispravan put. Proteklih par sedmica imao sam priliku da prođem skoro sve općinske odbore Naše stranke i uvjerio sam se da u njima sjede hrabri i odlučni ljudi, koji znaju i mogu, a na kraju kada im se pruži prilika oni i hoće promijeniti ovo društvo nabolje. To je ekipa svih generacija, nacija, različitog profesionalnog iskustva, koji i u iznošenju različitih stavova, na prvo mjesto stavljaju dogovor i dobrobit onih za koje rade i za koje se zalažu. I ja sam čuo svakakve priče od kojekakvih potrošenih političkih pojava, onako ispod ruke, kako je Naša stranka eskpozitura pojedinih nacionalnih stranaka od SDA do HDZ-a, kako nema namjeru da napusti svoje udobno sarajevsko okruženje, kako želi biti stalna opozicija, kako su to neki razmaženi elitisti... Iz prve ruke mogu da posvjedočim da ništa od navedenoga nije tačno i znam da mnogima neće biti drago. Naime, rejting Naše stranke raste i ona je sve manje simpatična onima koji su na vlasti ili koji pretenduju da budu na vlasti a nemaju iskrene namjere, jer Naša stranka na izborima 2018. itekako računa na dobre rezultate kojima će mnogima pomrsiti planove. Jačanje u Tuzli, Krajini, Mostaru, tribine po Brčkom, Velikoj Kladuši, interesovanja ljudi iz svih dijelova BiH, nova lica i novi članovi, zajedno sa ljudima koji su već godinama tu i koji su uspostavili čvrsti kostur stranke koji bez problema odolijeva manjim izazovima iz neposredne prošlosti, govore mi da je Naša stranka spremna da krene u osvajanje vlasti i ispunjavanje svega onoga što obeća. I na kraju, za Našu stranku ne postoje nikakvi bošnjački, srpski i hrvatski prostori. Organizacija Naše stranke je regionalnoga karaktera, i shodno svojim mogućnostima i snazi planira da se pojavi u svim dijelovima BiH, bez obzira tko je „većina“ a tko „manjina“. No, kako rekoh, taj proces zahtijeva mnogo truda, sredstava i ulaganja, a ako se žele izbjeći greške nekih prethodnih „pokreta“ onda ga ne treba sprovoditi „na brzinu“ i preko koljena.


Nastavljeno na prethodnu elaboraciju, kako rekoste, Naša stranka pretežito važi za principijelnu stranku, koliko god nekome socijalno-liberalna ideja bila bliska ili ne. Međutim, čini se da je 2018. godina „tačka bez povratka“, stiče se utisak da veliki broj mladih ne vidi budućnost ovdje ako opet nacionalne stranke budu na vlasti. S druge strane, građanske stranke mogu imati većinu u nekim kantonima, ali ne čini se realnim da mogu osvojiti većinu na entitetskom ili državnom nivou. Čini se skoro pa nemoguće u FBiH formirati vlast bez HDZ-a i izbjeći blokade u Domu naroda. Kakav je Vaš stav po tom pitanju, dolazi li u obzir koalicija sa tim strankama?

Moj osobni stav (a ne bih bio u Našoj stranci da se on ne poklapa sa stranačkim opredjeljenjem) je da svaka koalicija sa onima koji podupiru diskriminaciju, onima koji se kriju iza kojekakvih vitalnih interesa a za račun osobne profiti, onima koji veličaju zločine iz 90-tih ili 40-tih godina prošloga stoljeća, onima koji se kriju iza „svoga naroda“ a upravo „svom narodu“ nanose najveći štetu nije i neće biti moguća. Takve neprincipijelne koalicije se ne sklapaju za dobrobit države, nego za ostvarivanje osobnih ciljeva a nauštrb glasača i građana Bosne i Hercegovine. S druge strane, ne prihvatam generalizaciju po kojoj se želi zaključiti da su svi u zapadnoj Hercegovini ekspozitura HDZ-a, u Republici Srpskoj Dodikovi poslušnici, a u Sarajevu SDA-ovi igrači. Te stereotipe upravo šire ove stranke koje žele uspavati i eutanazirati slobodnu misao, volju i želju za promjenama. Oni koji stvaraju krize lažnim svađama su u biti najbolji partneri i suradnici i napravili su jaki front prema zdravom razumu koji mora nadvladati. Taj zdravi razum jasno kaže da su tročlana predsjedništva i domovi naroda skupe birokratske institucije, koje su izgubile svoj smisao i koje brane načela nacionalne segregacije i da trebaju da se ugase. Teško će to biti uraditi izvana, stoga to treba početi raditi iznutra. Naša stranka te 2018. ide da preuzme vlast tamo gdje može i spremna je za to, ali ne po svaku cijenu! Mislim da vam to sve govori o mogućim i nemogućim koalicijama.


Bude li Naša stranka jedan od nosilaca vlasti na nekom nivou, bit će naravno opravdanih kritika na njezin rad. S druge strane, bit će i onih koje su neopravdane i pripadaju domenu fake news, računajući na nekritičnost prosječnih recipijenata vijesti. Da budem potpuno direktan: jeste li spremni da Vas osobno valjaju u blatu?

Kratko i jasno, najljepše svjetske građavine i dostignuća su nastala iz blata jer u blatu se možete valjati ali od blata možete raditi i divne stvari. Nisam se u blatu valjao ni 90-tih, niti kada sam bio ministar onih 10-ak mjeseci, pa neću ni sada. Spreman sam da kada radiš u blatu moraš da budeš i blatnjav, ali ruke i obraz se itakako mogu zaštititi da i iz tog blata izađete neukaljanih ruku i čistog obraza, jer nikada nije do blata nego do ljudi koji su u blatu!

 

Razgovarao: Franjo Šarčević, Prometej.ba

 

Komentari na tekst (0)
 

Napomena:
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.