<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Julija Latinjina: Tresla se gora

KOLUMNA

Objavljen je dugo očekivani „kremaljski spisak“ ministarstva finansija SAD. I šta smo ugledali? Jedno veliko ništa. To je tupavo birokratski sačinjen dokument, sitno seckana salata ničim začinjenih imena.

18. februar 2018, 12:00

Dakle, taj tako dugo čekani „kremaljski spisak“ ministarstva finansija SAD najzad je ugledao dana. I šta smo u njemu ugledali? Jedno veliko ništa. Ili je u nekom tajnom, nama običnim smrtnicima nedostupnom njegovom delu suština ove liste ostala skrivena, ili je svetu zapravo ponuđen tupavo birokratski sačinjen dokument, nešto kao zdela sitno seckane salate ničim začinjenih imena.

Za početak bacimo pogled na prvi deo liste, takozvani „Spisak političara visokog ranga“. Ima se utisak da su američki činovnici prosto odnekle prepisali široko dostupan niz imena i prezimena aktuelnih kremaljskih činovnika, ne zamarajući se pitanjem ko je od njih i koliko blizak sa Putinom, niti ko je od njih i do koje mere za nešto trenutno zadužen ili zaslužan.

Tako se na spisku našao bivši ministar Andrej Fursenko, davno skrajnut na nekakvu besmislenu dužnost budući da već duže vreme na aktuelnoj ruskoj političkoj sceni važi za isuviše liberalnog. Na spisku je recimo i Mogamedsalam Mogamedov. Moja bi primedba izostala da se gospodin Mogamedov, sin bivšeg predsednika Dagestana, i sam bivši predsednik Dagestana, na tom spisku našao u svojstvu vođe jednog od danas najkorumpiranijih dagestanskih klanova. Međutim, on se tamo obreo u svojstvu apsolutno nebitnog pomoćnika šefa predsedničke administracije, mesta na koje su ga smestili nakon poraza u borbi za presto Dagestana.

Ili recimo još jedan primer. Na spisku se pojavila i Ana Kuznjecova, opunomoćenik ruskog predsednika za prava dece. Ali bez obzira na moj odnos prema njoj, moram reći da ona na tom poslu nije napravila ni polovinu gadosti koje je napravio njen prethodnik Pavel Astahov, autor čuvenog podlog zakona o zabrani usvajanja napuštene i hendikepirane dece iz Rusije.

Kako se to desilo? Pa tako što je taj spisak isto što i prepisan telefonski imenik.

Isto važi i za spisak rukovodilaca državnih kompanija. Na njemu su se našli Igor Sečin (Rosnjeft) i Aleksej Miler (Gasprom). I to je logično, jer ti ljudi su najverniji i najstabilniji potpornji Putinovog režima. I da nije baš to što jeste, teško da bismo Sečina videli na čelu najveće naftne kompanije u zemlji.

Ali na spisku su osvanuli i German Gref (Sberbanka) i Vitalij Saveljov (Aeroflot), što je u najmanju ruku nepravedno. Gref i Saveljov pripadaju onom sloju menadžera koji uprkos užasnim ekonomskim i političkim uslovima u kojima rade, s više ili manje uspeha pokušavaju da od državnih preduzeća koja su im poverena naprave svetski ugledne kompanije zapadnog profila.

Zašto, pitaće se mnogi. Pa već sam rekla: taj spisak je prosto prepisan telefonski imenik. Ispada da je potpuno svejedno jesi li Gref ili Miler, Sečin ili Saveljov.

Ali ipak, od tri spiska u sastavu ovog dokumenta, najsmešniji je onaj u kojem su po samo autorima znanom redu poređani ruski oligarsi. On je sastavljen po jednom jedinom kriterijumu: „svi čija imovina prelazi sumu od jedne milijarde dolara“. Dok ga čitate, ne znate da li da se smejete ili da plačete. U spisak je recimo ušao Fahrad Ahmetov, bivši vlasnik jedne od najboljih ruskih nezavisnih gasnih kompanija „Nortgas“. Njemu je vlast protiv koje je ovaj spisak navodno uperen, tu kompaniju otela još početkom 2000-ih. Na spisku je i Mihail Gucerijev, oligarh kojeg su pripadnici službi ogulili do gole kože. Možda je ministarstvu finansija SAD Gucerijev kriv zato što se nije predavao, što je kasnije umeo da se dogovori i da se na neke od svojih poslova ipak vrati.

Na spisku su se pojavili i Jurij Šefler, bivši „kralj votke“ i vlasnik međunarodnog konzorcijuma SPI Group, kojeg su pripadnici službe još početkom 2000-ih naružili i „doveli u red“, kao i Dmitrij Ribolovlev, bivši vlasnik koncerna Uralkalij, koji je od strane „službista“ takođe bio „pritisnut“ i prinuđen da budzašto proda svoju kompaniju.

A sada ću vas slatko nasmejati: u spisak je ušao čak i Dmitrij Kamenščik, vlasnik aerodroma Domodedovo. Da, onaj isti Kamenščik kome već 10 godina na sve moguće načine pokušavaju da otmu aerodrom. Dmitrij Kamenščik je donedavno sedeo u kućnom pritvoru pod apsurdnom optužbom da 2011. nije sprečio bombaški napad terorista na Domodedovo. Čoveka kojeg jurišnici ruskih službi već godinama pokušavaju „živog da pojedu“ samo zato što je sam, bez pomoći države, uspeo da stvori najveći, najprometniji i najbolje organizovani aerodrom u ovom delu sveta – ministarstvo finansija SAD stavlja na svoj spisak. On je kriv samo zato jer je uprkos Putinovim opričnicima umeo da se obogati. Pokazalo se da kremaljski službisti i činovnici ministarstva finansija SAD dele iste kriterijume za odstrel ruskih oligarha.

A o oligarsima Jeljcinove epohe, takođe svrstanim u ovu listu, suvišno je i govoriti: o predsedniku Lukoila Vagitu Alekperovu kojeg neprestano prate glasine da je sledeća meta ruskih službi posle Jevtušenkova iz Rosnjefta; o Vladimiru Lisinu, glavi Novolipecke čeličane koji nikada nije bio primećen u bilo kakvom političkom projektu; o generalnom direktoru metalurškog kombinata Uralelektromed Andreju Kozicinu, koji uopšte ne dolazi u Moskvu i svoj mirni život provodi na dalekom Uralu. Ili o Mihailu Fridmanu, Petru Avenu i Germanu Hanu koji su krivi samo zato što su svoje bogatstvo stekli tokom jeljcinovskih 90-ih i uspeli da prežive 2000-e.

Ali zato na spisku nema Dmitrija Bosova, čoveka koji je po zvaničnoj verziji „materijalno pomogao Demjanu Kudrjavcevu“ da kupi najčitanije rusko novinsko biznis izdanje Vedemosti. Ne znam na osnovu čega je ministarstvo finansija SAD zaključilo da Bosov poseduje manje od jedne milijarde dolara. Na spisku nema ni Grigorija Berezkina, vlasnika dnevnih novina Komsomolskaja Pravda i nezvaničnog gazde kremaljskog agitpropa sa specijalnim ovlašćenjima.

A sad, držite se za stolice da ne padnete: na spisku se nisu našli ni pravoslavni fajter Konstantin Malofejev, ni „kremaljski kuvar“ Jevgenij Prigožin. To jest, da ponovim: na tom spisku se nalaze ljudi kojima su pripadnici ruskih organa bezbednosti oteli ili još uvek pokušavaju da otmu već razrađene kompanije, ali zato na njemu nema ni „kremaljskog kuvara“ Prigožina, ni „kremaljskog masera“ Gološčapova, ni „kremaljskog violončeliste“ Roldugina. Ministarstvo finansija SAD na svom spisku nije našlo mesta za ovaj svojevrstan generalštab ruske korupcionaške internacionale. Na tom spisku nema ni imena ljudi koji su po nalogu Kremlja zaduženi da kontrolišu i uništavaju ruske medije.

O čemu se radi? Meni se samo dve pretpostavke čine moguće. Prva, da je to nekakav lukavi birokratski potez ministarstva finansija SAD kojim ono hoće da skrene pažnju ruskih „kolega“ na oligarhe koji se na spisku nisu pojavili. No nažalost, bojim se da je to u sferi fantazija koje streme nepostojećoj stvarnosti.

Druga je da je američkim birokratima zapravo potpuno svejedno. Njih je baš briga ko se s kim i kako muči i nateže u toj dalekoj Rusiji. Nemaju oni ni volje ni vremena da se bave iznalaženjem razlika između raznih masera, kuvara, nezasitih službista i njihovih žrtvi.

Cela ova priča sa spiskovima je smišljena za unutrašnju upotrebu. Ona je rezultat borbe u kojoj američki establišment pokušava da politički uništi predsednika Trampa kome pripisuje (izmišljenu) saradnju s Kremljem, s istim onim Kremljem koji se (realno) i te kako uplitao u poslednje predsedničke izbore. U okvirima te unutrašnje borbe protiv Trampa, Rusiji je dodeljena uloga usputne žrtve i nikome – ni u ministarstvu finansija SAD, ni u državnoj administraciji SAD, ni u državnom aparatu direktora nacionalne bezbednosti – ni na kraj pameti nije bilo da se bave prosejavanjem ruske poslovne oligarhije i odvajanjem žita od kukolja.

Новая газета, 31.01.2018.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 06.02.2018.